PROFESORI SA VUVUZELOM - DAN KADA JE PIONIRSKA DOLINA POŠLA NA EKSKURZIJU

Neki dan sam, vozeći se po centru Sarajeva, odjednom začuo orkestar neartikulisanih glasova, arlaukanja i kreštanja koje je toliko remetilo uobičajenu saobraćajnu zvučnu tarapanu da sam pomislio da je, uslijed smanjenog toplog obroka, došlo do pobune u zoološkom vrtu Pionirske doline pa su, lav (komada jedan), međedi (komada dva), lama (komada jedan) te neutvrđeni broj koza, divokoza, pauna i ostale sitne stoke odlučili da, mirno i dostojanstveno, potraže svoja prava pred nadležnom im Vladom Kantona Sarajevo.   Priđem jednom od policajaca i upitam ga da mi kaže šta se to, dole niže ili što bi rekao poznati mislilac Igor Vukojević "južnije od duše", događa da bi mi "organ javnog reda i mira" poludrčno odgovorio: "Pa protesti", gledajući u mene u čudu jer ne znam da se nekome smanjio budžet, a digle neke druge stvari, pa su odlučili da malo kampuju pred institucijama. 
Ništa čudno što protesuju, kad su se već 1.maja nakrkali, jer od radnika GRAS-a, preko SDP-ovih "nevladinih organizacija" pa sve do boračkih "koordinacija" ovdje protestuju svi kad im se ćeifne jer je protest vrlo jeftina stvar: kupiš kakav polovan megafon, staviš na glavu potpisan kačket, okačiš kakve akreditacije (to samo ovi što su u organizacionom odboru) na koju će s zalijepiti neka kamera i fino se izvičeš na zgradu Vlade koji sati, da bi se poslije ženi vratio kući miran k'o bubica, ali ne Jusuf.   Taj zadnji orkestar šerpi, pištaljki, deranja megafona i dobacivanja bio je protest radnika srednjeg i visokog obrazovanja Kantona Sarajevo ili vam ga pofesora i ica, srednjih škola i fakulteta predvođeni mojim profesorom fizičkog Farukom Bešlićem koji se buni protiv svake vlade i "ugroženim" buckom stokilašem Saudinom Sivrom. 
Nisam išao dole niz ulicu da ih gledam jer me je, nekako, bilo sramota da ugledam profesore srednjeg i visokog obrazovanja kako se, poput kakve horde, brukaju krešteći na zgradu iz koje su uspijeli da istjeraju ministra obrazovanja KS i potom se "mirno i dostojanstveno" raziđu presretni jer su uspijeli nekome da polome vrat. 
Nemam nikakve dileme da su ovi protesti organizovani u duetu Radončić - Lagumdžija koji hoće da potkače, pošto - po to, Vladu KS i ovladaju milionima maraka neophodnim im za "razvoj države" jer je, svima nama, odveć poznato da njima lično ne treba ama baš ništa i da sve što oni čine jeste u našu korist ali nam to još nisu javili. Ali i "moralna vertikala" bh.politike, frontmen dobro uštimanih policajaca - spletkaroša Željko Komšić, nas je skoro prosvijetlio da jedino Radončića nema u korupciji s čim se potpuno slažem jer sam direktni svjedok da je Fahro dolazeći u zbilju bh.politike donio sve ono što ima i danas: beskrupuloznost i bolesnu ambiciju iz kojih, kad se zaliju ratnim donacijama, za čas izdžikljaju dva tri tronja i prateća skalamerija na kojima se, u zadnje vrijeme, naveče gase svjetla ali ne zbog manjka para već radi viška Fahrine ekološke svijesti. 
Puštala se, neki dan pred Vladom KS, socijalistička internacionala nekoliko puta, možda su se puštali i SDP-ov bend "Dubioza kolektiv" koji uvijek pronađu riječi i pjesme kritike kada na vlasti nije SDP dok im, naglo, zafali inspiracije kada njihovi jarani, komunisti, zasjednu u fotelje. Možda se tu negdje, po službenoj dužnosti, pojavio i dečkić sa stasom međeda, Darko B(K)rkan, koji često ima dirljiv kritički vokabular na sve što je svjetlo zelene, tamno zelene, zelene ili zelene metalik boje ali s obzirom da nisam pomno gledao tv prilog oko preseljenja zoo vrta pred zgradu Vlade KS nisam ga ni uočio što je, naravno, na moju štetu.   Slušajući sav taj besprizor, gledajući u neporecivi "stočni fond" srednjeg i visokog obrazovanja KS, odmah mi je postalo jasno zašto su novije generacije studenata i diplomanata glavnog grada BiH potpuno amorfna masa mladih ljudi koji svoje živote troše između dvije kafe. 
Taj isti "intelektualni", profesorski, kor bh.društva dopustio je da se, prvenstveno, torpeduje Republika BiH i samo se vulgarnim riječnikom može opisati čime nisu ni mrdnuli dok su im temelji opstanka izvučeni pod nogama. Dok su oni sjeidili i gledali nestanak sopstvene države njihove srbijanske kolege predvođene Dobricom Ćosićem i Ljubomirom Tadićem napravili su čitavu ideologiju o pokoravanju dijela Hrvatske i čitave BiH. Potom su, dakle domaći profesorski kor,pustili vodu nakon što je u wc šolji završio jedini garant opstanka države i ljudi - njena Armija a onda su nijemo i nezainteresovano posmatrali pljačku narodne imovine koja je 1994. prevedena u državnu da bi se preko ovog "rješenja" izvršila poznata bh.privatizacija kojoj se dive i čude svjetski ekonomski mozgovi moljakajući naše kantonalne profesore da im objasne fol.
 Odgledali su, mirno i dostojanstveno, sarajevski profesori pljačku sa certifikatima, građevinsko otimanje po Sarajevu a pod nosom im je nastajalo čudo bh.ekonomije, autoput koji se beskrajno pruža od petlje na Ilidži do skretanja za Rakovicu (cca 10tak kilometara) i kojeg sijeku željezničke šine što je, inače, uobičajena graditeljska praksa širom Europe.
Ne treba posebno napominjati da su svi univerzitetski kapaciteti Sarajeva stavljeni u pogon da dobijemo tužbu protiv Srbije za agresiju na RBiH i da smo sa indignacijom odbili europske stručnjake za tu oblast jer i mi konje za trku imamo. 

Dakako treba podsjetiti i na činjenicu jeftinoće bh.studija, magistarskih i doktorskih disertacija na čemu sarajevski profesori, poput sicilijanske Cosa nostre, otmu milione maraka i pritom proizvedu, poput Durexa, hiljade jednokratnih "intelektualaca" koji imaju papir ali su izgubili mozak. 
Helem, sarajevski profesori su izašli na ulice kada im je plata kasnila 20tak dana što njihove Dormeo zadnjice više nisu mogle da trpe pa su skinuli ministarsku glavu čovjeku iz njihovog soja koji je odlično razumijevao njihovu problematiku. Uzeli su stvar i svoje ruke i još jednom pokazali zašto većina nadolazećih bh.generacija sve manje liče na intelektualce a sve više na proždrljivce - zato jer iver ne pada daleko od klade. 
Nema nikakve dileme da je Bosnu i Hercegovinu i Sarajevo zahvatio jeziv nemoral i licemjerje koje je uvedeno pod "normalno" ponašanje u svakodnevni život pa se otud lopovi, danas, hvale svojim umijećem dok se pošten svijet stidi "jer se nije snašao". 
Prva faza svake izdaje jeste da izdaš nekog svog i tu se "stvar" slomi. Potom, fino, prodaš babovinu pa pređeš na "državnu imovinu".
Na kraju svake propasti ljudi izdaju sami sebe a nakon toga možeš i k'o Željko Komšić da javno daš izjavu "da samo Radončića nema u korupciji" ili poput Bakira Izetbegovića poručiš kako "narod zna". Ma zna moj... 

Semir Halilović
Sarajevo, 23.5.2013.

NAJBLISTAVIJI ISLAMSKI INTELEKTUALNI UM DANAŠNJICE NALAZI SE U BOSANSKOM ZATVORU

U čitavoj bari vijesti koje svakodnevmo zapljuskuju BiH, prljajući ljudsku svakodnevnicu i oštreći međuljudske odnose, prije devet dana zabljesnula je vijest kako je na graničnom prelazu Doljani uhapšen pakistanski general Zahid Ali a po potjernici Interpola radi, navodnih, koruptivnih poslova u njegovoj domovini. Odmah je Avaz, eh taj taze policajac Fahro, potrčao da na svojoj naslovnici, kao najznačajniju vijest, objavi kako je Zahid Ali uhapšen od strane DGS-a probajući time pokupiti sav politički kajmak za novog ministra sigurnosti BiH po principu - "eto vam sad - proradila je pravna država".  
Dok se proćerdao dan - dva saznalo se, odjednom, koga je to uhapsila Bosna i Hercegovina. Nikog koga bi trebala! Pakistanski general Zahid Ali kreator je pakistanske atomske bombe kojom je zaustavio ogromnu Indiju koja se, prije Zahidove nuklearke, nameračila da pregazi ovu daleko slabiju i manju islamsku republiku. General Zahid Ali jeste najblistaviji islamski intelektualni um današnjice koji je Pakistan onda, potom Sjevernu Koreju a uskoro i Iran, stavio na mapu svjetskih vojnih sila koje NATO ne može rasturati po urneku Iraka ili šavovima Libije jer je danas nuklearno oružje potpuni garant zaštite od bilo čijeg ugnjetavanja.  
Već stoljećima se islamski svijet nalazi u potpunoj intelektualnoj, moralnoj, umjetničkoj i vojnoj defanzivi jer smo zaboravili na suštinu Islama, a posvetili se formi, iz čega su proizašle beskrupulozno bogate i razvratne dinastije slične kraljevskoj saudijskoj porodici, familiji katarskih emira, diktatori ranga Sadama Huseina ili Muamera Gadafija, krvoloci nivoa Bašara Asada ili prodane duše raznih vladajućih dinastija malih islamskih država čije režime održavaju američke, tajne i javne, službe sigurnosti dok je, istovremeno, njihov narod siromašan, bolestan i gladan.  
Dok su Amerikanci hodali po Mjesecu, Rusi ih sustizali a Kinezi obećali da to svemirsko sijelo neće bez njih proći, dok su Njemci poveli i izgubili dva svjetska rata i u rasponu od 100 godina tri puta se našli među 5-6 najjačih svjetskih sila gdje su i danas, dok su japanci surovim asketizmom dosegli maksimume tehnološkog napretka pa se uskoro očekuje da svaki prosječan japanac leti, za to isto vrijeme vladajuće strukture islamskih zemalja su, većinom, pravile razvratno - privatne sisteme vladanja u kojima su ljudima, ako ne pripadaju vladajućim porodicama, namijenjene uloge obične stoke.  
Baš takvo stanje danas možete ugledati na ulicama Katara, Saudijske Arabije, Kuvajta kao i do skora Sirije, Tunisa i Egipta gdje su ljudi poveli revoluciju čiji je ishod i dalje neizvjestan ali je izvjesno da više nikada neće biti kao što je bilo. U Kuvajtu vladajuće hanume imaju robove za ovo i ono i robovi se utrkuju da budu poslušni jer ne shvataju da postoji sloboda za njihov stalež. Tamo se troše hektolitri vode na sat da bi usred pustinje vlast mogla da bleji u vještačko zelenilo, a ako niste državljanin Kuvajta nemate ama baš nikakva prava osim prava da razgulite. Naravno da ne trebam posebno napominjati da je Kuvajt intelektualno, u tehnološko razvojnom smislu, potpuno zakržljao i da vlast živi od nafte, robovi od vlasti a slobodni su jer ih štite dušebrižnici svjetskih razmjera - vojska SAD-a koja zauzvrat traži kanister - dva nafte dnevno da bi im, s vremena na vrijeme, skinuli poneku budalu s vrata kao npr. 1991. Sadama Huseina u "Pustinjskoj oluji".   Kraljevska porodica Saudijske Arabije vlasnici su zemlje i ljudi u toj državi i već u startu je jasno da je sva tamošnja zemlja u kraljevskom vlasništvu te da svi nekraljevski ljudi imaju status robova. Kraljevska porodica ima veliki broj svojih krakova tako da danas postoje stotine njihovih prinčeva, princeza i drugih čuda, a maksimum kraljevskog intelektualnog pregalaštva oslikava se u zlatnom escajgu kojim ručavaju kao i u stotinama Mercedes vozila koje godišnje poručuju, sa specijalnim zahtjevima, za njihove porodične potrebe. Saudijske rojalističke palače su uvreda za skromnost, njihovo nenalikovanje sopstvenom narodu najviše podsjeća na razvrat a milijarde i bilione dolara stavili su na raspolaganje američkim bankama čija im vojska čuva zadnjice na vlasti koju oni koriste za vlastiti užitak a svenarodnu tehnološku propast.  
Kada je u pitanju Katar tu je situacija slična kao i u naprijed navedenim zemljama. Vlast ima katarski emir koji je prije desetak godina imao preko pedesetoro djece sa više žena a kakvo će krvoločništvo među njima nastati kad dođe vrijeme da se preuzme vlast nije teško naslutiti. Današnji katarski emir je na vlast došao kada mu je otac otišao na liječenje u Švicarsku. Kada je emir stigao u bolnicu dobio je telefaks da mu titula više nije kao što je bila. Katar, također, prodaje naftu i gradi zelene oaze što je urnek islamskih zemalja u zadnjih petnaestak godina u čemu prednjači Dubai kao lider hotelskih perverzija.  
Za ovo isto vrijeme dok islamski svijet nije napravio ni pedlja u realnom svjetskom napretku, već se i danas prisjećamo dostignuća naših predaka u astronomiji, matematici, fizici i umjetnosti na ostacima Alhambre i hiljadama knjiga koje su nam preotete, ostatak svijeta posvetio je svoj rad i uložio svoj novac u tehnološko - vojni napredak, industrijski razvoj i izvozne potencijale čime danas diktiraju pravila svjetske ekonomije prisiljavajući milijarde ljudi na zakon jačega. Nema nijedan svjetski poznat brend porijeklom iz navedenih islamskih zemalja koji je, poput Mercedesa ili Nokie, preplavio svijet već je islamski svijet na zapadu poznat po raskoši sa mirisom nafte.  
Bez imalo zavaravanja i Bosna i Hercegovina, barem ovaj dio njene teritorije koji je potpao pod vlast Bošnjaka, sve više liči na zemlje poput Katara ili Emirata jer ovdje dolazi vrijeme kada će se mnogima otvoriti oči i kada će ugledati da nekoliko porodica vlada gotovo cjelokupnim krupnim kapitalom u BiH dok je običan svijet potpao u nivo ropstva. I ovaj dio BiH, baš kao i mnoge islamske zemlje, sklon je prodaji nacionalnih dobara tuđinima sa jedne, te potpunom gušenju tehnološko - intelektualnog napretka sa druge strane jer samo u takvim okolnostima oni mogu biti nekrunisane kraljevske porodice koje vladaju sirotinjom bez para i znanja.  
Da ne duljim jer se o ovome može napisati čitava knjiga: u ovakvim okolnostima svjetskih poredaka prije devet dana na glupavom graničnom prelazu Doljani uhapšen je jedini islamski naučnik koji je stao rame uz rame sa američkim, kineskim, ruskim ili britanskim naučnicima - kreatorima nuklearne bombe što je tehnološko - vojni maksimum današnjice. Pakistan kao jedina islamska nuklearna sila, i kreator pakistanske nuklearke general Zahid Ali, ne liče na svoju braću iz Saudijske Arabije ili Katara jer nisu svoje vrijeme i novac ulagali u zlatne escajge, hotele sa perverznim hedonističkim ponudama ili u special edition Mercedese. Ne, oni su uradili ono što je svaka islamska zemlja morala učiniti još prije pedesetak godina, s obzirom na perverzne količine novca kojima raspolažu, a to je obezbjeđenje "momenta" koji će im osigurati da njihovi resursi ostanu njihovi, njihova zemlja netaknuta i da se u njihove u unutrašnje probleme ne petlja niko sa strane a da u pregvorima uvijek mogu kazati "ne".  
General Zahid Ali ima osamdeset godina, pakistansko i britansko državljanstvo, prošao je kontrole britanske tajne službe MI6 ali, zato, nije uspio preći granični prelaz Doljani i revnosnu Državnu graničnu službu BiH - klovnove kojima pred očima utekne Naser Keljmendi i desetine tona droge koji tutnjaju bh.cestama.   Nije nikakva tajna da je Pakistan puno pomogao, na način kako je nama trebalo, borbi BiH za nezavisnost i nisu, kao Turci, davali kese i torbe para porodici Alije Izetbegovića već su nam poslali, recimo, sistem Crvenih strijela kojima smo natjerali četničke tenkove da miruju na ratištu Sarajeva nakon što su ih borci Armije RBiH rasturili u Stupskoj bitci krajem 1992.  
U današnjoj vlasti BiH sjede ljudi koji sve ovo odlično znaju i znaju da su u zatvor Suda BiH priveli čovjeka koji je najjači islamski intelektualac u posljednjih stotinu godina ali bojim se da su ga baš zato i priveli jer, ne zaboravite, sarajevski dio BiH je marionetska vlast tuđina baš kao što su to i vladajuće porodice Katara ili Saudijske Arabije. Umjesto da je general Zahid Ali bio počasni gost BiH, da su mu ukazane počasti kao intelektualcu, naučniku, generalu i ako hoćete čovjeku od osamdeset godina, BiH ga je spakovala u pritvor kao zadnju džukelu pokazujući svoj obraz i zahvalnost za pakistanskj realnu ratnu pomoć Republici BiH a to nisu bile turske torbe i kese para.  
Stvar je posve jasna: može se u BiH pola ratnih zločinaca nalaziti na slobodi po milion osnova, može i konjina Tasim Kučević čekati pravosnažnost presude na slobodi, može i Zulfo Alić "Zuka", i pored tri - četiri zločina za koja je komandno odgovoran, na svoje suđenje dolaziti kao slobodan građanin ali zato starac od osamdeset godina, k tome naučni genije i general, mora robijati u smetljarniku od pritvora Suda BiH jerbo "postoji opasnost od bjekstva".   Nekako u isto ovo vrijeme je u Sarajevu počeo Sarajevo biznis forum pod pokroviteljstvom BBI banke koja je svoj kapital i veleljepni centar stekla od onih kesa ratnih donacija koje su se pogubile u transportu. Prvo ime ove manifestacije za pranje novca, koji se drugačije ne može ubaciti u javni promet nego putem "investicija" a la braća Šabanović ili Sulejman al Šidi, jeste mafijaška hrđa Bakir Izetbegović koji nema nikakvu viziju BiH kao države već samo kao emirata ili sultanata u kojem će on i njegovi jarani vladati poput istočnjačkih kraljevskih porodica dok će narod, ekonomskim slomom, biti pretvoren u robove koji će živjeti da bi preživjeli a mogu preživjeti samo ako njima služe.  
Od 1993. vrijedi taj umišljaj pa su svi, a malo ih je, koji su ustali protiv ove neizrecive nepravde završili u zatvorima ili u najboljem slučaju kao izdajnici dok su svi saučesnici u provođenju ideje bh.emirata ubijeni jer su bili dovoljno glupi da počine zla za račun svojih rojalista ali i dovoljno naivni da pomisle da su bh.kraljevima pored kesa para potrebni živi neugodni svjedoci. Ma kakvi!  
Amerikanci su bacili nuklearnu bombu da bi zaustavili japanske askete koji nisu odgajani da bi se ikada ikome predali i to je bio atomski bljesak i oluja koji su trenutno pomeli stotine hiljada ljudi dok su milioni unesrećeni na duge staze. Bio je to jedini lijek za narod kojem je poraz gori od smrti. Znaju amerikanci dobro da atomske bombe nisu bile neophodan recept za islamske zemlje jer za njihovo uništenje dovoljna je jedna - dvije domaće halapljive porodice nakon čije je vladavine narod ubijen, bolestan, raseljen i unazađen generacijama a nema te nuklearne eksplozije koja može imati ovakav efekat.   Kad je devedesetih godina na Republiku Bosnu i Hercegovinu bačen Alija Izetbegović niko nije ni sanjao da će nas dvadeset godina nakon njega pogoditi Bakir. Dva miliona raseljenih, isto toliko gladnih, pola miliona nezaposlenih i milion -dva izrađenih bilans je ovog dvojca koji nisu nuklearna bomba ali stručnjaci vele da je nuklearni otpad daleko podmukliji.  

Semir Halilović
Sarajevo, 19.5.2013.

USPAVANKA ZA ODLAZAK HARISA SILAJDŽIĆA - POLITIKA OD MINUS 50 DO PLUS 100% BiH

Još kada je u oktobru 2010. priznao brutalan poraz na opštim bh.izborima nekako se na licu Harisa Silajdžića moglo isčitati - gotovo je!, a ne mogu da tome ne dodam - vala, bilo je i vrijeme! Malo nakon političkog nokauta Silajdžić se znao pojaviti u bh.javnosti da bi, uglavnom, rekapitulisao svoju političku ulogu iz posljednjih 20 godina prilikom čega je zaobilazio sve ono što je sporno sa tog puta (a mnogo je toga!) kao i novinare koji bi ga o tome pitali. Bili su to tipični nastupi čovjeka koji gotovo nikoga ne voli ali ne može da podnese da svi ne vole njega. 
Nakon što je objasnio kako su upropaštene generacijske šanse za BiH jer nam njegovi jarani nisu gradili hidrocentrale i nakon što je objasnio da je zaustavljajući aprilski paket ustavnih promjena spasio BiH, iako od obećanih 100% BiH nije dobio ni (pro)centa više od onoga na koliko je pristao da potpiše i otpiše u Dejtonu, Silajdžić je ostao kočoperan kao i prvog dana kada je kroz televizore ušao u maštu srednjovječnih žena željnih dosađivanja.  
Uskoro je za predsjednika Silajdžićeve Stranke za BiH izabran politički neznanac Amer Jerlagić a Silajdžić je, poliven kantom govana od strane Avaza, otišao u Istanbul gdje se (ne)uspiješno krije ihihi godina. Znao sam da ovo neće biti Silajdžićev politički kraj jer razumijevajući njegovu sujetnu crtu ličnosti shvatio sam da će on otići kada mu se svi dovoljno zahvale za njegovo političko pregalaštvo iza kojeg nije ostalo - ama baš ništa, a to danas mogu napisati hladne ruke ne "strahujući" da će me neko optužiti kako mlatim političkog konkurenta jer Silajdžić je (auto)diskvalifikovan iz "igre".  
Sinoć je Haris Silajdžić dobio nagradu Sarajevo biznis foruma "za životno djelo". Naravno i Forum i BBI banka su privatne igračke Bakira Izetbegovića pa je ovu nagradu lako prevesti na Izetbegovićev pokušaj da sa Silajdžićevog političkog "leša" pokupi suvenire za uspomenu i kratko sjećanje. Naravno da me ova bezbojna nagrada nije potakla da pišem tekst već me brecnulo ovo "životno djelo" što je čest licemjerni eufemizam za masonsko zahvaljivanje po crnogorskom principu hvaljenja van kuće: "Vani me ti zovi profesore, ja ću tebe doktore, a mi znamo koja smo govna".  
Pojma nemam šta je Silajdžić rekao u svom obraćanju povodom nagrade, koja je manje priznata od šampionske titule Čevljanske koride, ali pretpostavljam da je svoje riječi okrenuo prema budućnosti jer gdje god da je zavirio u prošlost ugledao bi i sopstveni odraz u kasapljenju države BiH. Međutim nije zgoreg napisati kratku historiju politike Harisa Silajdžića koji je svojim sugrađanima ukrao desetak godina života kojeg oni žive u BiH dok familija Silajdžić idiotiziranu BiH gledaju sa lijepe, lodonsko-stambolske, distance čudeći se zašto nismo, po 5-6 put, nestašnom Bali begu bh.politike - Silajdžiću dali ponovo izbornu šansu.   Prvih godinu i po dana agresije na RBiH, a to je ubjedljivo najteži period za RBiH, Silajdžić je proveo van Republike u ulozi ministra vanjskih poslova i u Sarajevu se promolio septembra - oktobra 1993. kada je saznao da će postati premijer Vlade RBiH. Njegov prvi premijerski zadatak bio je da iz opkoljene komande 9.mtbr izvede bošnjački blistavi um Ramiza Delalića "Ćele" i preda ga organima za provođenje zakona što je Silajdžić izvršio uspiješno.  
Period premijerskog mandata Harisa Silajdžića došao je u trenutku kada se bh.političko rukovodstvo lomilo da li da ratuje do kraja ili da, ipak, pregovara i za stolom dobije šta može. Pozicija Alije Izetbegovića je od kraja 1992. bila potpuno jasna - podjela BiH i kolika - tolika država ali samo naša dok ga je Silajdžić radikalno pratio u stopu u tim nakanama. Već decembra 1993., tek mjesec i nekoliko dana nakon postavljenja na premijersku dužnost, Silajdžić se na sjednici Predsjedništva RBiH založio za etničku podjelu RBiH tvrdeći da Europa u BiH znači formiranje nacionalnih država što je proces koji Balkan boluje sa stotinu godina zakašnjenja.  
Uskoro će stenogrami sjednica Predsjedništva RBiH postati poligon na kojima je Silajdžić govorio o podjeli BiH i Sarajeva pa je odatle i njegova izjava, "Kad su Pale i Hadžići bile Sarajevo!? Selo bilo i ostaće selo.", koju je izrekao kada se govorilo o podjeli Sarajeva na dva grada što de iure danas imamo na djelu.  
Ne treba griješiti dušu: Silajdžić je imao dva -tri istupa na Predsjedništvu RBiH koja su bila radikalno za podjelu RBiH dok je Izetbegović bio bajraktar tog posla i njegovih izjava i pisama o podjeli RBiH ima za jednu čitavu knjigu.   Septembra 1993. Alija Izetbegović je potpisao Deklaraciju sa Franjom Tuđmanom o podjeli RBiH na tri republike u sklopu Unije republika BiH. Bile su predviđene Bosanska, Srpska i Hrvatska republika a sa bh.strane, pored Izetbegovića, potpis na taj dokument stavio je i Haris Silajdžić. Kako su tada potpisali, u idejnom smislu, tako je i danas s tim što Hrvatska republika de iure ne postoji dok de facto radi punom parom. Alija Izetbegović i Haris Silajdžić zaustavili su ratnu operaciju deblokade i oslobođenja Mostara vođenu septembra 1993. jer su, baš tada, potpisali naprijed pomenutu deklaraciju i Tuđman je tražio momentalnu obustavu ove vojne operacije.  
Početkom 1994. i krajem 1995. delegacije RBiH potpisale su sporazume o rastakanju RBiH u Vašingtonu i Dejtonu i time stavili olovni pečat na frustrirano bh.društvo zarobljeno u državi koju nisu htjeli. Ne treba posebno napominjati da je Silajdžić bio dio tima koji je dokusurio Republiku BiH i doveo je na de iure minus 49% tj. na de facto minus 65% jer se centralna vlast BiH u Širokom brijegu ili u Posušju pita k'o Safet Halilović u Silajdžićevoj stranci.  
Naravno da je i Izetbegoviću i Silajdžiću bilo izuzetno lako staviti potpis da tuđa imanja postanu tuđa, da tuđe kosti ostanu u dubokoj neprijateljskoj teritoriji, da se žrtve obezvrijede a prvoborci ponize i izmanipulišu jer nijedan član porodice Izetbegović i Silajdžić nije učestvovao u odbrani RBiH a veliki dio njih nalazili se se van naše države pa je Alijina i Harisova bezosjećajnost potpuno razumljiva - oni nimalo nisu ličili na svoj narod niti su podnijeli ijednu patnju svojih sunarodnjaka.  
Kada je 2002. Silajdžić neočekivano izgubio trku za Predsjedništvo BiH od Sulejmana Tihića odlučio je kompjuterom gađati stranačkog aparatčika Mustafu Pamuka i odlepršati, a gdje drugo, nego u istanbulsku oazu odakle je do kraja 2005. vrebao momenat da se, po jedno pedeseti put, "vrati" u bh.politiku sa novim idejama -kakav aprilski paket ustavnih promjena, kakve trice i kučine, idemo mi na 100% BiH.   Uz svesrdnu podršku Avaza, ogromnog novca uloženog u izbornu kampanju i uz ideju koje je ogorčeno bh.društvo dočekalo raširenih ruku, jer je 100% bilo ravno čudu a tome se bh.građani najviše nadaju, Silajdžić je ušao u Predsjedništvo BiH gdje je sjedio naredne četiri godine. Za to vrijeme BiH je tapkala u mjestu a pred kraj Silajdžićevog mandata vlasnik Avaza Fahro Radončić je pomislio da bi baš on trebao biti predsjednik BiH pa je, u skladu sa svojim umišljajem, krenuo u ubistvo političke karijere Harisa Silajdžića baš kao što mu je, četiri godine ranije, dao aparate za vraćanje u politički život.  
Dok je Radončić politički "ubijao" Silajdžića u Predsjedništvo BiH se ušunjao hinjavac Bakir Izetbegović i eno ga i danas tamo skupa sa svojim, i očevim mu, jaranom Fikretom Muslimovićem. Baš taj Bakir Izetbegović sinoć je Silajdžiću doturio nagradu za "životno djelo". Sam naziv nagrade nekako mi zvuči posthumno ali jasno mi je da je Silajdžić i dalje živ.  
Međutim više nije živa Republika Bosna i Hercegovina čije dokidanje zaista jeste životno djelo Alije Izetbegovića i Harisa Silajdžića. Zna to dobro muslimović Bakir jer ako njegov najnoviji Audi od 200 i kursur hiljada maraka ima novi navigacioni sistem onda će mu on, kad pređe Koziju ćupriju poviše Sarajeva, sigurno dojaviti - Dobrodošli u Republiku Srpsku.  

Semir Halilović  
Sarajevo, 17.5.2013.

KO ĆE VLADATI BOSNOM ZA 10 GODINA?

Čitajući svojevremene nus proizvode Alije Izetbegovića ili Harisa Silajdžića, gledajući u otuđenu instant politiku Zlatka Lagumdžije, skicirajući paste/copy nastupe Fahre Radončića ili trzajući se od trzaja Željka Komšića koji prijeti Koštunici ali je pobjegao od narodnog heroja Damira Hadžića, zapitao sam se ako je sada ovakvo stanje kakvo šta nas čeka kroz desetak godina kada na vlast budu zahajali njihovi klonovi koji mahom podsjećaju na glumački dubl iz filma "Glup, gluplji".  
To razmišljanje me odvelo u početne godine devedesetih iz kojih sam pokušao izvući prva imena tadašnje političke nomenklature SDA i SDP-a koji su korijem "iz" 98% svih drugih političkih stranaka što se danas nude papagajski ponavljajući kako bez Europe nema selameta.   Prvi ešalon tadašnje SDA su, pored Alije Izetbegovića, činili Rusmir Mahmutćehajić, Ejup Ganić, Haris Silajdžić, Hasan Čengić i "ostali" u koje su upala bljedunjava imena Mirsada Ćemana, Osmana Brke, Ismeta Kasumagića ili Amile Omersoftić koja i onda, i danas, govore o devijantnosti jednog vremena u kojem su njihova imena postala često izgovarana a da za to nema nijedan valjan i opravdan razlog. Bilo je to vrijeme kada osim prvog SDA reda niko nije mogao ni da potrefi ime nekog drugog danas poznatog esdeaovca kao, recimo, Timura Numića koji je i onda i danas jednako sijed kao da je pola djetinjstva proveo s Aristotelom a onu drugu polovicu sa, recimo, "Šajom" što mu ga dođe tu negdje.  
Da li je iko tada mogao i pomisliti, a ne izgovoriti, na ime Nedžada Brankovića kojeg će desetak godina kasnije zapasti da bude premijer pola BiH? Naravno da nije jer je u to vrijeme Ramiz Delalić, taj uvaženi društveni, kulturni i javni radnik, za Brankovića bio ono što je danas Barak Obama za Milorada Dodika. Da li je ikome, u ta doba, išta značilo ime ginekološkog pregaoca iz Travnika Halida Genjca!? Jok jer je u taj vakat drugi ešalon SDA bio popunjen Omerom Behmenom, Edhemom Bičakčićem, Muhamedom Šaćirbegovićem i drugim mladomuslimanskim imenima a u kojem su, tada, redu sjedili Asim Sarajlić, Adil Osmanović, Sulejman Tihić ili Erdal Trhulj - e, to ne bi pogodili ni zaljubljenici u SDA a la Kemo Lakača u FK "Sarajevo".   Taj vremenski period, ali u SDP-u, bio je obilježen Nijazon Durakovićem iza kojeg su se redala imena Tatjanje Ljuić - Mijatović, Mirka Pejanovića, Mire Lazovića i nadolazećeg Nazifa Mujića bh.politike - Zlatka Lagumdžije. Da je neko, tada, stavio kakve povelike pare kako bi zauzvrat dobio odgovor ko je Damir Hadžić, Denis Bećirević ili Jasminko/Jesenko (tako nešto?!) Selimović pare bi otišle bez po' muke jer su ti ljudi, u ono vrijeme, bili potpuni anonomusi i to bi ostali do kraja svojih života da nisu odlučili postati poznati široj bh.javmosti putem svog pregalaštva (a la Damir Hadžić zv. "Doći će šef sa torbom, dođi i ti i samo zamijenite torbe") ili svoje poslušničke note, na kojoj bi mu pozavidio svaki engleski terijer, a la Jasminko/Jesenko Selimović.  
Prije petnaestak godina ako bi neko poželio prodiskutovati o politici, viziji, naciji ili o strateškim pitanjima mogao je za to naći sagovornika u prvom SDA ili SDP redu jer, ma šta ja ili neko drugi mislio o tim ljudima i njihovim rezultatima, treba reći da su to bili pametni ljudi što nema veze sa njihovim ciljevima i rezultatima. Kako je vrijeme odmicalo, i kako su jedni odlazili u svoju privatnost a drugi na Drugi svijet, njihova mjesta u politici zauzimali su ljudi o kojima tada nismo znali ništa ili smo znali vrlo malo i trebalo je puno vremena i živaca da se naviknemo na njihovu javnu bezosjećajnost te da pretrpimo previše toga dok se oni izvježbaju na funkciji.  
Od Nedžada "Po zakonu" Brankovića koji je svoju glupu političku karijeru otpočeo aferom sa tv alapačom Sanelom Prašović, preko Erdala Trhulja koji i danas, uporan kakav jeste, dolazi rasčupan na posao i za svog savjetnika u ministarstvu industrije drži oficira KOS-a Envera Mujezinovića što je ravno tome kao kada bi Sep Blater u FIFA-i za savjetnika uzeo Murata Šabanovića, pa sve do Salmira Kaplana za kojeg kažu da ne skida smiješak s lica jer je i njemu samom smiješno što je ministar. Naravno tu je i momak "iz Kantona", preziva se Konaković, koji je neki dan na Skupštini ovog tijela uskliknuo da je on srcem i dušom SDA-ovac 1000%. Nisam siguran šta bi drugo i mogao biti s obzirom na znanje, zvanje i promašenost sve čega se uhvatio: od košarke do mikrofona. To je ono na šta je spala SDA - na ljude koji su van politike niko i ništa i čije biografije, nekako, liče na GRAS - malo izdrndane, malo mutne, klimave ali nekako se vuku po cesti.   Ali SDP je, kukala mu majka, odavno bio poznat kao rasadnik političkih talenata.
Pa nije tako davno bilo kada je tadašnji predsjednik SDP-a Nijaz Duraković mobilisao Zlatka Lagumdžiju iz podmlatka ove partije dok je Zlatko nešto prebirao po tastaturi PC-a. Uzeo ga Nijaz i rekao mu: "Mali, bićeš zvijezda" - i eno ga.   Današnju omladinu SDP-a predvodi Jasminko/Jesenko Selimović kojeg sam prije nekoliko godina, kada sam pošao kod Lagumdžije, sreo u centrali SDP-a i tada, a i danas, ima jednako formatiran kapacitet hard diska sa kojeg bifla rečenice koje, kada bi čovjek otvorio sjećanja, recimo, Milovana Đilasa, mogao naći u stenogramu rasprava CK iz, hajde, 1953.godine. Druga, mlađahna, SDP-ova politička akvizicija kojoj sam zapamtio ime jer zove i preziva isto kao i hrvatska mini pjevačica - Danijela Martinović je na konstituirajućoj sjednici Parlamemta BiH uskliknula kako su joj, zbog operacije Oluja, draži Hrvati od Srba. Eto, budale. Naravno u Zlatkovoj "omladini" tu je i moj poznanik Damir Mašić - momak se bavi politikom jer ništa drugo i ne zna raditi.
Dobro, svojevremeno je vodio muzičku top listu na Hajatu i možda je bilo pametnije, ali definitivno nije unosnije, da je to tako i ostalo. Drugi moj poznanik, SDP-ovac Saša "Na sastanku sam" Magazinović danas je šef kluba zastupnika SDP-a u Parlamentu BiH. Prije tog vremena bio je "u Kantonu" a prije toga je štampao šećere za kafiće. Sjećam se, u ta doba sam ja objavio prvu knjigu "Državna tajna", kako je siknuo na mene govoreći mi da mi je Sefer napisao knjigu. Hajde de, momak nije mogao da podnese neke stvari.   Ova mlada generacija ljudi, potpunih budžetskih ovisnika, nikada nije radila ništa realno u životu osim što su se, štampajući šećere, vodeći top liste ili promašujući košarkaške obruče, sistematski umiljavali svojim političkim guruima kako bi, poput pudlica, nekada naplatili svoju "finoću".  
Kako je koja godina odmicala u politiku su dolazili sve gori i gori, sve halapljiviji i halapljiviji mladići koji su potpuno nesposobni za život van cuclanja budžeta. Šta bi, recimo, radio Damir Hadžić koji nema dana radnog staža mimo politike i koji ne zna raditi ništa drugo osim da tumači tuđe i brani stavove svoje kafanske družine na šta danas liči "vrh" SDP-a. Kojim se to poslom bavio Željko "Po prstima i po nosu" Komšić prije "ulaska" u politiku - pa taj se rodio u politici i kada je shvatio ljepotu ublehe osnovao je sebi "frontu" iz "principijelnih razloga" jer kome da on odnese radnu knjižicu opečaćenu pečatima državnih instirucija.   Ko bi to zaposlio "bošnjačkog Vladu Divca", 1000% zastupnika SDA Konakovića, kojem samo domaći izdajnici i strani plaćenici ne priznaju genijalnost Dražena Petrovića i snagu Abdul Jabbara.
Naravno ne bi ga uposlio niko ali i on to zna pa se uhvatio "tekovina revolucije" jer samo tim putem se gradi vila na Poljinama gdje odmaraju bošmjački umovi nakon zamornog dana tenderskog varanja i budžetskog namještanja.  
Dakle, ako je situacija ovakva danas šta očekivati za deset godina jer, očito je, u politku dolaze sve gluplji i bezosjećajniji tipovi koji ne znaju ništa da rade ali zato odlično znaju "kako se radi". Valjda je današnje, bez sumnje mizerno, stanje bh.društva odraz hiperprodukcije magistara i doktora nauka koji na papiru umije da rade svašta ali u realnosti, osim procenata, malo "zapinju" oko pravila i procedura.  
Često na ulici čujem ljude kako se pitaju da li je ikada bilo gore stanje nego danas. Jeste, jeste, ali ste to zaboravili a narod koji zaboravlja svoju prošlost osuđen je da je ponavlja...  

Semir Halilović  
Sarajevo, 15.5.2013.

ODAKLE BAKIRU IZETBEGOVIĆU AUTO OD 200.000KM - PROD'O PORODIČNE CERTIFIKATE!

Ne mogu, ne ide, na toliku nepravdu koju je ovih dana sasuo Fahro Radončić na najznačajnijeg bh.sina Bakira Izetbegovića da odšutim jer čovjeku se, a taj je, čini velika nepravda a tu sam, kao što je i on meni i mojoj porodici, da pripomognem momku u nevolji - ne daju mu rahat ni da krug u Audiju okrene.  
Kako izuzetno teško podnosim kada se nekome čini nepravda odlučio sam da javno progovorim o porijeklu imovine najznačajnijeg bh.sina jer ga, ni krivog ni dužnog, godinama salijeću istraživački novinari koji hoće, navrat - nanos, da mu utrpaju kriminalne poslove od kojih je on udaljen kao "Šaja" od najbliže policijske stanice.   Bilo je to u ljeto 1993. kada sam hodajući po ratištima RBiH na jednom od njih, u kaljavom rovu, susreo starijeg momka, boje hrđe, za kojeg će mi kasnije, šapatom, njegovi saborci saopćiti: "Ono ti je Alijin sin".
Kada me je, otvorenih usta, prošlo stanje ibreta i ljutnje, jer su mi neki u Sarajevu lagali da on sjedi kod svoga tate u kabinetu, prišao sam mu i vizionarski kazao: "Ti trebaš biti naš predsjednik".  
Skromno mi je tada, a takav je naš Bakir, kazao da on ne voli da se zna šta je on sve uradio za Bosnu jer želi da njegov nijet ostane lišen bilo kakvih primjesa koje bi ga dovele pod pitanje. Poštujući Bakirovu želju skoro dvije decenije sam šutio o njegovom ratnom putu i bol koju su mu nanosili nepravedni mediji djelio sam s njim iako ga, od tog ratnog perioda, više nisam viđao.  
Zadivilo me je njegovo dostojanstveno držanje koje je pokazao dok su mu lašci podbacivali da je rat proveo u tatinom kabinetu noseći salonske cipele a ja sam znao, i šutio sram me bilo, da to nije istina već je, u najmanju ruku, onako kako je u dalekoj a tako bliskoj Turskoj, 1995.g, izjavila Bakirova majka: "Moj sin je kod svog oca u kabinetu od sabaha do ikindije, a od ikindije do jacije je na najtežoj liniji u Sarajevu - na Žuči". 
Znam, znam da će na ovu izjavu skočiti zli jezici da govore kako je to obična laž ali ja znam, znam jer sam s Bakirom dijelio prostor žučne zemunice, da je momak bio gore gotovo svaki dan pa je čak i bježao od kuće da bi skoknuo do Žuči na kojoj su mu se, kako mi je jednom rekao, bistrili vidici. Ko je bio zna, a mnogi nisu pa ne znaju i rugaju se, da je Bakir i nosilac ratnog nadimka koji su mu nadjeli borci 1.slavne i 2.viteške brigade ARBiH - "Bakir Mašinka" jer je neumoljivo trošio redenike metaka, kao danas novinari slova, na mrskog neprijatelja.  
Kada se okončao rat Bakir se skrasio u Zavodu za izgradnju Sarajeva jer je htio da popravi i izgradi sve ono što su nam agresori srušili. Živio je za to da vidi obnovljeno Sarajevo pa je dan - noć, pregalački, tražio investitore i donatore za porušeno Sarajevo, ustakljivao ga i maltao u zanimljive boje pa su, odjednom, postale komšinice crvena i zelena zgrada. Znam ga, pa znam i da je želio borcima dodijeliti najbolje lokacije u Sarajevu kako bi oni izgradili poslovne objekte na ponos Sarajevu koje su, rame uz rame s njim, svojevremeno odbranili.  
Slujeman al Shiddi je čovjek kojeg sam 1993. godine upoznao podno hercegovačkih vrleti Vrda kada je sa dalekog Bliskog Istoka došao da pomogne našoj borbi protiv agresora i fašista ostavivši za sobom miran i bogat život. Došao i otišao ne želeći ni zahvalnicu ni vojnu knjižicu. Krvnički je radio u rodnoj zemlji otvarajući lanac kebab restorana i, kad ono hoće, Bakir ga je slučajno, kada se na jednom od svojih istočnih proputovanja uželio kebaba, sreo u jednom od njegovih restorana u dalekim nam zemljama i eto tako se zapodjenuo sjetni razgovor na zajedničku im borbu za Bosnu. Riječ po riječ, kebab po kebab, i Sulejman odluči doći i investirati u Sarajevo - naravno na Bakirov poziv. Slična priča je i ona filmska rola braće Šabanovića koji su investirali u svoje Sarajevo sagradivši toliko visoku zgradu da sa nje, zamalo, mogu ugledati i rodno im Visoko - taj kadrovski rasadnik naše Bosne.
I njih dvojica su, normalno, bili pripadnici naše vojske uz uslov svojim komandantima: "Pošaljite nas gdje god hoćete, samo nas šaljite skupa".  
Kada je posljjeratno Sarajevo trebalo svoje stručnjake, baš kao što je nekada trebalo svoje heroje, moj ratni drug Bakir prisjetio se svojih zetova, jedan se, čini mi se da je spomenuo, zove Jasminko - tako nešto, koji je elektronski genije što je dokazao svojim predanim radom, genijalan kao Tesla, uporan kao Edison, dižući Bh.Telecom iz pepela. Sjećam se mučeničkog hoda ove kompanije: momački su se napregli pa nam prodavali mobilne telefone po cijeni, od samo, hiljadu maraka (sa karticom!) što je poratno i obogaćeno Sarajevo dočekalo sa euforijom. Sjećam se sa koliko su muke sve učinili kako bi bh.mobiteli dobili i svoju sms opciju, tri - četiri godine od uvođenja mobilnosti ove kompanije. Naravno, ne trebam sebi ali radi drugih svakako, želim reći da je i Jasminko bio borac ARBiH baš kao i drugi Bakirov zet koji je, zbog ratnog herojstva, počašćen unosnim poslov ustakljivanja Sarajeva.   Helem, da ne dužim, danas vidjeh kako neki mediji postavljaju pitanje cijene Bakirovog Audija optužujući ovog iskrenog bh.borca za raskoš i bezosjećajnost prema bh.građanima.
Međutim ono što ovi mediji ne znaju jeste da su i Bakir, i oba njegova zeta, nosioci Armijskih certifikata u punom iznosu (negdje oko po 20 milja air maraka po osobi) i kad se 60 milja stavi na jednu stranu,  a na drugu lova od prodaje starog Bakirovog Audija, plus borački popust i minus PDV za posebno zaslužne građane dobije se sasvim druga, mizerna, cijena. "Al' to raja ne zna". 
 Kao što već napisah, jednom davno sam, u rovu, rekao Bakiru da treba biti naš predsjednik. Od tada ga nikad više nisam sreo da to skupa, malo, ponovo prodiskutujemo. Ne znam da li ću ga ikada opet sresti ali ako  igdje u prolazu vidim njegov novi Audi i primjetim da mu je otvoren zadnji prozor, makar ću mu doviknuti: "Družeeeeeee!, zajebavao sam se!!!"  

Semir Halilović  
Sarajevo, 3.5.2013.

NIKO NIKOGA NE MOŽE SLAGATI KAO ČOVJEK SAM SEBE

Prije dva dana BiH je slavila Dan pobjede nad fašizmom kojeg je, kao, Europa, a i mi s njom, pobijedila prije šezdesetak godina i zatrla joj sjeme do te mjere da se nakon te njihove pobjede u srcu Europe nisu imali hrabrosti pojaviti ni Žan Mari Le Pen, ni Radovan Karadžić, ni Franjo Tuđman, ni Slobodan Milošević, ni Momir Bulatović, ni Jerg Hajder, niti još nekoliko empatičnih političara iz Holandije, Švedske i Danske već su morali tražiti sebi selameta van okvira Europske unije u kojoj je fašizam, prema istraživanju vodeće euro statističke agencije, potpuno strana riječ mladim radoznalim europljanima.   BiH, iskrena kakva jeste, slavila je taj Dan sa nevjerovarnom predanošću: polagali su se buketi i vijenci, održavali skupovi i akademije, davale se izjave i intervjui a sve kako bi se pokazala slika koja se, radi europskih dušebrižnika opšte prakse, mora prikazati javno da bi tajno veliki broj slavljenika mogao, mirno i dostojanstveno, nastaviti svoje fašističke tradicije. Tako je Milorad Dodik, poznati antifašista, govorio o Republici Srpskoj kao kolijevci antifašizma i u njeno krilo utrpao i bitku na Neretvi: doduše možda i ima neka bitka na Neretvi, u dijelu toka koji protiče kroz RS,  koju su mračni komunistički aparatčici sakrili od očiju javnosti dok su partizanske izdajice veličale svoju jablaničku ratnu rolu čime je nanesena neviđena duševna bol antifašistima iz SNSD-a u pauzi klicanja "nož, zica, Srebrenica".   Koliko je antifašizam danas rasprostranjen u RS-u svjedoče gradovi poput Prijedora, Bijeljine, Zvornika, Srebrenice ili "prijestolnice" Banja Luke iz koje su Muslimani i Hrvati, fašisti, utekli trbuhom za kruhom jer više nisu mogli da podnesu toliki antifašizam njihovih komšija Srba koji su, pošto po to, htjeli da sačuvaju svoju antifašističku tradiciju koja vuče korijenje još iz četrdesetih godina prošlog vijeka i koju personificiraju svjetski poznati filantropi Pavle Đurišić, Dragoljub Draža Mihailović, Nikola Kalabić i drugi koji su nastradali, od fašističke i povamiprene Europe, samo zato što su ustali protiv progona nevinih ljudi. Da ne pominjem erupciju antifašizma koja se odvijala na trgovima Banja Luke kada su organizovani skupovi podrške antifašisti Ratku Mladiću kojeg je fašistički i povampireni Haški tribunal uhapsio samo zato što je od glave do pete antifašista čiju metodologiju jednostavno ne razumiju europski ledeni aparatčici.   U Federaciji BiH fašizam je već podavno pobijeđen pa je proslava Dana protekla tiho, neprimjetno, i da toga dana poznati glupko Željko Komšić nije izrekao neistinu da "fašizam nije pobijeđen" ne bi se ni znalo da smo slavljenici. Gdje god da se okrenem u Federaciji BiH su znakovi pobijeđenog fašizma: od mosta Franje Tuđmana, koji je u naletu svoga antifašizma istjerao oko 300.000 fašista iz Hrvatske, preko ulice Jure Francetića kojeg fašisti i dan danas spominju samo zato jer je, u Drugom svjetskom ratu, organizovao logore i kampove za skrb o fašistima, pa sve do trga Eugena Savojskog koji je u žaru antifašističkog raspoloženja spalio i satro fašističko Sarajevo. Naravno tu su i gradovi, kao spomenici, našem antifašističkom pregalaštvu: recimo današnji Istočni Mostar je sistematski rušen i paljen samo zato kako bi se iz njega istjerala, poput đavola, i posljednja fašistička iskra koju personificira poznati fašista i izdajnik, maskiran u skakača sa Starog mosta, Emir Balić. Iz Gruda, Širokog Brijega, Posušja i Zapadnog Mostara su, listom, protjerani svi fašisti, nek' se snalaze kako znaju i umiju, a oni koji nisu dobrovoljno napustili ta područja stavljeni su u izolacione centre za borbu protiv fašizma poput kampova Heliodrom i Dretelj u kojima su, na vodi i hljebu kako ne bi imali snage za fašizam, čekali razmjenu za poznate antifašiste koji su pali u ruke mrskog im neprijatelja.   Inače antifašisti iz Zapadnog Mostara su, predvođeni umiljatim i nježnim anifašističkim pregaocem Slobodanom Praljkom, krajem 1993. došli na antifašističku ideju da sruše i skrkaju u vodu Stari mostarski most kako fašisti sa Istoka više nikada ne bi mogli na drugu stranu. Također su, shvativši pogubnost širenja fašizma, odlučili zatražiti pomoć antifašista iz Hrvatske predvođeni balkanskim Če Gevarom Mladenom Naletilićem "Tutom" kojem današnja fašistička Europa to nikada nije oprostila pa čim se kutarisao jednog oni hoće da ga strpaju u drugi zatvor, ni krivog ni dužnog naravno.   Svakako da, u ovoj odi antifašizmu, nikako nisam zaboravio poznatog antifašističkog sladokusca iz Sarajeva Mušana Topalovića "Cacu" kojeg samo lokalni izdajnici i fašisti nisu razumjeli pa su ga, ni krivog ni dužnog, lišili života i tako zatrli njegov antifašistički let koji se odvijao podno sarajevskog procjepa Kazani.   Svakako da, u ovoj nostalgičnoj epizodi prisjećanja na junake našeg doba, nisam zaturio imena slavnih antifašističkih boraca Ramiza Delalića "Ćele" i Zulfe Alića "Zuke" koje je mračni fašistički režim proganjao, i još uvijek proganja, samo zbog toga jer su njihovi vojnici, šireći antifašističku riječ i misao, satrali dva hrvatska sela i poubijali fašističke babe i dede koji nisu mogli da shvate i prihvate liberalne antifašističke misli i ideje čije je vrijeme ne umoljivo dolazilo.   Bosna i Hercegovina je uvijek bila, i ostala, rasadnik blistavih umova jer se, čini mi se, samo kod nas mogao roditi i izlistati blistavi antifašistički um Vojislava Šešelja koji je, hrabro i dostojanstveno, na sopstvenom suđenju, organizovanom radi njegovih antifašističkih ideja i odreda, hrabro uskliknuo "Vi pvipadnici haškog tvibunala možete samo pvihvatiti da mi popušite kuvac" gledajući inkvizicijsko -fašističke sudije u lice.   Skoro sam čuo da su građani neke mjesne zajednice u Sarajevu vijećali, vijećali i na kraju odbili prijedlog grupe fašistoidnih građana da se jedna od ulica iz njihovog kraja nazove po fašisti s dna kace Safetu Isoviću. Potpuno razumijem ovu herojsku, rovovsku, borbu mojih sugrađana jer ako dopuste da jedan Safet Isović uđe u njihove kuće i mahale onda se sutra može dogoditi i da opskurni fašista Abdulah Sidran dobije svoj sarajevski sokak a to im, znaju to dobro, antifašista i moderni "Valter" Emir Kusturica nikad' ne bi oprostio.   Semir Halilović   11.5.2013.

MAFIJA U BiH - ŠEFOVI STRANAKA ILI MAFIJAŠKIH PORODICA?

Prije desetak dana "slobode je lišen" predsjednik FBiH Živko Budimir u akciji koja je više imala za cilj demonstraciju sile nego li provođenje zakona jer u državi, a Bosna je ta, u kojoj se ne zna gdje je nestalo 10.000 miliona maraka ratno - poratnih donacija hapsiti kao prioritet sumnjivca Budimira radi sumnje u mito od 47.000 KM smiješno je sa jedne a podrugljivo sa druge strane. Potpuno je jasno da je iza čitave ove akcije stajao Dragan Čović u čije su ime "radove" izvodili Fahro Radončić, Zlatko Lagumdžija i SIPA koja je zasjala u punoj svojoj "nezavisnosti" žmireći na kamione droge koji tutnjaju razdrndanim bh.cestama.   Nema tu neke političke dalekovidosti: cilj svih učesnika ove policijsko-pravosudne čimburijade je preotimamje Vlade FBiH a koncesiju za pomoć u ovoj akciji svojim federalnim jaranima će na "državnom nivou" isporučiti mafijaško-provincijski boss istočnog bloka -  Milorad Dodik a koliko će to ctačno biti pročitaćemo iz nekog, najnovijeg, sporazuma SDP-a i SNSD-a u kojem će verbalnim začkoljicama biti prikriven neki biznis za, naravno, "čovjeka" i međeda.  
Naravno kako kontra blok ne bi ostao dužan Radončiću i Lagumdžiji i kako bi im poručili da nekoliko milijardi maraka posla neće pustiti tek tako jer je jedan živko završio u ćorki, odlučili su, niotkud, "locirati" i uhapsiti Radončićevog druga Nasera Keljmendija od kojeg je Fahro ovih dana distancira sigurnksnim rječnikom, poslovno krutim, emocionalno ledenim dok, u suštini, razmišlja kako odgovoriti na odgovor SDA-ove agenture koja mu, uskoro, pod nos dovodi Nasera Keljmendija. Zna Fahro odlično da sve i da nije kriv treba tu ozbiljnog vremena da se to dokaže. Zna jer zna da će isto to vrijeme trebati i Živku Budimiru kojeg je on sproveo u zatvor nakon što ga nisu uspijeli nerazimnog urazumiti da im lreda ključeve Vlade FBiH a, ustvari, ključeve Bh.Telecoma, izgradnje autoputeva, hidrocentrala, termoelektrana i drugih unosnih poslova nakon kojih, ukoliko padnu u ruke lokalnim mafijaškim bossovima, BiH više nikada neće biti ista.  
Dok se ovih dana u BiH mafijaški donovi obračunavaju na njima poznate načine, postavlja se pitanje kakva je to država BiH kada se krupni i sitni kriminal drži i ladici i izvlači po potrebi za ucjenjivanje suprotne političke opcije i kakvo smo mi to društvo koje godinama pušta da narkodileri truju na hiljade naših mladih ljudi dok ih naše policijske agencije hapse tek onda kada to treba biti odgovor suprotnom mafijaškom bloku a ne provođenje pravde.   Samo politička dječurlija ne vidi da su ćele, keljmendiji, orići i svi turkovići zajedno tek mali pijuni jedne puno ozbiljnije mafijaške mašine koja se, umjesto klošarenja po ulici u skupim autima, valja po oblacima i plovi na talasima, kreira javno mijenje i prodaje običnom narodu sve od hljeba do novina. Ta mafija ne nosi pištolje jer znaju da se banke bolje pljačkaju mjenicama, kreditima i obveznicama, ta mafija ne prijeti da bi izboksovala poslovni prostor jer oni su na mjestima odakle se namještaju tenderski poslovi vrijedi milione maraka i u kojima se procenti gube ali njihovi privatni računi postaju gojazni. Zadnji stadiji mafije su oni na koje se zakoni odnose a prvi stadij mafije jesu oni koji donose zakone a koji vrijede samo za protivnike.  
Odavno mi je postalo jasno kako se putem politike, policije i raznih državnih struktura vrlo sistematično pljačka država, čitao sam stenograme i imao poveliku arhivsku građu na osnovu koje sam dobio odličan uvid u zakonska rješenja i kadrovske rebuse putem kojih su se stekli svi preduslovi da ovi isti "zakonodavci" na teren pošalju nekog od svojih vojnika da za njih i njihov račun, recimo, preotme neku fabriku, rastjera i obespravi hiljade radnika - jednom rječju provede bh.privatizacijski model. Onda će taj što je na terenu provodio otimanje dobiti na svoja lopovska pleća desetak novinarskih tekstova o njegovoj grešnoj ličnosti, pozvaće ga i nekakvo tužilaštvo da mu uzme izjavu, radnici će mu pljuvati u sliku ali će istovremeno moći i da mu pljunu pod prozor, veleljepne vile, koju je sagradio od nekoliko procenata koje je ugrabio dok se ad hoc bavio bh.privatizacijom. Naravno, 90% kajmaka od ovakvih poslova uzeće oni koji su ga pustili da krade, pa ga pomalo maltretirali radi "javnosti" ali su ga i uredno, zakonski, oprali i na kraju donijeli zakone po kojima niko nije kriv što BiH luta tranzicijskim kapitalizmom na koji se naš narod, nakon "surovog socijalizma", eto nije navikao.  
Sa puno zemalja u svijetu vlada svega nekoliko porodica i sve mi se čini da i BiH postaje takva zemlja u kojoj i kapital, i pravda, i javna pamet, i historijske istine, i tajni računi, i moral postaju vlasništvo nekoliko porodica u BiH koji su, u ratu i miru, postali bezobrazno bogati a da za to nemaju nijedno racionalno objašnjenje osim onog - ne možete nam ništa. Svi njihovi protivnici završiće kao ratni zločinci, budimiri, osuđeni kriminalci, propali političari, uništeni biznismeni jer se nije dobro suprostaviti organizovanoj mafiji koja je dobila svoju državu, ni prvu ni posljednju na svijetu.  
Danas uopšte više nije važno hoće li Keljmendi biti u zatvoru ili neće, nije važno hoće li Turković biti osuđen na deset ili dvadeset godina zatvora, nije važno ni ko će biti novi ćelo jer su stvarni šefovi mafije u Bosni i Hercegovini oni koji i danas, i prije 20 godina, imaju vlast na državnom i entitetskim nivoima a njihova imena decenijama ubacujete u kutije negdje, tamo, u oktobru mjesecu.  
Sasvim je jasno da je BiH izgubila svaku bitku u koju je ušla i nemam nijednu sumnju da će BiH izgubiti i svoju bitku protiv mafije jer dok god je Živko Budimir naslikaniji kriminalac u BiH a Fahro najslikaniji policajac vjerujte mi da tu nešto, sa sistemom vrijednosti, nije uredu.  A Fahro, kakav god da je, je socijalni radnik za najvećeg mirnodopskog ratnog zlikovca, mafijaškog bossa  Bakira Izetbegovića.  

Semir Halilović  
Sarajevo, 7.5.2013.

FORMALNO SE ŽIVI, SUŠTINSKI SE UMIRE

Počesto srećem mlade ljude, gore - dole moje vršnjake, koji na pitanje šta rade uglavnom odgovaraju da magistriraju ili su, već, magistrirali na studijima čija imena zvuče tako da trebaju, valjda, da oduševe sve njihove buduće poslodavce a nadvise sve one iz njihove generacije koji, eto, nisu magistrirali. Paleta njihovih "mastera" je, plus minus beskonačno, verbalno škakljiva, intelektualno impresivna do te mjere da sa tim "masterom" uglavnom potpadnu pod kategoriju za.ebavanja jer većina njih, u suštini, nema nekog pretjeranog pojma o poslu na kojem su, eto, magistrirali pa je taj magisterij tek jedan papir u njihvoj aplikaciji za posao u kojem se utrkuju sa stotinama istih kao i oni - magistrima.  
Prije nekoliko godina na posao, u mom okruženju, primljena je mlada dipl.pravnica a u istom okruženju se muvao i jedan dipl.kriminalista. Kada se jednom zapodjenula rasprava o knjigama i piscima ispostavilo se da oboje ne znaju ko je Mehmed Meša Selimović ali su oboje, uredno, bili tvrdokorni aplikanti za traženje posla jer zar BiH ima dušu, gdje će joj srce, kad ovakve mlade Zweisteine ne urpreže u svoju dobrobit. U tren oka sam se zapitao kakvi su to diplomanti prestižnih fakulteta koji ne znaju za jednog od najboljih bh.pisaca. Nikakvi. Ali se ovdje nije sva bruka zaustavila. Kada sam ovog mladog dipl.kriminalistu trebao poslati do Predsjedništva BiH, iako živi oko 10 godina u Sarajevu, nije znao gdje se nalazi ta bh.institucija pa mu je, dok sam mu pokušao objasniti, sijevnulo: "Aaaaa to je ono đe su oni sa bojama gađali SIPA-u". Tako je majstore!  
Skoro sam imao priliku da upoznam mladu magistranticu Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. Mlada, lijepa, traži bolji posao jer joj se trenutni ne sviđa, i usput ne zna ko je Nedžad Ibrišimović. Buduća se magistrantica raspitivala ima li gdje kakvog državnog posla i, ruku na srce, kakve budale rade po državnim institucijama ništa nam ne bi falilo da i ona tamo "zapleše" i povede BiH ka Europskoj uniji jer mi, sad bi se lokalni historičari nakostriješili, tamo pripadamo zar ne? 
Kada neki moji poznanici, saradnici, navrate iz Holandije, Francuske, Australije ili Italije u BiH uvijek se i iznova čude popunjenosti sarajevskih kafana u radno vrijeme jer u to vrijeme čitava Europa krvnički radi dok se naše "mlade snage" valjaju po sarajevskom asfaltu i gledajući sav taj (bes)prizor teško je procijeniti ko je izlizaniji:Ferhadijin pločnik ili njihovi jezici koji na sve imaju odgovor ili komentar.   Naravno da se ovdje lista podviga mladih bh.ljudi ne zaustavlja. Poznajem i one mlade bh.lavove koji formalno, na papiru, odlično govore engleski jezik dok u suštini ne znaju sastaviti ni nekoliko hau du ju du rečenica. Da se sutra taj neki lik sudari na poslovno - aplikantskoj bitci sa osobama, a znam ih, koje govore nekoliko jezika ali nisu za to uzele papir, pobjedu za posao bi "odnio" formalni genije i suštinski glupan jer suštinski genijalci nikada nisu robovali od forme ali su globalna kretanja dotjerala cara do duvara pa više ne možeš reći ni da si pametan ako za to nemaš papir.  
Primjera u kojima je u BiH potpuno zadovoljena forma, ali uništena suština je jako puno jer od pravnica koji ne znaju nabrojati sve predmete ali zato odlično znaju gdje su profesorove vikendice, preko magistrantica koji bi da daju i pare i tijelo da uskoče pod "budžetsku kapu", pa sve do agenata SIPA-e koji sada hapse Živka Budimira radi uzimanja mita a i sami su dali mito da bi se zaposlili kod ovih što sprječavaju da se uzima i daje mito - nema hajra. Kada na sve ove, manje - više, polufabrikate dodam i nevladin sektor čija je personifikacija SDP-ov krkan, Zašto ne?, Darko Brkan onda i današnja apatija bh.društva dobija svoj potpuni smisao jer narodski rečeno: pita se ne pravi od govana.  
Čime god da sam se do sada u životu bavio imao sam "čast" da upoznam i priličnu, amofrnu, masu mladih bh.ljudi koji imaju gard poput Zlatana Ibrahimovića u šesnaestercu, CV poput Muhameda Filipovića i Vladimira Premeca, napucani su kao Mr&Mrs Smith dok je iza sve te "nabrijanosti" stajala, uglavnom, izgubljena ličnost kojoj je prije svih bio potreban psiholog jer se pogubila između svoje realne ličnosti i društvenih nameta uspijeha "pošto po to".  
Formalnost života je u BiH dosegla ozbiljne granice i, bez obzira na šalu, mi gubimo utrku sa suštinom jer pored toga što život popunjavamo poput formulara mi polako dobijamo i formalne oči kojima gledamo svijet oko sebe pa je, otud, čovjek koji ima bradu musliman, onaj sa naočarima je intelektualac a ona cura sa kraćom suknjom jeste kurva. Ne znam da li mi išta više vidimo kako treba ali sam sasvim siguran da sebe dobro ne vidimo.  
Bosna i Hercegovina je danas ozbiljno destruisana zemlja i ovi omladinci što dolaze "da preuzmu odgovornost" nemaju ni energije, ni suštinskog znanja, ni ideja a ni snage da pokrenu i preokrenu bh.društvo jer su oni, takvi kakvi jesu, neupotrebljivi za bilo kakvu društvenu akciju koja bi preokrenula ne stanje bh.društva već svjjest bh.ljudi koja je, gotovo, umrla a to je suštinsko a ne formalno stanje stvari.  
Ne znam šta ćemo postati u ovom procesu globalnih transformacija koje nas u stopu prate, ne znam na šta ćemo ličiti za nekoliko godina "euro integracija" ali bolje da ličimo na bilo šta samo da ne ličimo na sami sebe jer je naše realno stanje gore od genocida - umiremo bez ispaljenog metka i za to možemo okriviti samo sebe.    

Semir Halilović
Sarajevo, 5.5.2013.  

PRVOG MAJA SE SLAVI, DRUGOG SE LAŽE, TREĆEG VEĆINA ŠUTI

Danas je 2.maj.2013. Prije 21 godinu odigrala se jedna od nekoliko ključnih vojnih pobjeda Armije RBiH nad agresorima koji su toga dana pokušali ovladati ključnim državnim institucijama RBiH sa jedne, te izvršiti državni udar sa druge strane po osnovnoj zamisli generala Aleksandra Vasiljevića, ministra Alije Delimustafića te člana Predsjedništva RBiH Fikreta Abdića. Nisu uspijeli. 

Bitka drugog maja 1992. je već poodavno ispričana ali i zaboravljena priča jer se bh.javnost godinama sistematski laže kada je u pitanju vlasništvo nad pobjedama, pa i ovom drugomajskom, dok svaki poraz i zločin kod nas odmah dobiju svog zakonskog staratelja, često onog koji s tim nema veze, kako tuđe krvave i uprljane ruke ne bi upadale u oči radoznaloj javnosti. Tako današnji Avaz i Oslobođenje nude izjave Jovana Divjaka, Stjepana Šibera, Stjepana Kljuića u vezi sa bitkom 2.maja 1992. dok, recimo, nema ni pomena ljudi koji su tu bitku realno vodili i dobili je.  

Potpuno je jasno da su Divjak i Šiber, kao zamjenici komandanta TO RBiH, bili onemogućeni da komanduju jedinicama branilaca jer im je tako formacijsko mjesto i Divjak je, braneći smog sebe, govorio da on nije komandovao tog dana ali ga to ne sprečava da proslavi 2.maj i baci izjavu - dvije kk da je kum te pobjede a ne njeno siroče.  

Potpuno je čisto da Kljuić tog dana nije donio ama baš nijednu ključnu odluku i da nije bilo telefoniranja sa Alijom Izetbegovićem u programu TVSA niko se Kljuića ne bi ni sjećao ali ni njemu ne manjka potrebe da nam objasni šta se to događalo toga dana iako su ga pripadnici PL RBiH toga dana, kao i Šibera, izvukli iz podruma Predsjedništva RBiH a Ejupa Ganića otključali iz kancelarije u koju su ga utrpali Delimustafićevi drugovi.   Bjelodano je da su i današnji Avaz i današnje Oslobođenje ponovo našli svoje mjesto u predvorju političke prostitucije jer nemaju profesionalnosti sa jedne, a istinoljubivosti sa druge strane, pa da imenom i prezimenom prozovu pobjednike iz 2.maja 1992. a to, vjerujte mi, nisu bili ni Divjak, ni Šiber, a posebno ne Kljuić. Mnogi od drugomajskih pobjednika su danas, manje ili više, politički aktivni ljudi i odlično to zna "redakcijski kolegij" dvaju korporativnih medija pa im svaku pobjedu začas ukradu ali im zato natovare svaku sumnju kao da je pravosnažna presuda jer ih na taj način udaljavaju od svjetine koja odavno glasa trbuhom.  

Živimo u vremenu velikih laži i zaista je danas teško ljudima pronaći sredinu između sijaseta priča koje su, vrlo sistematično, ispričane s ciljem da se narodu ispere ionako atrofirani mozak. Bosna i Hercegovina danas nema svoje zvanične heroje u čitankama, malo zbog Dejtona, malo zbog OHR-a a najviše zbog jeftinih ljudskih sujeta koje ne mogu da podnesu tuđe herojstvo jer ako im ga priznaju ostaće zauvijek u sjenci njihovih podviga. A to, za politiku, nije dobro. Shvativši to odlučili su lagati jer baš kao što su nekada historiju pisali pobjednici danas je falsifikuju kriminalci koji su se, dok su heroji vojevali bitke, bavili privatizacijom i locirali kompanije i "kooompaaaaaanije" preko kojih bi mogli, od kabinetskih aparatčika, postati kreatori "istine" od koje se danas branimo jednako kao i 2.maja 1992. od Vasiljevićevog, Delimustafićevog i Abdićevog plana.  

Mjesto odakle se licemjerje lažnih heroja jasno vidi jeste ondje gdje bi da uzmu svaki komadić pobjede od 2.maja 1992. ali sve do one minute dok se nisu 3.maja 1992. desila ubistva u Dobrovoljačkoj ulici a već od te sekunde oni nisu bili glavnokomandujući, naredbe je izdavao neko drugi, odjednom ne raspoznaju glasove sa motorole, nemaju pojma gdje je ko bio u tim trenucima i tako u nedogled govore sve kako bi sebe udaljiki sa mjesta zločina a, eto ironije, mjesto pobjede i mjesto zločina nalaze se u krugu od 300 metara. Ako su Republiku BiH 2.maja 1992. zaista odbranili Stjepan Kljuić, tv klovn Senad Hadžifejzović, Stjepan Šiber, Ejup Ganić i Jovan Divjak, a vjerujte mi nisu, onda neka nam javno objasne kako se to sve izdešavalo pa da ih, javno, slavimo kao heroje odbrambeno - oslobodilačkog rata ali neka onda ponesu  "zastavu" i od trećeg maja 1992. jer neće biti da su se u roku od desetak sati, odjednom, obnepitali.  

Već dugo vremena mi smeta tv klovn Senad Hadžifejzović koji, odjednom, ima ambicije da postane ratni heroj pa sebi daje za pravo da svoju zajebanciju od dnevnika pretvara u historiju za gluplje od njega jer dnevnik je dnevnik i ništa više. Od njegovog dnevnika sabrao je i nekakvu knjigu i možda je njegov lik jedan od ratnih paradoksa: sjedeći u podrumu TV BiH, nemajući stotinjke staža sa borcima ARBiH, bivajući posramljen od njegove kolegice Arijane Saračević - Helać koja je obigrala pola sarajevskih ratišta, bivajući najčešće na sarajevskim ratnim party-jima na kojima se krkalo i pilo kao u najboljim vremenima Hadžifejzović sebi danas daje za pravo, baš kao i Oslobođenje i Avaz, da laže o 2.maju 1992. i svoju tv emisiju stavlja u epicentar bitke koja se odvijala daleko od Ganićevog i Kljuićevog telefona, Divjakovog megafona i Hadžifejzovićeve fen-kare frizure.  

Dok se danas svi budu gurali da svoje ime uguraju u dnevnu, Avazovu, Hadžifejzovićevu ili Selimovićevu, historiju sutra će isti ti ljudi šutjeti jer je 3.maj 1992. dan za čiji se epilog traži komandno odgovorna osoba. I baš u ovih 48 sati može se, bez po' muke, isčitati svo licemjerje javnog prostora kojim nas godinama truju dok se, istovremeno, čude što smo toliko zatrovani.  

Srebrenicu je odbranio Desnica Radivojević - laž je ekvivalentna "historiji" Fahre, Hilme&Muje + Hadžifejzovićevog dječijeg doplatka o 2.maju 1992. Ne, Srebrenicu je odbranio Naser Orić i to što je Orić danas nema veze sa onim što je bio nekada. To što danas kabinetski miš Fahro, televizijski švaler Hadžifejzović i policijski aparatčik Hilmo pišu o 2.maju 1992. nema dodirnih tačaka sa istinom ali ima sa realnošću u kojoj živimo i koju su kreirali naši sugrađani koji su se prodali svojim dželatima za male pare. Baš kao što su to, 2.maja 1992. uradili Abdić i Delimustafić.  

Semir Halilović  
Sarajevo, 2.5.2013.

POBJEGOH OD LJUDI, ALI OD NJIHOVE GLUPOSTI NIKAD

Kada, u neka vremena, ne bih imao para da mi, za vikende, praznike i "spojene dane", guzica vidi puta obično sam ostajao u Sarajevu koje bi, tih dana, uglavnom bivalo polupusto sa taman onoliko stanovnika koliko je dovoljno da između mene i mog komšije u šetnji, za stolom ili u prodavnici bude pristojna distanca sa kojom je socijalnost zadovoljena a privatnost sačuvana.  
Bili su to, obično, ljetni dani i dok su moji prijatelji razmišljali gdje je bolje da hlade glave, Dubrovnik, Antalija ili, stani - pani, Makarska, ja bih sarajevskih preko 30 stepeni celzijusevih podnosio hodajući, čitajući i izbjegavajući većinu ljudi jer sam primjetio da mi, već dugo vremena prođe, ne daju već samo kradu energiju sa jedne i ostavljaju svoje duševne otpatke sa druge strane. Deponija li sam?  
Sarajevo je, već dugo, prenabudžen grad ali ne broji se to onako kako to rade kolege statističari ('volko stanova, 'nolko auta...) već se sarajevska nabudženost primjećuje brojem svekolikih mentaliteta koji su se sudarili u ovoj kotlini i od kojih svaki pokušava da dominira nad onim drugim. Nijedan naš mentalitet nije problematičan jer je svaki od njih jedna od šara bosanskog ćilima po kojem hodamo, nijedna tradicija ovih mentaliteta nije upitna jer je svaka od njih jedan od mirisa ramazanskog kompota kojeg pijemo, ali od svih specifičnosti koje mnogi ljudi sa sobom nose tri su, meni barem, teško svarljive kao Mc Donalds koji bez litar Kole neće sići niz grlo: primitivizam, mahalaština i glupost.  
Planinarim već godinama. Ugodna je to zanimacija jer odakle god da je pogledam dobročina je i nikada od toga nisam imao nijednu štetu dok sam, recimo, znao sebi stati na cipelu kada bih se u nekim situacijama obreo u centru Sarajeva gdje bi me sačekala paleta budala sa asortimanom većim nego na OBI-jevom štandu boja i lakova.  

Toga na planinama nema. Provrti se poneki gušter, proleti vjeverica sa svojim kitnjastim repom, začuje se filharmonija ptica, zapjeva Djetlić k'o Halid, dok medvjeda, vukova i lisica nema na vidiku ali se u dubokim šumskim putevima ne valja oslanjati na njihov merhamet već na kakvu prangiju, pušku, generalno batinu jer se u to "razumiju".  
Kad god bih bježao iz grada bježao sam od tarapane i ljudskih viškova koji se osjete na svakom koraku jer zaudaraju na frustracije kao tvor na sopstveni miris. Sarajevska mahala ima otrov jači od kobre dok došljačka bahatost zna biti napornija od Kuperovog testa pa kad god su mi jedni ili drugi prebacivali nivo podnošljivosti ja bih se, pored ostalih mjesta, znao zaputiti u planinu gdje je mir zagarantovan i sve jači sa svakim korakom koji bi me odmicao dalje od "civilizacije".  
Samoća je ljekovita jer se u njenom okrilju sjajno čuje sopstveni glas koji je u gradu zagušen i izvitoperen sa hiljade disonantnih tonova dok je okružen drugim ljudima koji, po svojoj najčešćoj prirodi, vole slušati ili sami sebe ili druge dok govore o njima. U šumi, sa druge strane, odjekuje eho unutrašnjih tonova koji su, napokon, dobili ambijent u kojem se čuju i u kojem se ne sudaraju sa tonovima životinjskog svijeta koji ima, danas, više senzibiliteta za ljude nego ljudi prema samima sebi.  
Čovjek, poput vode za kafu, negdje na početku planinskog uspinjanja "pristavi" misao koja bi, negdje pri ciljnom vrhu, trebala da proključa i ubije u sebi svaku baju koja se parazitski nastanila u ljudskoi psihi što je predugo odstajala sa ljudima i, zamalo, postala kvarna.  
Čak ni neugodni dijelovi planine, posebno oni gdje nema puno ljudi, ne prekidaju ljudsku misao jer valjda kvalitet kiseonika i prirodna filharmonija omogućava mislima da doslovno klize preko svojih prepreka ne dajući im priliku za popravni jer kad grančica jednom pukne pod nogama, stvar je završena. Jednoga dana sam se zaputio u planinu. Znajući da idem malo dublje u šumu sa sobom sam ponio i oružje. Naime nikada na planini nisam sreo ni medvjeda ni vuka ali da ne bih morao glumiti Crvenkapicu lakše je izigravati Ramba. Helem, pješačio sam oko 2 sata i 30 minuta bez odmora i usput nisam sreo ni medvjeda ni vuka. Džabe su mi ramena podnosila oružani teret. Pri povratku sa planine, kada sam već bio bliže civilizaciji, ugledao sam nekoliko parkiranih auta. Jedan je bio otključan, otvorenog gepeka i vrata iz čije  unutrašnjosti su dopirali poznati, kretenizrani, kalesijski zvuci, "muzika" za Aušvic, uz čije su tonove mirno sjedili ljudi narušavajući čitavu harmoniju prirode. Taj minijaturni kulturni Černobil bio je znak da slobodno mogu odložiti oružje u ruksak jer nema tog međeda koji bi se spustio toliko "nisko" i prezalogajio uz kalseijske zvuke. Planinareci čovjek nauči svašta pa između svega i to da su medvjedi i vukovi odavno digli ruke od ljudi: kažu da većina nema nit' mirisa nit' okusa, a i ne žele da ih boli želudac.  

Semir Halilović  
Sarajevo, 1.5.2013.

KAD JAGANJCI U BOSNI, ZA PRVI MAJ, UTIHNU

Turci su, prije dvije godine, za 1.maj zarobili trg Taksim u Istanbulu i iz 200.000 grla tražili povećanja svojih radničkih prava od turske vlade koja je, inače, Tursku sa osrednje ekonomije odvela u samu špicu svjetske moći gdje i danas stoluju. Njihove komšije grci su, već poodavno, srušili pola svoje države jer su, iako svjetska turistička sila, došli na nivo ciganske ekonomije pa su radne kancelarije zamijenili uličnom tarapanom lomeći izloge poput pjanskih čaša vodeći se mišlju "kad' nemamo mi nek' nema niko". Južnije, španci su, pored Reala, Barcelone, Zare, Mallorce i Andaluzije pocijepali grla i cipele protestujući protiv ekonomske politike svoje vlade koja ih je bacila pod dužničko ropstvo MMF-u kojemu manjka osjećaja za kritične kategorije stanovništva što su odlično, na svojoj koži, osjetili pripadnici boračke populacije u BiH kad je "furiozna" Vlada FBiH onomad tražila kreditnu milostinju.  
Helem, da ne nabrajam, uglavnom veliki dio radničkog svijeta koristi 1.maj kako bi svoje poslodavce podsjetili da nisu stoka već ljudi, da su im neophodna veća radnička prava i bolje plate te da ne žele učestvovati u tihom kreiranju robovlasničkog društva koje nameću globalizacija i kapitalistička gordost.
Čitav svijet, boljestojeći od našeg, kuka i pomaže, jer boriti se znači nepristajati na stanje bez obzira na ishod, dok se u BiH tradicionalno za 1.maj okreću janjci oko sunca, krčka "radnički" grah sa suhim mesom ili crvče ćevapi i sudžuke na "tihoj" vatri podno kakve planine dok naši ljudi sa sve nesažvakanim zalogajima poručuju"ovima odozgo" da se oni sjećaju i boljih vremena.  
Prije one iste dvije godine na prenapučenom sarajevskom vilsonovom šetalištu građanima Sarajeva je kutljačom zamahivao lično Zlatko Lagumdžija glumeći sve ono što on nije. Ljudi su, mirno, stajali u redu da dobiju zamah-dva graha i, usput, vide Zlatka "uživo" koji, siguran sam, nije propustio priliku da proba ispasti kako-tako duhovit. Nakon što bi dobili porciju tu bi ih "slučajno" sačekala lojalna i "spontana" kamera FTV-a koja bi, potom, u Dnevniku 2 emitovala probrane narodne izjave u kojima se hvale "prošla" vremena čija je prikaza u današnjem vaktu institucionalno SDP na čelu sa svojom oficijelnom maskotom Zlatkom Lagumdžijom.  

Nema ni u prašumama Amazona te selendre i bruke kakvu sam vidio kada sam jedne godine za 1.maj zalutao na Nišićku visoravan gdje su "naši radnici i građani" obilježavali praznik rada. Poklano je taj dan, brat-bratu, pedesetak janjadi koja su uredno okrenuta i oglodana do sumraka a kokoške, ćevape i ostalu roštiljsku sitninu nisam mogao ni izbrojati a ni očima obuhvatiti ali da se krkalo - krkalo se. Nije njima, taj dan a ni dan prije-poslije, na um palo da traže svoja a kamoli tuđa prava jer dok je ijedan komadić mesa visio na janjećim kostima dotle je bilo "prostora" da raspravljaju o globalnoj politici jer ih od lokala zanima jedino njihov autobus, koliko-toliko, na vrijeme.    
Dobro, nikada za 1.maj nisam išao na Vrelo Bosne ali sam prizore sa tog horora znao zraknuti na teveu pa mi je i ta slika bila dovoljna da znam gdje ni u snu ne bih trebao otići da se "odmorim" za 1.maj jer dole sve liči na generalnu probu za Čevljansku koridu na koju, voditelj Milenko, suludo poziva uz poznati poklič "svi su dobrodošli 'sem kiše".  
Ne znam koliko će se jagnjadi poklati i pojesti za bh. 1.maj, ne znam koliko će kokoški uspijeti uteći sigurnim rukama bh. "radnika i građana", kojima nikada nije manjkalo truda da bi sebi napravili sijelo, a posebno ne znam koliko će ćevapa zakukati na preddžehenemskoj vatri bh.roštilja, ali znam da će drugog maja mnogi blejati, a to neće biti janjci.  

Semir Halilović
Sarajevo, 29.4.2013.

NEBO VISOKO, ZEMLJA TVRDA

Živimo između euforije i depresije. "Na razmeđi svijetova" borimo se za svoje parče neba na koje polažemo onoliko prava koliko imamo hrabrosti da za njega vodimo bitke. Svaki dan je onoliko isti koliko smo pristali da se ne mijenjamo dok je svijet oko nas požurio da sopstvenim "usavršavanjem" uniformiše ljude do te mjere da jednoga dana čovjek neće vidjeti razliku pio kafu u Sarajevu, Briselu ili Firenci jer je korporativni svijet naumio da jedan ukus zauzme svaki svjetski merdijan pa je, otud, Mc Donald's nepčani urnek globalizacije u kojoj su pederi ok ali je, zato, nanin ajvar, i to onaj što malo ljutne,  teški balast kojeg se moramo riješiti na putu prema europskoj uniji.  
Bosna i Hercegovina proživljava svoje teške tranzicijske dane koji, uglavnom, pogađaju ljude jer ne mogu da razumiju da postoje ljudi koje nije briga ni za njihove živote, ni za njihovu djecu, ni za njihove kuće već da je njihov periskop odluka podešen prema dolarima koji su im preči od bilo čega ljudskog koje danas ima svoju jasnu cijenu od onda kada su ljudi pristali da s njom trguju pa je, otud, grupi ljudi u Sarajevu preče da zajebavaju pola miliona ljudi jer neće da voze autobuse od roditeljske brige kako će maleno dijete otići i vratiti se iz škole u kojoj ih učitelji ne smiju učiti ko su Alija Izetbegović, Sefer Halilović ili Nedžad Ibrišimović...  
Umjesto istinite izreke "svaki dan, nova nafaka" u Bosni i Hercegovini se živi po principu "novi dan, nova briga" jer su korporativni stratezi i njihova potrčkala, koje mi nazivamo tajkunima/magnatima, napravili ozračje u kojem je hem sve moguće hem se i sve događa pa nam se, nekako, čini da već 23 godine živimo u predvorju Džehennema pokušavajući da okajemo grijehe koje smo činili putujući po ivici licemjerja dok smo se, decenijama, pozivali na uzvišene ciljeve i namjere koji su uglavnom ostajali na našim jezicima koji će nas, na kraju, i upropastiti jer niko od nas ne poznaje mjeru preko koje jezik postaje otrovna strijela.     "Gospodine Haliloviću sretan Vam put ali mislimo da pravite životnu grešku" rekli su pripadnici Zbora narodne garde Republike Hrvatske kada su generala Sefera Halilovića 1991.godine otpratili do Savskog mosta na čijoj drugoj strani ga je čekala njegova velika želja - Bosna...  
Ponudili su mu da bude general Hrvatske vojske, stan, vilu, položaj...samo da ostane u Slavoniji (ko te nije volio ne zna šta je izgubio!) i pomogne borbu protiv srpsko-crnogorskih agresora. Zahvalio im se na ponudi i zatražio da ga otprate do Save. Poput neke kletve često se sjetim riječi koje su hrvatski gardisti uputili generalu Haliloviću na Savskom mostu jer mi je historijski rasplet u Bosni i Hercegovini uglavnom ličio na noćnu moru iz koje jedva čekam da se probudim jer mi se gade ljudi koji mi dolaze u san a od mene bježe na javi.  
Ne znam da li je predsjednik FBiH general Živko Budimir kriminalac ili nije ali mi je jučerašnja združena ujdurma SIPA-e, Tužilaštva BiH i Fahrinog Avaza izgledala kao licemjerna akcija "drž'te lopova"u kojoj je Budimir uhapšen iako svi u Bosni i Hercegovini znaju da su Damir Hadžić, Jerko Ivanković - Lijanović, Zlatko Lagumdžija, Dragan Čović, Milorad Dodik, Kemal Čaušević, Ramiz Džaferović....veći kriminalci od Budimira barem, jedno, dvadeset puta ali se u Bosni i Hercegovini malim lopovima skida glava a velikim kriminalcima se skida kapa.  
Znam ovu igru, da, da, jer isti princip u Bosni i Hercegovini vrijedi i kada su u pitanju istrage za ratne zločine. Danas se, znam jer poznajem dokumente, štiti sijaset ratnih zločinaca od sudskog procesuiranja, od Grabovice preko Bugojna do Rogića kuća,  ali se sve to maskira podizanjem nekakvih kvazi optužnica, otvaranjem glupavih istraga ili napuhanim pretresanjima stanova i drugih objekata kako bi naš nauki svijet stekao dojam da "pravna država radi".  

Fahrudin Radoncic u prirodnoj velicini

"Zakoni vrijede samo za protivnike" izrekao je Nikola Pašić historijsku rečenicu demaskirajući mentalitet balkanskog poimanja pravde jer naša brutalnost proizlazi iz naše suštinske nepravednosti prema gotovo svemu a ne iz naše želje da se "zlo više nikada ne ponovi".  

Ne znam kako će se završiti ovaj ciganluk od drži - ne daj Vlade FBH, ne znam hoće li Budimir izaći iz zatvora čistih ruku ili će brojati dane po principu "godina prođe, dan nikad'" ali znam ovo: država u kojoj pravdu provode moralni patuljci poput Zlatka Lagumdžije, Dragana Čovića, Fahre Radončića ili gnua Milorada Dodika ima sve elemente pornića na kojem se ne vidi ko se sve skinuo ali je potpuno jasno da je neko naj.bao!   Semir Halilović   Sarajevo, 27.4.2013.  

ORTAKOY - RUN FORREST! RUUUN!!!

Kada iz mentalne sarajevske vreve i tarapane, iz nepodnošljivosti osjećaja psihičkog "uskog grla", želim išetati ne osvrćući se sve dok do mene ne dopre miris koji me zavrti daleko od urokljivih očiju "čikmanskih"(čikma = slijepa ulica) duša, tada zatvarajući oči krenem niz Bešiktaš, sa čijih se nizbrdica vidi Europa i Azija, sve dok ne dođem do nizije odakle se pruža kraj u kojem za mene postoji sve što mi je potrebno - Ortakoy...   Baš kao što u gomili duša oči nervozno traže onu sa kojom se smiruju tako i ja pri ulasku na Ortakoy, gdje istanbulska dinamika dobija svoju opoziciju, odmah tražim ortakoy-sku džamiju koja, poput priča iz 1001 noći, lebdi nad mramornim morem čiji je talasi neprestano miluju.   Nisam siguran da li je ortakoy-ska džamija ljepša izvana ili iznutra ali to je stvar stanja u kojem se čovjek nalazi dok gleda pa mu je, tako, jednom ljepše gledati pojavnost a, opet, drugi put unutrašnjost. Učeći na ljudima shvatio sam da je ljepota u suštini a ona je uvijek, tako je, skrivena unutra pod oklopom vanjštine koja, poput kameleona, ima hiljadu nijansi.   Unutar harema džamije, kada sam je prvi put podsjetio, vidio sam nevjerovatno veliku mačku, poput malog tigra, koja se, sva kitnjasta, valjala uz kovanu džamijsku ogradu ne obraćajući pažnju na ljude - nisu joj trebali jer je njen volumen pokazivao da joj pažnje ne manjka.   Uz samu džamiju nalazi se predivan kafić "Gloria" čija bašta dijeli pločnik koji vodi u džamiju dok je "Glorijina" terasa zaštićena istom krošnjom čije se druga polovica nalazi u džamijskom haremu. Sa te malene terase vidi se Bosfor, ali on ne vidi vas, vidi se srž dinamike istanbulskog života koji vas, tu na terasi, zove ali vas ne vuče za ruku, vide se prodavači i kupci čija je različitost spojena novcem preko kojeg razmjenjuju jednu za drugu ljepotu, vidi se život koji ne podsjeća na onaj od kojeg sam pobjegao šireći krila i zatvarajući oči.   Ima, tu na Ortakoyu, svakakvih jela i restorana. Tu je i čuveni Kempinski sa svojim Laledan i Tugra restoranima, dostojnim sultana i sultanija, tu su i mali restorani čiju raznolikost nacionalne kuhinje, poput neumoljive zrake sunca, presijeca Mcdonald 's odakle dopire zvuk, miris i okus koji privlači nas koji se moramo najesti raznih "mcdonald's-a" na putu prema EU gdje smo, bez ikakve mape, krenuli nadajući se samo dobeu. Ali pravi ortakoy-ski kulinarski specijalitet nalazi se kada se krene prema Rumeli Hisari Çadesi gdje su nanizane malene kućice u kojima se prodaje čuveni "Kumpir-Kumpir".   Radoznali prodavači su puni humora i, širokih osmijeha, dok u velike krompire stavljaju sadržaje koje sami sebi nikada ne bi sabrali, uglavnom iz nedostatka istraživačkog duha i životne slobode kojima nama u BiH uglavnom manjka.   Kada se u ruku uzme "Kumpir-kumpir" krene se put pomenute Rumeli Hisari Çadesi, kilometarskom šetalištu, uz čiju se morsku obalu sa lijeve strane nalaze prelijepi restorani sa euro-azijskim pogledom, dok su sa desne strane privezani brodovi, jahte i brodice na kojima ljudi, ne rijetko, uživaju u ljetnim noćnim vrućinama mijenjajući taj za kućni ambijent.   Svakih, "poštujte diskrecionu liniju", dvadesetak metara nalaze se prelijepe masivne klupe i na koju god da čovjek sjedne nije se prevario jer gdje god da pogledate vidkte samo ljepotu uz koju misli lete onoliko koliko vam duša raširi krila - a to je do vas.   Dok sam šetao Rumeli Hisari Çadesi začuh poznat glas: "Paša mogu li naplatiti".  Da sam u Istanbulu i da me neko nazove pašom mislilo bi se da sam general pa sam se, pošto znam da nisam taj, na brzinu sabrao i otvorivši oči shvatio da nisam na Ortakoy-u.   "Paša", "Paša moj", "Paša moj solidni"..paša 'vakav 'nakav....beskraj mahalaštine mi je u milisekundi prostrujao mozgom dok sam otvorivši oči pred sobom ugledao poznato mjesto i nepoznatog konobara. Sarajevo.   Šta reći, šta uraditi? Ništa. Ama baš ništa. Prihvati ljude i mjesta onakvim kakva jesu. I ortakoy-sku ljepotu i sarajevsku sramotu... "Run Forrest, ruuun"!!! Semir Halilović Sarajevo, 26.4.2013.

BOLJI OD SEVERINE

Ima tome ihihi godina otkada je Federalna TV objavila priču o seksualnom zlostavljanju mladića pod okriljem Srpske pravoslavne crvke Zvorničko - Tuzlanske u kojem je glavnu riječ vodio dojučerašnji vladika a danas samo peder Vasilije Kačavenda.   Hajd' eto stegao sam zube i pogledao kratke video snimke na kojem se Kačavenda meškolji, trza i uživa dok ga neki dečkić spopada, gore - dole, poput Severininog napada na Milana Lučića u balkanskom Jachagate-u koji je obišao po' Europe.   Godinama su roditelji jednog mladića, koji se navodno ubio radi Kačavendinih pederluka, govorili da se njihovo dijete ne bi samoubilo bez velike nesreće i godinama je jedan od  rijetko nej....h Kačavendinih đakona svjedočio u medijima kako vladika voli seks sa mladićima ali je Srpska pravoslavna crkva zatvarala oči pred javnim nemoralom svog vladike iz njima znanih razloga sve dok u javnost nije pristigao prvi Kačavendin pornić i nekoliko prisluškivanih razgovora.   Kačavendina rutina ukazuje da mu, što 'no kažu, nije prvi put a, istini za volju, ni onom momčiću ne manjka radni staž.  U prisluškivanim razgovorima se razabire da Kačavenda ima svodnika koji mu ugovara mlađahne pedere a nakon ugovorenog i završenog posla Kačavenda, u maniru James Dean-a, pita svog ljubavnicu: "Je'l bilo ekstra!? E, drago mi je..."   Potpuno mi je jasno da je svijetska devijantnost poodavno stigla u naše krajeve i ovaj nas Kačavendin pornić tek podsjeti da je "njihova stvar u njihovim rukama" tj. da je "njihova stvar u našim avlijama" a da svi normalni ljudi koji danas hodaju BiH hem moraju gledati naprijed hem im valja pripaziti i leđa jer ovi "drugovi" samo s te strane udaraju.   Dakle, lako se braniti kada te neprijatelj gleda u oči i kada se vodi konvencionalni rat gdje nema nepoznatih ali kako se odbraniti od gluhog baruta čiji miris osjetiš tek kad oko sebe vidiš povaljanu družinu. Droga, seksualne devijacije, rasturene porodice i otuđeni individualizam odavno su, kao nus produkti devijantnog i ideološki pomahnitalog zapada, stigli u BiH i našli kod nas svoje plodno tlo jer je naš narod prijemčiv na tuđe govno u kojem vazda pronalazi nekakvu ljepotu dok u našoj realnoj ljepoti uvijek isčeprkaju neku mahanu jer mrziti sebe i svoje je nekako naški.   Puna je BiH pedera i "pedera" i kad bi Kačavendin pornić bio društveno "normalan" kao što bi bio, da je bio, u moralno povampirenoj Holandiji, onda bi se koliko je sutra pojavili stari i mladi pederi sa majicama "svi smo mi vladika" ili u suptilnijoj varijanti "je'l bilo ekstra" baš kao što su nekada žene hodale sa majicama "svi smo mi Severina" braneći splićanku radi čijeg je filmskog pregalaštva jedan moj poznanik, muzičar, izjavio da mu je "Severina tek sad skočila u očima".   Dobro, doduše, pojavili su se i neki s majicama "svi smo mi Milan" što more bit' da je tačno ali ja znam da se na onom brodu nisam talasao. Pavle Vujsić je ovakvu situaciju poodavno načeo u Kusturicinom "Ocu na službenom putu" kada je odsjekao: "Drugi j.bu a ti se Muzafere kupaj".   Kada je u pitanju Vasilije Kačavenda stvar je, danas, donekle jasna. Juče vladika, danas peder. Kada su zvijeri Ratka Mladića izvršile genocid u Srebrenici Kačavenda se pojavio da im čestita jer su "oslobodili Srebrenicu od nekrsta", a malo prije čestitanja je blagosiljao srbijanske Crvene beretke i tenkove koji su ubijali žene, djecu i starce u svom karakterističnom maniru koji nose jer se stoljećima ne mogu osloboditi svog odraza  ogledalu - mnogo liče na Turke.   Tipično je za četnike da se uvijek ljute na ogledalo što pokazuje sliku koju oni neće da vide pa otud, umjesto da mjenjaju sebe, oni drmnu ogledalo misleći da se tako lome frustracije od višestoljetnog, nepravednog, "pravila prve bračne noći" koje je od Srba napravio genetske mrzitelje svega što ima ikakvu poveznicu sa Turskom.   Jednom davno sam slušao Ismeta Bajramovića "Ćelu" kako priča o dvije vrste pedera u zatvorima. Jedni su topdžije a drugi "mačkovani". Bilo mi je smiješno slušati ove priče i termine po kojima i među samim pederima postoji diferencijacija opisana sinonimima koji više priliče podjeli u kakvoj dječijoj igri nego li zatvorskim devijacijama.   Na snimku Kačavendinog pornića ne vidi se ko je topdžija a ko "mačkovan", Kačavenda još nije doživio nikakvu kaznu za sopstveno zlo u ratu i miru, i zbog svega ovoga nekako mi su i akteri ovog porno filma i sva ova priča ostali...nedoj.bani.   Semir Halilović   Sarajevo, 24.4.2013.  

MAHMUTĆEHAJIĆ: „DELIMUSTAFIĆ JE, KADA SAM GA OPTUŽIO PRED ALIJOM DA RADI ZA KOS, POČEO DA PLAČE...“ ALIJA IZETBEGOVIĆ: „AKO DOĐE DO RATA, KLANJA, SILOVANJA, UBIJANJA, JA TO NE MOGU PODNIJETI, JA ĆU SE, JEDNOSTAVNO, NEGDJE SAKRITI"

(Razgovor Sefera Halilovića i Rusmira Mahmutćehajića obavljen dana 5.7.1995.g.) Rusmir: U tim našim razgovorima, to je još 1988.g., dominira zabrinutost za buduće događaje. Alija se saglasio sa mojim prijedlogom da je potrebno formirati jednu muslimansku organizaciju, prvo tajnu, a kad bude bilo moguće obnarodovati je da bude javna, čiji bi cilj bio zaštita muslimanskog naroda. Moji argumenti su njemu bili posve prihvatljivi. Veliko-srbi neće nikako moći zatvoriti ni slovence ni hrvate jer njihov geografski položaj im omogućuje kontakte sa Zapadom bilo morskim bilo kopnenim putem, pa i u slučaju gubitka dijela teritorije ili zatvaranja granice uvijek će imati mogućnost da stupe u kontakt sa svojom emigracijom i prijateljima na Zapadu od kojih će dobiti oružje što se brzo pokazalo tačnim. Meki trbuh Jugoslavije su muslimani, a vrijeme koje dolazi opuhaće nas kao narod i kao politički faktor sa svih prostora što je cilj velikosrpskih nacionalista. Alija se potpuno saglasio sa tom mojom idejom i mojim prijedlogom. Mi tada nismo razmatrali pitanje mogućnosti raspada Jugoslavije a tad još uvijek nije bilo moguće formiranje političkih stranaka. Dogovorili smo se da ja nastavim dalje razgovore na ovu temu sa još nekim našim prijateljima ali smo se i saglasili da se sa ovim poslom bavim ja a da mi pomaže Hasan Čengić. Inače mogu ti reći da mi je Alija više puta odavao priznanje.   Sefer: U četiri oka, jer koliko znam on gotovo nikad živim ljudima javno ne odaje priznanje, niti priznaje da je od nekog nešto naučio.   Rusmir: Da. Priznao mi je da se on nikada nije bavio a niti razumio nacionalno pitanje, bavio se Islamom. Kazao mi je da mi je veoma zahvalan što je družeći se sa mnom mnogo toga naučio o naciji i državi.   Sefer: Pa meni se čini Rusmire da su se i „Mladi muslimani“ bavili isključivo pitanjem vjere a i tu autoritativni islamisti imaju primjedbi na njihova tumačenja temelja ili kako je to sad popularno kazati fundamentalnih postavki Kur`ana, ali o tom drugi put...   Rusmir: Hrvatski intelektualci nas tad vrlo uporno nagovaraju na formiranje „Islamskog instituta“. Oni su naravno za to imali svoje razloge jer su ga htjeli staviti u funkciju velikohrvatske politike ili je iza tog njihovog tako upornog insistiranja i nuđenja novca za taj posao moguće stajao i KOS jer je to najbolji način da se kontroliše „muslimanska pamet“ i ponašanje intelektualaca muslimana u tijeku budućih događaja. Mi smo prihvatili ali uz uslov da se prilikom formiranja „Islamskog instituta“ formira matični odbor na naučnim principima. Naravno i mi smo imali svoju računicu i pokazalo se da je to bilo dobro. Tako je početkom 1989.g. formiran u Zagrebu „Islamski institut“. U matični odbor ulazi 20-tak intelektualaca među kojima dr.Osman Muftić, prof.dr.Munib Maglajlić, Alija Izetbegović, dr.Mustafa Cerić, Alija Isaković i drugi. Ja sam izabran za predsjednika. Tako prolazi prva polovina 1989.g. da bi već u septembru 1989.g. u divanhani zagrebačke džamije bio održan sastanak na kojem je učestvovalo 20-30 ljudi i na kome se dogovaramo o formiranju stranke. Ja sam dao obrazloženje potrebe formiranja stranke. Tad predlažem da nacrt deklaracije stranke napravi Alija, i tu sam se malo našalio, rekao sam da je zadnjih 5-6 godina imao dovoljno vremena da o svemu promišlja u zatvoru u Foči. Svi su se prisutni nasmijali i naravno prihvatili taj prijedlog. Do tada se Izetbegović i ja češće viđamo, razgovaramo, imamo približno slična mišljenja a eventualne razlike brzo usaglašavamo. Kad je završio nacrt deklaracije stranke imao sam niz primjedbi i sa dosta stvari se nisam složio. Tu sam shvatio da Izetbegović ima još neku grupu ljudi sa kojima komunicira. Po mojoj pretpostavci to je neka grupa ljudi okupljena oko Adila Zulfikarpašića. Ta moja pretpostavka se obistinjuje i tad saznajem da je Izetbegović cijelo vrijeme sa tom grupom održavao vrlo intezivne kontakte. Znajući ko je Adil Zulfikarpašić to saznanje mi nije bilo nimalo prijatno. A evo kako sam doznao ko je Adil: kazao mi je Hasan Ljubunčić predratni učitelj i ljevičar, jedan od najbližih saradniika Vladimira Perića „Valtera“ u Sarajevu. Po završetku rata on je imenovan za prvog predsjednika odbora za vojna pitanja u Skupštini N.R. BiH. Nakon toga odlazi u penziju, postaje star i skleretičan i s obzirom na zasluge i veze sa UDBA-om, oni ga ubacuju u muslimansko pokopno društvo „Bakije“ za predsjednika, gdje on ostvara vrlo obimnu i značajnu biblioteku. Tu se okupljaju ljudi različitih profila, a biblioteka stvara još niz mogućnosti za različite kontakte, pored onih vezanih za pokop. Prvu grupu hadžija koja iz Bosne odlazi na hadždž vodi upravo on. Odlazeći u biblioteku upoznajem ga i vremenom naš odnos postaje vrlo blizak. Mislim da me je jako zavolio i mogao sam cijelu biblioteku odnijeti. Kad sam god uzimao knjige kod njega nisam nikad primjetio da  bilo šta piše a kad je umro njegov nasljednik me pronašao i po veoma urednom spisku tražio da vratim sve što sam uzimao. I to je jedan od dokaza da je on pravio zabilješke čim sam ja odlazio i sigurno ih pored ostalog dostavljao UDBI. Pošto je Hasanova žena bila bliska Adilova rodica, a on (Hasan) važan čovjek UDBA-e, on od njih dobija zadatak da ide kod Adila i da s njim intezivno održava veze tako da je on sve znao o Adilu. Od Hasana ja doznajem da je Adil stalno na vezi sa KOS-om, da za njih kupuje vojnu opremu, da čak jedan put prerušen odlazi u Beograd na neku sahranu, naravno sa njihovim pasošem itd. Sad najedanput u našoj, bosanskoj štampi, počinje njegova afirmacija u BiH. Dok su oni bili u zatvoru on finansijski pomaže njihove porodice, štampa njihove knjige, pa i onu knjigu „Suđenje muslimanskim intelektualcima 1983.g“ je on štampao, prima ih u goste, finansira njihova putovanja po svijetu, odmah po izlasku iz zatvora itd. Dakle, on je njih dobro zadužio pa je vjerovatno Izetbegović procijenio da mu još treba. U razgovorima sa Izetbegovićem sam rezolutan: Adil Zulfikarpašić ima veze sa KOS-om i tamo gdje je on ja neću jer je tamo uz njega i dr.Muhamed Filipović. Šta oni novo imaju još da kažu kad su obojica već svojim životnim djelima sve kazali.. Tu dolazi do našeg razlaza. Nakon nekoliko dana kad je deklaracija SDA bila gotova Izetbegović potpisuje prvi i šalje je meni da potpišem sa ostavljenim praznim mjestom pod rednim brojem 2. Odbio sam. Tih dana Izetbegović šalje Salema Šabića kod mene da me ubjeđuje kako bih trebao da popustim, da ne bi trebao biti tako isključiv, da Adil i Muhamed trebaju jedno vrijeme tu biti itd. Ostajem pri svom stavu a u maju mjesecu 1990.g. odlazim u Francusku. SDA počinje raditi u prostorijama koje je Adil kupio i on snosi glavne troškove finansiranja stranke. Dolazi do promocije stranke u hotelu Holiday Inn, ide redovni predizborni mitinzi, N.Pazar, Foča, V.Kladuša, itd...Tad dolazi do sukoba i rascijepa unutar rukovodstva SDA. Moje prognoze i moja upozorenja se pokazuju tačnim i tada nastaje trka i potraga za mnom. Izetbegović me traži na sve strane i ja se u augustu vraćam iz Francuske i javljam mu se telefonom. Dogovaramo se za susret i odmah kad smo se sredli Alija kaže „Vidiš kako ovo dobro ide.“ (SDA). Nisam djelio njegovo mišljenje jer stranka ni onda, a evo ni danas, nije organizovana onako kako treba biti organizovana moderna politička demokratska stranka i još mu u veoma oštrom tonu kažem: „Alija trpate muslimanski narod na brod koji nema kormilara i muslimanski narod će doživjeti pravu katastrofu.“ A on kaže „Ima brod kormilara, brod je, Rusmire, u mojim rukama.“ Nakon tog dijaloga on sam priznaje da je pogriješio i da sam ga ozbiljno upozoravao na opasnosti koje sa sobom nose ulazak Filipovića i Zulfikarpašića u najuže rukovodstvo stranke i prihvata sve što mu predlažem. Prvo predlažem da se konstituira političko vodstvo muslimana koje će brojati 20-ak najistaknutijih umova našeg naroda i koji će donositi odluke o najvažnijim pitanjima naše sudbine i drugo upozoravam ga na opasnost sukoba sa Behmenom, Čengićem i drugim na koji ga guraju Zulfikarpašić i Filipović jer u ovoj situaciji ni sa kim više ne smije biti sukoba.   Sefer: Ima jedna stvar koja mi je pala na pamet dok sam te slušao: Alija je ipak vrlo vješto plivao između raznih grupa a očito ih je bilo nekoliko. Svima je pričao priblino istu priču: Kako on samo želi da pomogne narodu, kako se ne misli trajnije baviti politikom, kako ga ne zanima liderstvo, i čak u četiri oka, vjerovatno sa ciljem testiranja sagovornika i svakom je nudio prvo mjesto, a u suštini cilj mu je upravo bio liderstvo i vlast poštujući do kraja negativno načelo „cilj opravdava sredstvo“...   Rusmir: Apsolutno je tačno to što kažeš da je svima nudio prvo mjesto a u principu je htio da vidi šta sagovornik misli. Meni je više puta nudio: pa, eto, Rusmire ti budi prvi, a kao što znaš i mnogi drugi do sada su u svojim sjećanjima i istupima tvrdili to isto: Ti znaš da smo se nas dvojica (Rusmir i Sefer) upravo najžešće suprostavljali Abdiću, Delimustafiću i njihovim taborima dok je Izetbegović cijelo vrijeme s njima paktirao, sve dok oni sami nisu otišli na drugu stranu...   (Sada slijedi dio razgovora između Rusmira i Sefera koji govori o prvom sastanku na Jarčedolima, te drugom u Domu milicije u Sarajevu, a tiču se organizovanja odbrane RBiH. Potom slijedi...)   Rusmir: Još samo ovo da ti kažem. Alija na mene vrši pritisak da se prihvatim neke političke funkcije i jedne od funkcija u vlasti BiH. Kažem mu da stranka uopšte nije organizovana onako kako bi trebala biti organizovana moderna demokratska stranka i da bih se bavio tim poslom ali uz to prihvatam se funkcije potpredsjednika Vlade RBiH i početkom 1991.g. ja sa porodicom dolazim u Sarajevo. Događaji, kao što znaš, se odvijaju filmskom brzinom i posla je preko glave. U aprilu mjesecu 1991.g. sam potpuno siguran da će u Bosni biti rat i da će muslimani biti na udaru koje zajedno sa Bosnom treba uništiti. Kad sam te svoje zaključke saopštio Aliji i kad smo dogovorili da mi to organizujemo onako kako sam ti već rekao, on mi je tad još rekao da to treba organizovati, ali još je dodao i bio je vrlo uplašen; „Ako Rusmire do toga dođe, ja to Rusmire ne mogu podnijeti da bude paljevina, klanja, ubistava, silovanja, ja to ne mogu Rusmire izdržati, nisam ja za to Rusmire, ja ću se jednostavno negdje sakriti ili odavde pobjeći, ali ja to ne mogu gledati.“...Dakle iz svega ovoga vidiš da sam jako preopterećen i da se ovim poslom oko PL bavim uz svoj redovan posao. Tu je jedino Vranj i to će tako biti sve do kraja augusta kada se pojavljuje Karišik Meho koga, mislim, dovodi Asim Dautbašić i koga određujemo da se bavi tim poslom...On je to obavljao jedno kratko vrijeme ali ga je ubrzo vrijeme preraslo ili jednostavno pregazilo. Sa njima su bili Bisić Munib i Omer Bašić iz Ministarstva odbrane, Sule Vranj, dr.Rasim Gačanović i ne znam da li je još ko bio. Dođe Karišik kod mene svaka 3-4 dana i predlaže neke tačke. Ti prijedlozi su uglavnom bili političke prirode: te treba Vlada uraditi ovo, treba preko stranke uraditi ono itd. Ništa konkretno, nema vojnog organizovanja, pa ga je vrijeme brzo preraslo. Uostalom ti znaš šta si zatekao na terenu... Što se tiče Izetbegovića on se od početka izvlačio, ponašao se kao da se to njega ne tiče i da se to što se događa oko nas događa negdje daleko a ne tu gdje smo mi zapravo pravi cilj. A što se tiče ove dvojice ljudi (Sefer je Rusmira pitao za Suljevića i Biljaca. Op.a.) znam da je Hasan _Čengić kontaktirao sa Bilajcem negdje u nekom parku jedan put ili dva puta tokom jeseni 1991.g. Znam da mi je pričao da ima jedan penzionisani pukovnik koji je shvatio o čemu se radi, da ih je (misli na JNA) zabio u vražju mater. Mislim da su angažovani krajem 1991.g. ili početkom 1992.g. Pa ti znaš bolje od mene kad su oni došli da rade...   Sefer: Pa, znam, došli su 20-ak dana prije savjetovanja u Mehurićima kod Travnika, to znači sredinom januara 1992.g., ali njima to ne odgovara pa se po malo ljute na mene. Ja sam im u šali rekao neka nađu dva svjedoka pa priznaćemo im staž od 1945.g. Zaista, mislim, Rusmire da je gotovo nevažno da li su došli krajem decembra 1991.g. ili početkom januara 1992.g., mnogo je važnije da su došli i da je njihova pomoć u radu bila vrlo dragocjena.   Rusmir: Gdje se sada nalazi onaj „Emir“, on je stalno bio sa „Kemom“ i čini mi se da si ti tu prenaglio u ocjeni o njemu. To je uredu postaviti kao tezu, ali za sebe i onda polahko provjeravati tu svoju postavljenu tezu, pa kad budeš siguran onda je javno iznijeti.   Sefer: Pa koliko ja znam, Rusmire, Atif Šaronjić „Emir“ je negdje u augustu 1991.g. napustio JNA...Karišik Meho „Kemo“ ga je pozvao i on je došao u Sarajevo negdje polovinom novembra 1991.g. On je, zajedno sa „Kemom“, bio nosilac koncepcije o organizovanju diverzantskih grupa u BiH i mogu ti reći da ni jedna od tih njegovih grupa nije ništa uradila. Ja sam s njima imao veoma oštre dijaloge, iako mu je bilo poznato da je Izetbegović 2.12.1991.g. u Hrasnici odobrio koncept organizovanja koji sam ja predložio, koji je već bio, mimo njih, realizovan na Sarajevskoj regiji...Ono što je radio, predlagao i praktično uradio ne vrijedi puno i mogu ti reći da sam bio čak i previše korektan i previše kolegijalan. Previše sam ja imao živaca da se s njim a i sa „Kemom“ vodim polemiku jer zapravo i jedan i drugi su mornarički oficiri, ali to što se tiče kopna, a naročito organizacije odbrane Republike, tu oni ne mogu a niti znaju bilo šta uraditi i onda nije čudo što ti je „Kemo“ dolazio sa nekim prijedlozima političke prirode. „Kemo“ je u svemu tome bio lukaviji, on je meni i rekao da to ne razumije; „Ja sam stariji pa ne mogu puno ni po terenu da idem, kaže i dodaje; ti rukovodi sa svim ovim a ja ću biti veza između ovog štaba PL (republičkog) i Vlade, stranke, Predsjedništva.“ Rekao sam mu uredu „Kemo“ ali smiri onu tvoju napuhanu neznalicu, misleći na Šaronjića. Ja sam se sa njima susreo u Hrasnici 3.12.1991.g. nakon što je Izetbegović prihvatio i odobrio koncepciju organizovanja i strategiju odbrane koju sam mu predložio. Do tada nisam ni znao da oni postoje i od tada ja rukovodim sa čitavim ovim poslom a „Kemo“ održava veze između nas i bavi se tako nekim sitnim detaljima, recimo tražio je dugo i našao Izetbegoviću dvojnika, organizovao štampanje obilježja PL – mislim kod nekog privatnika u Kiseljaku, zajedno smo išli da dogovaramo proizvodnju ručne bombe „Bosanka“ u Kladnju i tako tim stvarima...   KAKO JE, PRIJE RATA, „PAO“ MUP RBiH   Rusmir: Naš glavni oslonac u MUP-u bio je Avdo Hebib i Munir Alibabić „Munja“. Avdo je dolazio i na one zajdničke sastanke kod mene u stanu nekoliko puta na kojima si bio i ti a bili smo svi jedan put i na onom sastanku sa Izetbegovićem na kom si bio ti, Karišik, Avdo Hebib i još nekoliko ljudi. Avdina uloga u svemu ovome je bila časna a koliki je učinak to ti znaš bolje od mene.   Sefer: Na žalost Rusmire mogu ti reći, ušečće jedinica MUP-a u oružanoj borbi bila je simbolična, zašto je Avdo zadnji čovjek koji zato treba biti odgovoran. Tu je na početku rata ključnu ulogu igrao Delimustafić a kad je došao Pušina stanje se još pogoršalo da bi dolaskom Alispahića koliko je meni poznato to stanje bilo još gore pod izgovorom da se policija mora vratiti redovnim poslovima. Cijelo vrijeme rata u borbi učestvuju sa različitim intezitetom dio specijalne jedinice MUP-a BiH i tokom 1993.g. dio specijalne jedinice CSB-a Sarajevo „Lasta“, mada je u toku pravljenje po jedne specijalne jedinice i na području CSB-a Mostar, Zenica i Tuzla...Avdo je meni pričao da je u nekim mjestima dao narodu naoružanje rezervnog sastava policije, u što ne treba sumnjati. Na kraju njega je Delimustafić bio gurnuo u stranu MUP-a da bi ga Pušina istjerao iz MUP-a i stavio „na raspolaganje“...To ti je ono što ja znam po pitanju Avde Hebiba a o „Munji“ ti znaš mnogo više.   Rusmir: Da. U proljeće 1991.g. došao je kod mene Hasan Čengić i rekao da se „Munja“ stavlja na raspolaganje. Pitam Hasana je li to rekao Izetbegoviću, pošto je on bio Izetbegovićev isljednik u onom procesu 1983.g. i to ne samo njemu. Jesam kaže Hasan i rekao mi je da ti odlučiš. Slušaj, „Munja“ je bio jedan od dvojice ljudi zbog kojih sam ja otišao iz Sarajeva. Sad nam je svaki čovjek koji hoće da radi za Bosnu i potreban i dobro nam došao, kažem ja Hasanu. Tako je on počeo raditi i u tom peridou neposredno prije rata odigrao je izuzetno pozitivnu ulogu. On je jedan od važnih ljudi preko kojih smo doznavali šta planiraju rukovodioci SDS-a, takozvane JNA, njihove kontakte, dogovore itd. Sva su njegova saznanja bila značajna s tim što je on u prvom periodu iste podatke odstavljao nama ali davao ih je svom šefu – ministru Aliji Delimustafiću. Kasnije smo bili sigurni da Delimustafić nije naš nego da je u funkciji KOS-a i da realizira zadatke koje dobiva od generala Vasiljevića, šefa KOS-a. U denuciranju Delimustafića „Munja“ je odigrao najznačajniju ulogu ali mu je pomogao Asim Dautbašić a neke manje važne podatke je dao, po njegovoj aktivnosti, i Jusuf Pušina.   Sefer: Taj Pušina je prema mojim saznanjima davao podatke na sve strane. Davao je vama o Delimustafiću, Delimustafiću o vama, sarađivao najtješnje sa Momom Mandićem, odlazio kod njih na Pale a krajem aprila 1991.g. Momu Mandića prima u svojoj kancelariji, izljubio se sa njim nakon čega je Momo Mandić otišao na Pale u četničku vladu, u četnički MUP. Pa znate li vi da je on ogreznuo u kriminalu do grla. I na kraju on postaje ministar MUP-a, porodica mu je prvo u Hrvatskoj pa u Njemačkoj...   Rusmir: Dosta toga smo znali ali on je bio Alijin i Hasanov izbor, a i ono što je davao o Delimustafiću je koristilo, to je jedno a drugo otvarati još jedan front pored postojećeg, Aliji je to bilo suviše, tako je makar meni rekao. Stvarni razlog zna samo on.   Sefer: Mislim da to nije pravi razlog. Boljih ima na hiljade, jer ovaj po mom mišljenju ne bi po svojim moralnim  i drugim kvalitetima mogao biiti pozornik a kamoli ministar nego je tu „vođina“ sujeta bila odlučujuća...Šta poduzimate protiv Delimustafića nakon saznanja da radi za KOS?   Rusmir: Ja sam već u oktobru 1991.g. bio potpuno siguran da je on na suprotnoj strani i preduzeo sam sve što sam mogao da ga potpuno blokiramo ali je došlo kasnije i do otvorenog sukoba na sjednici vlade. (O sukobu Delimustafića i ostalih, biće govora u kasnijem toku knjige u vezi sa stenogramima sjednica Predsjedništva RBiH od 4. i 6.5.1992.g. gdje je taj sukob kulminirao. Op.a.)   Sefer: Pa dobro, Rusmire, što ga niste smjenili kad ste vidjeli da je on na surpotnoj strani...Ja ti mogu reći da je nama u radu PL-a više problema zadavao MUP nego KOS i JNA zajedno.   Rusmir: To ti vjerujem ali znaš ti isto kao i ja zašto.   Sefer: Znam, izrazio je lojalnost Izetbegoviću i naravno zadržao funkciju ministra unutrašnjih poslova jer je sa tog mjesta jedno mogao vršiti destrukciju sistema koji bi mogao biti stub pbrane kao što je to MUP bio u Hrvatskoj i Sloveniji. Kad sam počeo raditi na projektu vojnog organizovanja u PL-u, dugo sam razgovarao sa rahmetli Safetom Hadžićem, a tim razgovorima je bio prisutan Mirsad Čaušević „Brada“ i dijelom Senad Mašović, također oficir – dezerter, i tad sam zaključio da mi ovjde u Bosni, ne možemo zbog postojećeg stanja u MUP-u, sistem odbrane bazirati na MUP-u nego da moram napraviti sistem – organizaciju potpuno odvojenu od MUP-a, a ostaviti mogućnost uključivanja dijela MUP-a i to kao jedinica za protivdiverzantska dejstva...No, ipak, moraš priznati da snosiš dio odgovornosti što kad kažeš da ti je već krajem oktobra 1991.g. bilo jasno njegovo, prema našoj borbi destruktivno, ili ako hoćeš još preciznije neprijateljsko djelovanje, što nisi bio uporan u njegovom udaljavanju?   Rusmir: Pa, evo, dobro to se sa ove distance može zaključiti, ali evo kako je tačno bilo. Kad sam prikupio dovoljno dokaznog materijala to sam sve Izetbegoviću prezentirao. Od svega toga pomenuću ti najznačajnije: uspio sam da Vlada RBiH donese Odluku a mi smo osigurali sredstva, da se za opremanje rezervnog sastava policije odvoji 30 miliona maraka, i pouzdano znam da su ta sredstva bila prebačena na račun MUP-a BiH. On jednostavno po tom pitanju nije radio ništa iako je novac bio osiguran...Na kraju krajem od tog silnog novca gotovo ništa nije nabavljeno a ni danas ne znamo šta je sa tim parama bilo, a on je jedno mjesec dana prije rata raspustio rezervni sastav policije i to onda kad je bio najpotrebniji po izgovorom da nema sredstava za isplatu ličnih dohodaka. Imao sam dokaza da se on tada dogovorio sa Bobanom (snimci telefonskih razgovora i neki pisani dokumenti) da ni jedan metak ne smije proći korz Hercegovinu bez njegovog znanja, čime je blokirao rad PL-a. Spriječio je odlazak Hajre Balorde sa mjesta guvernera Narodne banke BiH uz podršku ministara iz SDS-a i HDZ-a, da bi mogao dovršiti pljačku deviza iz naših banaka putem zamjene novčanica koje su kamionima dovožene iz Beograda i Zagreba sa ciljem potpunog osiromašenja države Bosne. U dogovoru sa ministrom saveznog SUP-a, generalom Petrom Gračaninom i šefom KOS-a tzv. JNA, generalom Aleksandrom Vasiljevićem dovodi bez našeg odobrenja u dva navrata oko 100 inspektora saveznog SUP-a i oficira KOS-a među kojima je i Sead Rekić major KOS-a kome izmišlja mjesto glavnog inspektora policije. I sa ovih stotinjak inspektora potpuno parališe rad MUP-a u cjelini. Pored ovih stvari za koje Izetbegoviću podstirem dokaze, i Izetbegoviću i meni je bivši ministar unutrašnjih poslova Bešić saopštio da je Alija Delimustafić po naredbi gen. Vasiljevića 12 – 17.000 pušaka i drugog pješadijskog naoružanja iz Sarajeva prebacio u zapadnu Hercegovinu.   Sefer: To je još jedan dokaz da KOS i SIS sarađuju od početka kad je unuštenje Bosne i Bošnjaka – Muslimana kao političkog faktora na ovim prostorima.   Rusmir: Da. Tako on njega pozove i samo onako utroje ja to njemu sve kažem, on poče da plače, da se kune da to nije tačno ili da su neke stvari polovično tačne, da je on beskrajno lojalan Izetbegoviću i da je lično teško proživljavao njegovo hapšenje i zatvaranje, da mu je pomogao porodici dok je Alija bio u zatvoru i napadne mene da sam ja to sve smutio da bih  ga diskreditovao itd. Ali svaka druga rečenica je bila da je on beskrajno lojalan Izetbegoviću i tako se završi naš sastanak utroje. Kad je on otišao dogovorismo se Izetbegović i ja da se on smijeni, jer ja sam sa Delimustafićem samo razgovarao ali nisam podastirao dokaze da ne bio otkrio izvore. Izetbegović reče da će on to uraditi i da će on to dogovoriti sa Pelivanom kao predsjednikom Vlade i kao što znaš od toga ne bi  ništa.   Sefer: Nažalost to nije sve, to je samo jedna istina značajna etapa Delimustafićevog djelovanja. Njegovo djelovanje se nastavlja još jačim intezitetom da bi kulminiralo 2.maja 1992.g. kada zajedno anti-bosanske snage na čelu sa Fikretom Abdićem i Alijom Delimustafićem pokušavaju izvršiti državni udar, dovesti Fikreta Abdića na čelo države i u krvi ugušiti „oružanu pobunu“ a Aliju Izetbegovića iz Lukavice gdje je bio zarobljen izvesti na sud i optužiti ga za secesiju, za oružanu pobunu ili ga jednostavno likvidirati. I tad smo nas dvojica odigrali ključnu ulogu u onemogućavanju tog prljavog posla a kad sam 25.maja.1992.g. postavljen za komandanta TO RBiH na prvoj sjednici Predsjedništva RBiH čiji sam postao član po službenoj dužnosti, zatražio sam smjenu Alije Delimustafića sa mjesta ministra unutrašnjih poslova. Svi članovi Predsjedniđštva su bili zbunjeni i sageli glavu samo se Fikret Abdić tome žestoko suprostavio. Nastupio je jedan dug period danonoćnih sjednica Predsjedništva RBiH i na kraju smo ipak uspijeli. Kad sam mislio da je gotovo pozvao me jedan dan pred tu zadnju sjednicu Predsjedništva Izetbegović u svoj kabinet i rekao mi otprilike ovo: Aliju sam ti uklonio jer vidim da ti sa njime ne možeš a pošto mi je izrazio lojalnost a on je Halile vješt trgovac, utrojićemo jedno novo ministarstvo za, čini mi se, trgovinu, robni promet i robne rezerve pa neka tamo radi. Bio sam iznenađen. Rekao sam mu da ja lično Aliju Delimustafića gotovo ne poznajem i ništa lično nemam protiv njega što znači da ja nisam sa njime lično u sukobu već da sam pokrenuo pitanje njegove smjene zbog poznate mi njegove uloge 2.maja o čemu sam Izetbegovića detaljno upoznao...Dakle iz principijelnih a ne iz ličnih razloga.   Rusmir: Pa i meni je Alija nekoliko puta kazao da nije u sukobu sa Delimustafićem i da misli da je lojalan tako da je ispalo da sam i ja sa njime u ličnom sukobu.   Sefer: Ali ne završava se njegovo djelovanje sa danom njegovog odlaska iz Sarajeva. U Sarajevu i BiH ostaje čitava ekipa ljudi koji dalje rade po njegovim instrkcijama. To je uglavnom sve ono struktura KOS-ove saradničke mreže koja se nalazi u državnoj i vojnoj bezbjednosti, državnim, društvenim, privrednim i vjerskim institucijama, organima stranke a direktna veza sa Izetbegovićem je Senad Šahinpašić „Šaja“ koji je lični prijatelj sa Alijom i Bakirom Izetbegovićem i preko koga se vrši direktan uticaj na sva značajnija kadrovska rješenja u državi. I Fikret Muslimović, jedan od ključnih ljudi u Alijinom okruženju, također prijatelj i saradnik Alije Delimustafića.   Rusmir: To je tačno, ali nije samo „Šaja“ i Fikret, postoji tu čitav niz ljudi koji se nalaze na veoma značajnim funkcijama, no o tome se može napisati čitava knjiga...