ORTAKOY - RUN FORREST! RUUUN!!!

Kada iz mentalne sarajevske vreve i tarapane, iz nepodnošljivosti osjećaja psihičkog "uskog grla", želim išetati ne osvrćući se sve dok do mene ne dopre miris koji me zavrti daleko od urokljivih očiju "čikmanskih"(čikma = slijepa ulica) duša, tada zatvarajući oči krenem niz Bešiktaš, sa čijih se nizbrdica vidi Europa i Azija, sve dok ne dođem do nizije odakle se pruža kraj u kojem za mene postoji sve što mi je potrebno - Ortakoy...   Baš kao što u gomili duša oči nervozno traže onu sa kojom se smiruju tako i ja pri ulasku na Ortakoy, gdje istanbulska dinamika dobija svoju opoziciju, odmah tražim ortakoy-sku džamiju koja, poput priča iz 1001 noći, lebdi nad mramornim morem čiji je talasi neprestano miluju.   Nisam siguran da li je ortakoy-ska džamija ljepša izvana ili iznutra ali to je stvar stanja u kojem se čovjek nalazi dok gleda pa mu je, tako, jednom ljepše gledati pojavnost a, opet, drugi put unutrašnjost. Učeći na ljudima shvatio sam da je ljepota u suštini a ona je uvijek, tako je, skrivena unutra pod oklopom vanjštine koja, poput kameleona, ima hiljadu nijansi.   Unutar harema džamije, kada sam je prvi put podsjetio, vidio sam nevjerovatno veliku mačku, poput malog tigra, koja se, sva kitnjasta, valjala uz kovanu džamijsku ogradu ne obraćajući pažnju na ljude - nisu joj trebali jer je njen volumen pokazivao da joj pažnje ne manjka.   Uz samu džamiju nalazi se predivan kafić "Gloria" čija bašta dijeli pločnik koji vodi u džamiju dok je "Glorijina" terasa zaštićena istom krošnjom čije se druga polovica nalazi u džamijskom haremu. Sa te malene terase vidi se Bosfor, ali on ne vidi vas, vidi se srž dinamike istanbulskog života koji vas, tu na terasi, zove ali vas ne vuče za ruku, vide se prodavači i kupci čija je različitost spojena novcem preko kojeg razmjenjuju jednu za drugu ljepotu, vidi se život koji ne podsjeća na onaj od kojeg sam pobjegao šireći krila i zatvarajući oči.   Ima, tu na Ortakoyu, svakakvih jela i restorana. Tu je i čuveni Kempinski sa svojim Laledan i Tugra restoranima, dostojnim sultana i sultanija, tu su i mali restorani čiju raznolikost nacionalne kuhinje, poput neumoljive zrake sunca, presijeca Mcdonald 's odakle dopire zvuk, miris i okus koji privlači nas koji se moramo najesti raznih "mcdonald's-a" na putu prema EU gdje smo, bez ikakve mape, krenuli nadajući se samo dobeu. Ali pravi ortakoy-ski kulinarski specijalitet nalazi se kada se krene prema Rumeli Hisari Çadesi gdje su nanizane malene kućice u kojima se prodaje čuveni "Kumpir-Kumpir".   Radoznali prodavači su puni humora i, širokih osmijeha, dok u velike krompire stavljaju sadržaje koje sami sebi nikada ne bi sabrali, uglavnom iz nedostatka istraživačkog duha i životne slobode kojima nama u BiH uglavnom manjka.   Kada se u ruku uzme "Kumpir-kumpir" krene se put pomenute Rumeli Hisari Çadesi, kilometarskom šetalištu, uz čiju se morsku obalu sa lijeve strane nalaze prelijepi restorani sa euro-azijskim pogledom, dok su sa desne strane privezani brodovi, jahte i brodice na kojima ljudi, ne rijetko, uživaju u ljetnim noćnim vrućinama mijenjajući taj za kućni ambijent.   Svakih, "poštujte diskrecionu liniju", dvadesetak metara nalaze se prelijepe masivne klupe i na koju god da čovjek sjedne nije se prevario jer gdje god da pogledate vidkte samo ljepotu uz koju misli lete onoliko koliko vam duša raširi krila - a to je do vas.   Dok sam šetao Rumeli Hisari Çadesi začuh poznat glas: "Paša mogu li naplatiti".  Da sam u Istanbulu i da me neko nazove pašom mislilo bi se da sam general pa sam se, pošto znam da nisam taj, na brzinu sabrao i otvorivši oči shvatio da nisam na Ortakoy-u.   "Paša", "Paša moj", "Paša moj solidni"..paša 'vakav 'nakav....beskraj mahalaštine mi je u milisekundi prostrujao mozgom dok sam otvorivši oči pred sobom ugledao poznato mjesto i nepoznatog konobara. Sarajevo.   Šta reći, šta uraditi? Ništa. Ama baš ništa. Prihvati ljude i mjesta onakvim kakva jesu. I ortakoy-sku ljepotu i sarajevsku sramotu... "Run Forrest, ruuun"!!! Semir Halilović Sarajevo, 26.4.2013.