Kada, u neka vremena, ne bih imao para da mi, za vikende,
praznike i "spojene dane", guzica vidi puta obično sam ostajao u
Sarajevu koje bi, tih dana, uglavnom bivalo polupusto sa taman onoliko
stanovnika koliko je dovoljno da između mene i mog komšije u šetnji, za stolom
ili u prodavnici bude pristojna distanca sa kojom je socijalnost zadovoljena a
privatnost sačuvana.
Bili su to, obično, ljetni dani i dok su moji prijatelji razmišljali gdje je bolje da hlade glave, Dubrovnik, Antalija ili, stani - pani, Makarska, ja bih sarajevskih preko 30 stepeni celzijusevih podnosio hodajući, čitajući i izbjegavajući većinu ljudi jer sam primjetio da mi, već dugo vremena prođe, ne daju već samo kradu energiju sa jedne i ostavljaju svoje duševne otpatke sa druge strane. Deponija li sam?
Sarajevo je, već dugo, prenabudžen grad ali ne broji se to onako kako to rade kolege statističari ('volko stanova, 'nolko auta...) već se sarajevska nabudženost primjećuje brojem svekolikih mentaliteta koji su se sudarili u ovoj kotlini i od kojih svaki pokušava da dominira nad onim drugim. Nijedan naš mentalitet nije problematičan jer je svaki od njih jedna od šara bosanskog ćilima po kojem hodamo, nijedna tradicija ovih mentaliteta nije upitna jer je svaka od njih jedan od mirisa ramazanskog kompota kojeg pijemo, ali od svih specifičnosti koje mnogi ljudi sa sobom nose tri su, meni barem, teško svarljive kao Mc Donalds koji bez litar Kole neće sići niz grlo: primitivizam, mahalaština i glupost.
Planinarim već godinama. Ugodna je to zanimacija jer odakle god da je pogledam dobročina je i nikada od toga nisam imao nijednu štetu dok sam, recimo, znao sebi stati na cipelu kada bih se u nekim situacijama obreo u centru Sarajeva gdje bi me sačekala paleta budala sa asortimanom većim nego na OBI-jevom štandu boja i lakova.
Toga na planinama nema. Provrti se poneki gušter, proleti vjeverica sa svojim kitnjastim repom, začuje se filharmonija ptica, zapjeva Djetlić k'o Halid, dok medvjeda, vukova i lisica nema na vidiku ali se u dubokim šumskim putevima ne valja oslanjati na njihov merhamet već na kakvu prangiju, pušku, generalno batinu jer se u to "razumiju".
Kad god bih bježao iz grada bježao sam od tarapane i ljudskih viškova koji se osjete na svakom koraku jer zaudaraju na frustracije kao tvor na sopstveni miris. Sarajevska mahala ima otrov jači od kobre dok došljačka bahatost zna biti napornija od Kuperovog testa pa kad god su mi jedni ili drugi prebacivali nivo podnošljivosti ja bih se, pored ostalih mjesta, znao zaputiti u planinu gdje je mir zagarantovan i sve jači sa svakim korakom koji bi me odmicao dalje od "civilizacije".
Samoća je ljekovita jer se u njenom okrilju sjajno čuje sopstveni glas koji je u gradu zagušen i izvitoperen sa hiljade disonantnih tonova dok je okružen drugim ljudima koji, po svojoj najčešćoj prirodi, vole slušati ili sami sebe ili druge dok govore o njima. U šumi, sa druge strane, odjekuje eho unutrašnjih tonova koji su, napokon, dobili ambijent u kojem se čuju i u kojem se ne sudaraju sa tonovima životinjskog svijeta koji ima, danas, više senzibiliteta za ljude nego ljudi prema samima sebi.
Čovjek, poput vode za kafu, negdje na početku planinskog uspinjanja "pristavi" misao koja bi, negdje pri ciljnom vrhu, trebala da proključa i ubije u sebi svaku baju koja se parazitski nastanila u ljudskoi psihi što je predugo odstajala sa ljudima i, zamalo, postala kvarna.
Čak ni neugodni dijelovi planine, posebno oni gdje nema puno ljudi, ne prekidaju ljudsku misao jer valjda kvalitet kiseonika i prirodna filharmonija omogućava mislima da doslovno klize preko svojih prepreka ne dajući im priliku za popravni jer kad grančica jednom pukne pod nogama, stvar je završena. Jednoga dana sam se zaputio u planinu. Znajući da idem malo dublje u šumu sa sobom sam ponio i oružje. Naime nikada na planini nisam sreo ni medvjeda ni vuka ali da ne bih morao glumiti Crvenkapicu lakše je izigravati Ramba. Helem, pješačio sam oko 2 sata i 30 minuta bez odmora i usput nisam sreo ni medvjeda ni vuka. Džabe su mi ramena podnosila oružani teret. Pri povratku sa planine, kada sam već bio bliže civilizaciji, ugledao sam nekoliko parkiranih auta. Jedan je bio otključan, otvorenog gepeka i vrata iz čije unutrašnjosti su dopirali poznati, kretenizrani, kalesijski zvuci, "muzika" za Aušvic, uz čije su tonove mirno sjedili ljudi narušavajući čitavu harmoniju prirode. Taj minijaturni kulturni Černobil bio je znak da slobodno mogu odložiti oružje u ruksak jer nema tog međeda koji bi se spustio toliko "nisko" i prezalogajio uz kalseijske zvuke. Planinareci čovjek nauči svašta pa između svega i to da su medvjedi i vukovi odavno digli ruke od ljudi: kažu da većina nema nit' mirisa nit' okusa, a i ne žele da ih boli želudac.
Semir Halilović
Sarajevo, 1.5.2013.
Bili su to, obično, ljetni dani i dok su moji prijatelji razmišljali gdje je bolje da hlade glave, Dubrovnik, Antalija ili, stani - pani, Makarska, ja bih sarajevskih preko 30 stepeni celzijusevih podnosio hodajući, čitajući i izbjegavajući većinu ljudi jer sam primjetio da mi, već dugo vremena prođe, ne daju već samo kradu energiju sa jedne i ostavljaju svoje duševne otpatke sa druge strane. Deponija li sam?
Sarajevo je, već dugo, prenabudžen grad ali ne broji se to onako kako to rade kolege statističari ('volko stanova, 'nolko auta...) već se sarajevska nabudženost primjećuje brojem svekolikih mentaliteta koji su se sudarili u ovoj kotlini i od kojih svaki pokušava da dominira nad onim drugim. Nijedan naš mentalitet nije problematičan jer je svaki od njih jedna od šara bosanskog ćilima po kojem hodamo, nijedna tradicija ovih mentaliteta nije upitna jer je svaka od njih jedan od mirisa ramazanskog kompota kojeg pijemo, ali od svih specifičnosti koje mnogi ljudi sa sobom nose tri su, meni barem, teško svarljive kao Mc Donalds koji bez litar Kole neće sići niz grlo: primitivizam, mahalaština i glupost.
Planinarim već godinama. Ugodna je to zanimacija jer odakle god da je pogledam dobročina je i nikada od toga nisam imao nijednu štetu dok sam, recimo, znao sebi stati na cipelu kada bih se u nekim situacijama obreo u centru Sarajeva gdje bi me sačekala paleta budala sa asortimanom većim nego na OBI-jevom štandu boja i lakova.
Toga na planinama nema. Provrti se poneki gušter, proleti vjeverica sa svojim kitnjastim repom, začuje se filharmonija ptica, zapjeva Djetlić k'o Halid, dok medvjeda, vukova i lisica nema na vidiku ali se u dubokim šumskim putevima ne valja oslanjati na njihov merhamet već na kakvu prangiju, pušku, generalno batinu jer se u to "razumiju".
Kad god bih bježao iz grada bježao sam od tarapane i ljudskih viškova koji se osjete na svakom koraku jer zaudaraju na frustracije kao tvor na sopstveni miris. Sarajevska mahala ima otrov jači od kobre dok došljačka bahatost zna biti napornija od Kuperovog testa pa kad god su mi jedni ili drugi prebacivali nivo podnošljivosti ja bih se, pored ostalih mjesta, znao zaputiti u planinu gdje je mir zagarantovan i sve jači sa svakim korakom koji bi me odmicao dalje od "civilizacije".
Samoća je ljekovita jer se u njenom okrilju sjajno čuje sopstveni glas koji je u gradu zagušen i izvitoperen sa hiljade disonantnih tonova dok je okružen drugim ljudima koji, po svojoj najčešćoj prirodi, vole slušati ili sami sebe ili druge dok govore o njima. U šumi, sa druge strane, odjekuje eho unutrašnjih tonova koji su, napokon, dobili ambijent u kojem se čuju i u kojem se ne sudaraju sa tonovima životinjskog svijeta koji ima, danas, više senzibiliteta za ljude nego ljudi prema samima sebi.
Čovjek, poput vode za kafu, negdje na početku planinskog uspinjanja "pristavi" misao koja bi, negdje pri ciljnom vrhu, trebala da proključa i ubije u sebi svaku baju koja se parazitski nastanila u ljudskoi psihi što je predugo odstajala sa ljudima i, zamalo, postala kvarna.
Čak ni neugodni dijelovi planine, posebno oni gdje nema puno ljudi, ne prekidaju ljudsku misao jer valjda kvalitet kiseonika i prirodna filharmonija omogućava mislima da doslovno klize preko svojih prepreka ne dajući im priliku za popravni jer kad grančica jednom pukne pod nogama, stvar je završena. Jednoga dana sam se zaputio u planinu. Znajući da idem malo dublje u šumu sa sobom sam ponio i oružje. Naime nikada na planini nisam sreo ni medvjeda ni vuka ali da ne bih morao glumiti Crvenkapicu lakše je izigravati Ramba. Helem, pješačio sam oko 2 sata i 30 minuta bez odmora i usput nisam sreo ni medvjeda ni vuka. Džabe su mi ramena podnosila oružani teret. Pri povratku sa planine, kada sam već bio bliže civilizaciji, ugledao sam nekoliko parkiranih auta. Jedan je bio otključan, otvorenog gepeka i vrata iz čije unutrašnjosti su dopirali poznati, kretenizrani, kalesijski zvuci, "muzika" za Aušvic, uz čije su tonove mirno sjedili ljudi narušavajući čitavu harmoniju prirode. Taj minijaturni kulturni Černobil bio je znak da slobodno mogu odložiti oružje u ruksak jer nema tog međeda koji bi se spustio toliko "nisko" i prezalogajio uz kalseijske zvuke. Planinareci čovjek nauči svašta pa između svega i to da su medvjedi i vukovi odavno digli ruke od ljudi: kažu da većina nema nit' mirisa nit' okusa, a i ne žele da ih boli želudac.
Semir Halilović
Sarajevo, 1.5.2013.
Nema komentara:
Objavi komentar