Davno sam shvatio kako je Sarajevo mali grad. Na taj
zaključak me nije natjerala ni Dženetića čikma, ni sokaci po Bistriku, ni
nizbrdice na Alifakovcu, a ni uličice poviše Bjelava. Nije me u taj okvir
otjerao ni dosadni tv program koji je sam sebi svrsishodan, niti me je u to
uveo monotoni izgled sarajevskog centra grada koji u svoj svojoj uskoći i
nabijenosti izgleda smiješno kada se na sred njega nacali crveni tepih kao
demanti primitivizma koji ga okružuje.
Sarajevsku malehnost sam shvatio onog trenutka kada sam
uvidio da u Sarajevu imam (ne)priliku da srećem ljude koje ne bih volio da
vidim jedno čitav život-život i po. Učinilo mi se da ni jedna sedmica ne može
da prođe a da ne sretnem neku hulju koja mi remeti duhovni mir jer je tragično
znati da sa takvim ljudima dijelim isti prostor, grad, kafanu.
Moja dosadašnja životna biografija, zgusnuta u tjeranje
pravde, uvela me je u svijet kojeg nisam poznavao, među gomilu ljudi koje nisam
volio, u scenarij koji nisam priželjkivao. U tim godinama imao sam verbalne
okršaje sa polusvijetom koje su personificirali Bakir Izetbegović, Bakir
Alispahić, Fikret Muslimović, Nedžad Latić i još poneki hoštapler ratne pljačke
i poratnih tranzicijskih procesa što je uljudan naziv za običnu pljačku koju
su, mirno, odgledali bh.građani praveći se budale.
Ili su,zaista, poludili?
Svi ti moji sukobi nisu bili personalne naravi jer mi se
nije sviđala ljigavost Latića, hinjaluk Alispahića i bijedništvo Izetbegovića,
već su moji sukobi sa ovim polusvijetom bili principijelne naravi. Svakog od
nabrojanih sam iz različitih razloga smatrao problemom BiH, ljudima koji ovoj
zemlji donose mrak u kojem se jedino umiju snalaziti, a sa nekima od njih imao
sam i druge, ozbiljne, probleme kao što su osnovane sumnje u učešće nekih od
njih u organizaciju i zataškavanje atentata na našu porodicu, te montiranje
istraga, optužnica i suđenja za ratne zločine mom ocu za koje je, dakako, bio
nevin.
Godine su prolazile a BiH nije postajala bolje društvo iz
razloga jer su mnogi bh.građani prihvatili sistem koji su uspostavili razni
divljaci pa je, tako, naša država postala mjesto gdje zakoni vrijede samo za
protivnike, opoziciju, neprijatelje, nepodobne i za one koji su ničiji. Dok su
ovi ljudi odgovarali i za svako pogrešno parkiranje, na drugoj strani
pripadnicima i priljepcima vlasti se opraštalo sve: od nestanka droge,
ubistava, pljački, otimanja državnih firmi, krađe donacija, urbanističko
nasilje...jednostavno sve im je unaprijed i unazad bilo oprošteno. Tako je BiH
postala duboko nepravedno društvo u kojem je pravo čudo da obični ljudi nisu
uzeli pravdu u svoje ruke jer je pravna država BiH, što je eufemizam za
legalističke zaštitnike mafijaške organizacije, potpuno u službi onih koji su
pokradenim novcem došli do vlasti, moći i pozicija da određuju za koju je
pravdu došlo vrijeme a za koju nije.
Prije nekoliko mjeseci našao sam jednu mirnu kafanu u kojoj
se sve činilo dovoljno pristojno i tiho da se otamo može započeti jutro.
Osoblje uljudno, usluga odlična, toplo zimi, hlad ljeti...sve do dana kada u
toj kafani ne vidjeh Nedžada Latića. Iako je on kao ličnost u političko
društvenom životu potpuno nebitan, iako je njegov javni opus uglavnom srozan do
nivoa kada se crvene drugi što je on takav kakav jeste, iako njegova pojava
izaziva sažaljenje, nije mi godilo što je nanjušio mjesto gdje i ja sjedim. Još
su me kao dijete naučili šta da uradim kada na ulici vidim nešto na šta nije
dobro nagaziti. Tako sam i postupio a Latić je uskoro nestao iz
"moje" kafane.
Nije prošlo dugo u toj istoj kafani pojavio se i neki debeli
bandit, pripadnik zločinačke organizacije izrešetanog Ramiza Delalića, koji me
je po objavi knjige Državna tajna 2006.g. po naređenju svog glupavog šefa -
Delalića, sa skupinom drumskih đilkoša napao u jednom restoranu dok sam večerao
sa frontmenom Erogenih zona Almasom Smajlovićem. Jednog je policija uhvatila a
sud, uslovno, kaznio što je uobičajena praksa po kojoj sud miluje mafijašku
marvu. Ovog što je navratio u "moju" kafanu niti je uhvatila policija
niti ga je kaznio sud. Zato sam ga, skoro 7 godina poslije, uhvatio ja. Nakon
što sam ga "preslušao" brzo je pobjegao iz "moje kafane".
Jebeš frajera kojem je nadimak "Bubuljica". Treba ga 'nako nalupati,
radi nadimka.
Sviđalo mi se uvijek kada čujem da intelektualci umiju i da
se biju poput nekolicine svjetskih pisaca ili robusnog režisera Emira
Kusturice. To je dobra vještina jer banditi će uvijek tražiti tačku na kojoj
vas žele uvrijediti ili poniziti. Tako su, sarajevski gilipteri, mogli Ivi
Andriću dobacivati jer on nije umio da se bije, dok je Kusturica prvo naplehao
vozača u TVSA a potom nastavio svoj pohod pokazujući da umije dobiti i Zlatnu
palmu u Kanu jednako dobro kao i nokautirati uličara ili proturiti loptu kroz
noge.
Činilo mi se to kao dobar recept pa sam uporedo sa pisanjem
knjiga i tekstova, skiciranja dokumentarnih filmova, vježbao fizičku snagu i
čeličio srce jer sam shvatio da je Sarajevo protočni bojler za pola budala i
hulja koji kruže čitavim Balkanom.
U sred ovih burnih događaja, jučer, u "mojoj
kafani" ugledah Bakira Alispahića. Sjede tačno preko puta mene. Kada je
osjetio da je "vruće", prije nego je i dobio poručeno piće, digao se
i pobjegao na drugu stranu kafane i čisto sumnjam da će više ikada navratiti na
ovo mjesto jer danas je razlika između nas jasna: on više nije Izetbegovićev
prvi javni i tajni policajac, ima stotinjak kila, trbuh do poda i
"ugledni" je gost američke crne liste. Ja sam danas, s druge strane,
od njega jači, informisaniji, pun podataka i arhivskih dokumenata, i ne bojim
ga se koliko otpale grane.
Čak šta više.
Ako sam ga 1993. mogao samo mrziti danas je taj omjer snaga
daleko u moju korist i Alispahić bježi, kao neka stidljiva djevojčića, u ćošak
kafane jer ne smije ni da pogleda u pravcu gdje se ja nalazim.
U svemu ovome osjećam i neku tugu jer živim u gradu u kojem
zbog nefunkcionisanja pravnog sistema barabe hodaju gradom umjesto da sjede u
samicama kao dostatnim mjestima odakle više ne mogu nanijeti ikakvu štetu.
Razmišljam o toj geografskoj uskoći Sarajeva koja je uzrok i duhovnih tegoba
ljudi koji bi da svoj mir i svoje okruženje zadrže zaštićenim od raznih
bitangi.
Kako Sarajevo sve više postaje nabudžen grad u kojem ljudi
padaju s grane, kako se ovdje ne poštuju građevinski i ekološki uzusi gradnje i
infrastrukturnog širenja grada, mislim da je sudbina Sarajeva negdje između
nerviranja i frustracija čak i za one ljude kojima je jedino mrzak poneki
komšija koji nema vakta da pročita kućni red. Što se mene tiče za mene je
Sarajevo odavno tijesan prostor u kojem ne vidim nikakvu duhovnu promjenu jer
je većina mojih sugrađana ravnodušna prema svojim životima i budućnosti svojih
potomaka. Ravnodušni su prema nepravdi i nepravda im, jednom po jednom, kuca na
vrata. Predali su se i počinju da igraju po pravilima koja su uspostavili
njihovi robovlasnici jer BiH, vjerovali vi to ili ne, klizi u robovlasničko
društvo u kojem će vaši pljačkaši postati uzrok vašim noćnim morama.
Što se mene tiče ja sam u Sarajevu pronašao model življenja;
kad ne radi pravna država, radim ja. Dobro je da čovjek pokaže kako ima
emocije, i ne stidi se pokazati ih, jer ako dopustite da vam sarajevska čikma
uđe u srce duša će vam zalutati a mozak neće naći izlaz ni za hiljadu godina.
Jer od kada su u Sarajevu napravljene čikme, sokaci i mahale one su oblikovale
ovdašnji svijet umjesto da svijet oblikuje njih. Sarajevo će možda preživjeti
još stotinu različitih režima ali neće preživjeti saopstveni sistem vrijednosti
koji ih je doveo na rub egzistencije.
Semir Halilović
Sarajevo, 25.3.2013.
Nema komentara:
Objavi komentar