Krajem 2003.g. na beogradski telefon bivšeg načelnika KOS-a
generala Aleksandra Vasiljevića dospio je, za njega, (ne)očekivan poziv. Osoba
sa drugog kraja slušalice zakazala mu je sastanak koji Vasiljević nije imao
pravo da odbije. Još prije poziva upućenog njemu, u razgovoru sa svojim
kolegama špijunima i obavještajcima, koji su imali isto iskustvo, znao je šta
to može značiti. Iako je čitav život privoljavao, ucjenjivao ili prisiljavao
druge ljude na saradnju sa KOS-om, Vasiljević se našao pred istom dilemom u
koju je postavljen putem glasa koji ga je pozvao na sastanak:saradnik ili
optuženi? Ko je,zapravo, bio čovjek oko
čijeg se imena isplela čitava mitomanija!?
ŠPIJUNSKA „LEPA BRENA“ – AFERA „NIN“
Sve je počelo akcijom „Štit“ koja je za cilj imala
dokazivanje nelegalnog naoružavanja već nezavisne R. Hrvatske, a koje se vrši
preko njihovog novoizabranog rukovodstva. Akcijom je rukovodio, lično,
Aleksandar Vasiljević. Glavni insajder KOS-a, koji je trebao video
dokumentovati upletenost hrvatskog vrha u ilegalno naoružavanje Hrvatske bio je
kapetan tzv.JNA Vladimir Jagar. Čuveni, tajno snimani, film na kojem hrvatski
general i ministar odbrane Hrvatske Martin Špegelj govori o naoružavanju ZNG-a
snimljen je, prema tvrdnji Vasiljevića,
19.1.1991.g. u kući kapetana Jagara.
Već jula mjeseca
1992.g. situacija je, za Jugoslaviju, KOS i Vasiljevića bila drastično
drugačija - promijenjena iz temelja.
Jugoslavija se, proglašenjem nezavisnosti i međunarodnim priznanjem Slovenije,
Hrvatske i RBiH, potpuno raspala. KOS je, kao tajna služba koja je pred
raspadom Jugoslavije odjednom postala javna, promijenio sistem rada i uveo u
„posao“ ljude koji su, do tada, bili anonimni. Oni drugi, kao što je Vasiljević
i čitava vrhuška dotadašnje tzv. JNA, bili su smjenjeni i najureni iz vojske
zbog poraza velikosrpskog plana RAM ali i plana blickrigeovskog potlačivanja
Hrvatske i RBiH.
Vasiljević je osjetivši se ugroženim od strane svojih bivših
saradnika sredinom 1992.g. počeo, za beogradski nedeljnik „NIN“, otkrivati „Sve
tajne KOS-a“ – kako je glasio naziv Vasiljevićevog "ekskluzivnog"
svjedočenja što je u osnovi bilo bacanje rukavice svojim kolegama - špijunima
po sistemu "ne vucite me na dno i vi odoste sa mnom".
Redali su se
nastavci, prvi, drugi, treći, četvrti...i tako sve do 15.7.1992.g. kada se,
Vasiljević, umjesto u redakciji „NIN“-a, našao pred istražnim sudijom kapetanom
Milomirom Šalićem. Zbog istupa u javnosti i otkrivanja državnih tajni
Vasiljević je optužen za terorizam, podrivanje vojne i odbrambene moći države,
zloupotrebu službenog položaja, mito, korupciju...Jedanaest godina kasnije
Vasiljević se nalazi u sličnoj poziciji. Razgovor, službeni, se odvija u malenoj prostoriji sa video
kamerom koja snima javno. Penzioner je i osumnjičen za ratne zločine na
prostoru bivše Jugoslavije. Tim povodom treba dati službenu izjavu. Slijede
najzanimljiviji detalji iz 2004.g.
„Bio sam u prilici da otkrijem postojanje Patriotske Lige
naroda Bosne i Hercegovine.
To je u stvari bila paravojna organizacija Stranke
Demokratske Akcije ili SDA. Prvu indikaciju, operativnu, da takva organizacijaa
funkcioniše i da se u njoj nalaze neka dezertirala, demobilisana vojna lica,
dobio sam 17.9.1992.g...Tu informaciju sam dobio od visokog funkcionera
bosanskog MUP-a...Podaci su se odnosili na to da tri dezertera, vojna oficira,
prave nekakvo vojno jezgro, ili vojno krilo u SDA i da su njihovi pseudonimi
Kemo, Halil i Adnan...Kasnije je ustanovljeno da je Halil - Sefer Halilović,
Kemo je, mislim, neki Kemović...Ovo je prva indikacija da se SDA vojno
organizuje. Na nivou BiH formiran je Glavi štab Patriotske Lige naroda koji je
imao dva krila, vojni štab i politički. KOS je imao najprecizniji uvid i dobar
uvid na području sjeveroistočne Bosne i Tuzle gdje je komandant tog štaba bio
tadašnji kapetan, a sada general bosanske vojske Vahid Karavelić...“
Međutim kada je, 1992.g. u „NIN“-u, Vasiljević davao svoje
svjedočenje, na pitanje novinara Svetislava Spasojevića o saznanjima vezana za
naoružavanje Muslimana u RBiH, Vasiljević, svježih sjećanja, u nekim segmentima
različito odgovara. Očito da je njegovo „svedočenje“ za „NIN“ bilo bacanje
mamca onim snagama koji su, Miloševićevom naredbom, krenuli da uklone kompletnu
bivšu strukturu tzv. JNA. Zašto? Pa Hrvatska je imala ZNG, RBiH je imala PL
RBiH – a KOS ni jedne, ni druge, iako je Vasiljević samohvalisav govornik, nije
uspio otkriti, uhvatiti niti zaustaviti njihovo organiziranje i narastanje u
vojske dvaju država.
Vasiljević, za „NIN“ kaže: „...Dakle, neko od njih nam je u
decembru 1991. godine preko poverljive veze javio nadimke trojice bivših
oficira. To su Halil, Kemo i Adnan. Reč je o Seferu Haliloviću, Kemalu Kemoviću
i Hajrudinu Heći. Oni pripremaju planove za vojno organizovanje stranke.
Otkrivamo veoma brzo i imena aktivnih starešina koje oni vrbuju za svoju buduću
vojsku...“
Ipak, Vasiljević je u izjavi sudskim istražiteljima daleko
opširniji jer je njegova „koža“ u
pitanju. I dalje, u zraku, visi pitanje:saradnik ili optuženi? Vasiljević
govori izmišljotine, bilo šta, kako bi cjepanje Jugoslavije predstavio u
svjetlu da su Hrvatska i RBiH krive za raspad Jugoslavije i rat na prostoru
dvaju nezavisnih država što u daljem bi trebalo da opravda zločinačke akcije
tzvJNA i samog KOS- a za šta bi odgovarao Vasiljević.
Treba kazati da su do 2003.g. kada je davao službenu izjavu
Vasiljeviću postale dostupne mnoge informacije koje su se pojavile u medijima:
intervjui direktnih učesnika, memoari i knjige, pa je njegov govor ojačan baš
tim informacijama koje on na brzinu pretvara u "svoja saznanja iz
1991.g." što je, dakako, komično. Međutim i pored svih tih opštoj javnosti
dostupnih informacija Vasiljević i 13 godina kasnije, opet, pravi materijalne
greške svojestvene kafanskim debatantima a ne bivšem načelniku KOS-a.
Vasiljević u „bunkeru“ sa svojim istražiteljima nastavlja
svoju priču: „Članovi Glavnog štaba Patriotske Lige naroda su: Omer Behmen,
Munib Bisić, Ejup Ganić, Kemović Hajrudin...Pošto je u Hrvatskoj prvi proces
paravojnog organizovanja krenuo istjerivanjem ovih kvalitetnih kadrova iz MUP-a
i popunom najekstremnijim članovima HDZ-a, nastojali smo da se takav sličan
proces, i recept, ne odvija u BiH i to smo uspjeli preko ministra
Delimustafića. On je smjenio jednog od ekstremnih ljudi stranke SDA koji je bio
u MUP-u na visokom položaju, a to je bio Avdo Hebib, i na njegovo mjesto upućen
je oficir Sead Rekić...I tako je Republički MUP u BiH ušao pod našu
jurisdikciju...Ranije je u Bosni postojalo jedno političko jezgro kojem je bilo
stalo da se očuva BiH u Jugoslaviji. Po toj opciji trebalo je smjeniti Aliju
Izetbegovića, Radovana Karadžića i Stjepana Kljuića, a na njihovo mjesto da
dođu: Fikret Abdić, profesor Kecmanović od Srba i Josip Pejaković od
Hrvata...Od mene je tražio Alija Delimustafić da ga Vojska podrži u ovoj
opciji, bez miješanja, ali da se zna da će Vojska ostati neutralna i da će
podržati takvu jednu vrstu, da ne kažem, državnog udara u Bosni. Ja sam rekao
da mi iz Vojske ne možemo da se mješamo ni u kakve političke kalkulacije i
igre, ali da on treba da razgovara sa onima koji su za to nadležni. Onda je on
tražio, ako može, Blagoje Adžić da omogući nekome iz ove grupacije kontakt sa
Miloševićem...“
Prevashodno treba reći da nikada nije postojala „Patriotska
Liga naroda“ – kako je pogršno naziva Vasiljević pokuazjući, zapravo,
elementarno ne znanje. Organizacija, koju jeste pomagala SDA, ali nikada nije
bila „vojno krilo SDA“ – što je strašna podvala Muslimanima i Bosni, zvala se
Patriotska Liga i činili su je, u vrhu, grupa patriota po političkoj i vojnoj
osnovi ali to niti su bili niti Omer Behmen, niti Ejup Ganić, niti misteriozni
"Kemović" koji nije postojao u PL RBiH već je Vasiljevićev mitski
lik.
Osjetno je da Vasiljević, iako želi ostaviti dojam dobro informisanog šefa
tajne službe, ima neke potpuno labave ali i u dobrom obimu krive informacije
vezane za PL RBiH dok je, u slučaju ZNG-a bio puno bolje informisan. Vasiljević
i sam priznaje da je najviše informacija o PL RBiH imao sa prostora
sjeveroistočne Bosne ali odgovor na pitanje odakle baš tamo „curi“ vrlo je
jednostavan: pred sami početak rata na tom prostoru uhapšen je komandant PL
RBiH sa tog kraja Vahid Karavelić koji je, odveden u Srbiju, priznao sve što je
znao – sreća ne previše. Kasnije kada je PL RBiH dobila svoju prvu bitku u RBiH
– 2.maja 1992.g. i kada su zarobili prvake KOS-a – pukovnike Beloševića i
Šuputa, Karavelić je, Seferovim zalaganjem, za njih razmjenjen kao ratni
zarobljenik. Otud Vasiljeviću neke, nepotpune, informacije o PL RBiH. Međutim, Vasiljević je u svojoj izjavi iz
2003.g. isljednicima rekao jednu važnu stvar koju vrijedi potcrtati. Vasiljević
veli da je, poučen iskustvom iz Hrvatske gdje se ZNG oslanjao na njihov MUP pri
formiranju vojske, u RBiH blokirao taj posao preko Alije Delimustafića i
slanjem agenata KOS-a u strukture MUP-a RBiH što je dokazano i tačno.
Vasiljević je očekivao da će se tračci PL RBiH pojaviti unutar bosanskog MUP-a
po uzoru događaja u Hrvatskoj ali baš tu je, opet, napravio stratešku grešku.
Zašto?
Načelnik Glavnog Štaba PL RBiH i osnivač bh.Armije Sefer
Halilović je živio deset godina u Hrvatskoj. Poznavajući puno ljudi sa
područija Slavonije gdje je, kao oficir JNA, službovao bio je podrobno
informisan o načinu naoružavanja i organizovanja Hrvata za odbranu od agresije
iz Srbije te o tamošnjim političko - vojnim kretanjima. Ne samo to već je, kao
Musliman i oficir koji je otvoreno istupao sa pozicije da je tzv.JNA postala
četnička vojska, konsultovan o organiaciji ZNG-a na tom prostoru te je pomogao
lokalnom stanovništvu da ne doživi sudbinu Vukovara da bi, kao takav, na kraju
pozvan u hrvatsku vojsku. Odbio je tražeći da ga otprate do granice sa RBiH i
njegovoj želji je udovoljeno.
Sefer Halilović je znao da će KOS, tražeći tragove bilo
kakve vojne organizacije koja se sprema braniti nezavisnost RBiH, svoje ljude
ubacivati u MUP RBiH. Tek čitanjem Vasiljevićevog svjedočenja postaje jasno
koliko su Sefer Halilović i Rusmir Mahmutćehajić imali vizionarski stav prema
Aliji Delimustafiću i čitavoj garnituri KOS-a unutar MUP-a koja se, odjednom,
pojavila sa sve "naivnim" oficirom KOS-a Seadom Rekićem a sa ciljem
slamanja organizacije otpora od agresije iz Srbije. Slijede dijelovi razgovora
koji su, 1995.godine, vodili Sefer Halilović i Rusmir Mahmutćehajić u vezi
garniture KOS-a u BiH i o stanju u MUP-u RBiH
Sefer: Šta poduzimate protiv Delimustafića nakon saznanja da
radi za KOS?
Rusmir: Ja sam već u oktobru 1991.g. bio potpuno siguran da
je on na suprotnoj strani i preduzeo sam sve što sam mogao da ga potpuno
blokiramo ali je došlo kasnije i do otvorenog sukoba na sjednici vlade.
Sefer: Pa dobro, Rusmire, što ga niste smjenili kad ste
vidjeli da je on na suprotnoj strani...Ja ti mogu reći da je nama u radu PL-a
više problema zadavao MUP nego KOS i JNA zajedno. Rusmir: To ti vjerujem ali znaš ti isto kao
i ja zašto.
Sefer: Znam, izrazio je lojalnost Izetbegoviću i naravno
zadržao funkciju ministra unutrašnjih poslova jer je sa tog mjesta jedno mogao
vršiti destrukciju sistema koji bi mogao biti stub odbrane kao što je to MUP
bio u Hrvatskoj i Sloveniji. Kad sam počeo raditi na projektu vojnog
organizovanja u PL-u, dugo sam razgovarao sa rahmetli Safetom Hadžićem, a tim
razgovorima je bio prisutan Mirsad Čaušević „Brada“ i dijelom Senad Mašović,
također oficir – dezerter, i tad sam zaključio da mi ovdje u Bosni, ne možemo
zbog postojećeg stanja u MUP-u, sistem odbrane bazirati na MUP-u nego da moram
napraviti sistem – organizaciju potpuno odvojenu od MUP-a, a ostaviti mogućnost
uključivanja dijela MUP-a i to kao jedinica za protivdiverzantska dejstva...No,
ipak, moraš priznati da snosiš dio odgovornosti što kad kažeš da ti je već
krajem oktobra 1991.g. bilo jasno njegovo, prema našoj borbi destruktivno, ili
ako hoćeš još preciznije neprijateljsko djelovanje, što nisi bio uporan u
njegovom udaljavanju?
Rusmir: Pa, evo, dobro to se sa ove distance može
zaključiti, ali evo kako je tačno bilo. Kad sam prikupio dovoljno dokaznog materijala
to sam sve Izetbegoviću prezentirao. Od svega toga pomenuću ti najznačajnije:
uspio sam da Vlada RBiH donese Odluku a mi smo osigurali sredstva, da se za
opremanje rezervnog sastava policije odvoji 30 miliona maraka, i pouzdano znam
da su ta sredstva bila prebačena na račun MUP-a BiH. On jednostavno po tom
pitanju nije radio ništa iako je novac bio osiguran...Na kraju krajem od tog
silnog novca gotovo ništa nije nabavljeno a ni danas ne znamo šta je sa tim
parama bilo, a on je jedno mjesec dana prije rata raspustio rezervni sastav
policije i to onda kad je bio najpotrebniji po izgovorom da nema sredstava za
isplatu ličnih dohodaka. Imao sam dokaza da se on tada dogovorio sa Bobanom
(snimci telefonskih razgovora i neki pisani dokumenti) da ni jedan metak ne
smije proći korz Hercegovinu bez njegovog znanja, čime je blokirao rad PL-a.
Spriječio je odlazak Hajre Balorde sa mjesta guvernera Narodne banke BiH uz
podršku ministara iz SDS-a i HDZ-a, da bi mogao dovršiti pljačku deviza iz
naših banaka putem zamjene novčanica koje su kamionima dovožene iz Beograda i
Zagreba sa ciljem potpunog osiromašenja države Bosne. U dogovoru sa ministrom
saveznog SUP-a, generalom Petrom Gračaninom i šefom KOS-a tzv. JNA, generalom
Aleksandrom Vasiljevićem dovodi bez našeg odobrenja u dva navrata oko 100
inspektora saveznog SUP-a i oficira KOS-a među kojima je i Sead Rekić major
KOS-a kome izmišlja mjesto glavnog inspektora policije. I sa ovih stotinjak
inspektora potpuno parališe rad MUP-a u cjelini. Pored ovih stvari za koje
Izetbegoviću podstirem dokaze, i Izetbegoviću i meni je bivši ministar
unutrašnjih poslova Bešić saopštio da je Alija Delimustafić po naredbi gen.
Vasiljevića 12 – 17.000 pušaka i drugog pješadijskog naoružanja iz Sarajeva
prebacio u zapadnu Hercegovinu.
Sefer: To je još jedan dokaz da KOS i SIS sarađuju od
početka kad je unuštenje Bosne i Bošnjaka – Muslimana kao političkog faktora na
ovim prostorima.
Rusmir: Da. Tako on njega pozove i samo onako utroje ja to
njemu sve kažem, on poče da plače, da se kune da to nije tačno ili da su neke
stvari polovično tačne, da je on beskrajno lojalan Izetbegoviću i da je lično
teško proživljavao njegovo hapšenje i zatvaranje, da mu je pomogao porodici dok
je Alija bio u zatvoru i napadne mene da sam ja to sve smutio da bih ga diskreditovao itd. Ali svaka druga
rečenica je bila da je on beskrajno lojalan Izetbegoviću i tako se završi naš
sastanak utroje. Kad je on otišao dogovorismo se Izetbegović i ja da se on
smijeni, jer ja sam sa Delimustafićem samo razgovarao ali nisam podastirao
dokaze da ne bio otkrio izvore. Izetbegović reče da će on to uraditi i da će on
to dogovoriti sa Pelivanom kao predsjednikom Vlade i kao što znaš od toga ne
bi ništa.
Sefer: Nažalost to nije sve, to je samo jedna istina
značajna etapa Delimustafićevog djelovanja. Njegovo djelovanje se nastavlja još
jačim intezitetom da bi kulminiralo 2.maja 1992.g. kada zajedno anti-bosanske
snage na čelu sa Fikretom Abdićem i Alijom Delimustafićem pokušavaju izvršiti
državni udar, dovesti Fikreta Abdića na čelo države i u krvi ugušiti „oružanu
pobunu“ a Aliju Izetbegovića iz Lukavice gdje je bio zarobljen izvesti na sud i
optužiti ga za secesiju, za oružanu pobunu ili ga jednostavno likvidirati... a
kad sam 25.maja.1992.g. postavljen za komandanta TO RBiH na prvoj sjednici
Predsjedništva RBiH čiji sam postao član po službenoj dužnosti, zatražio sam
smjenu Alije Delimustafića sa mjesta ministra unutrašnjih poslova. Svi članovi
Predsjedniđštva su bili zbunjeni i sageli glavu samo se Fikret Abdić tome
žestoko suprostavio. Nastupio je jedan dug period danonoćnih sjednica
Predsjedništva RBiH i na kraju smo ipak uspijeli. Kad sam mislio da je gotovo
pozvao me jedan dan pred tu zadnju sjednicu Predsjedništva Izetbegović u svoj
kabinet i rekao mi otprilike ovo: Aliju sam ti uklonio jer vidim da ti sa njime
ne možeš a pošto mi je izrazio lojalnost a on je Halile vješt trgovac,
utrojićemo jedno novo ministarstvo za, čini mi se, trgovinu, robni promet i
robne rezerve pa neka tamo radi. Bio sam iznenađen. Rekao sam mu da ja lično
Aliju Delimustafića gotovo ne poznajem i ništa lično nemam protiv njega što
znači da ja nisam sa njime lično u sukobu već da sam pokrenuo pitanje njegove
smjene zbog poznate mi njegove uloge 2.maja o čemu sam Izetbegovića detaljno
upoznao...Dakle iz principijelnih a ne iz ličnih razloga.
Rusmir: Pa i meni je Alija nekoliko puta kazao da nije u
sukobu sa Delimustafićem i da misli da je lojalan tako da je ispalo da sam i ja
sa njime u ličnom sukobu. Sefer: Ali ne
završava se njegovo djelovanje sa danom njegovog odlaska iz Sarajeva. U
Sarajevu i BiH ostaje čitava ekipa ljudi koji dalje rade po njegovim
instrkcijama. To je uglavnom sve ono struktura KOS-ove saradničke mreže koja se
nalazi u državnoj i vojnoj bezbjednosti, državnim, društvenim, privrednim i
vjerskim institucijama, organima stranke a direktna veza sa Izetbegovićem je
Senad Šahinpašić „Šaja“ koji je lični prijatelj sa Alijom i Bakirom
Izetbegovićem i preko koga se vrši direktan uticaj na sva značajnija kadrovska
rješenja u državi. I Fikret Muslimović, jedan od ključnih ljudi u Alijinom
okruženju, također prijatelj i saradnik Alije Delimustafića. Rusmir: To je tačno, ali nije samo „Šaja“ i
Fikret, postoji tu čitav niz ljudi koji se nalaze na veoma značajnim
funkcijama, no o tome se može napisati čitava knjiga...
Plan KOS-a je bio precizan i jasan: Izetbegović je uhapšen
2.maja 1992.g. a Predsjedništvo RBiH u tom trenutku faktički ne postoji jer se
ne sastaje pa su članovi PL RBiH morali oslobađati (Ganić) ili izvući iz podruma
neke članove Predsjedništva RBiH (Kljuić). U Sarajevu su se vodile ulične borbe
na svega stotinu metara od Predsjedništva RBiH a agresiju su vršile elitne
jedinice tzv. JNA i četničkih tzv. paravojnih jedinica sa ciljem da zauzmu
centralne institucije države i proglase ono što je Vasiljević prenio kao
Delimustafićev plan: Izetbegović, Karadžić i Kljuić se smjenjuju, imenuju se
Abdić – koji je svoje proglašenje čekao u studiju TV BiH, Nenad Kecmanović i
Josip Pejaković.
MUP RBiH se već nalazio pod Delimustafićevom, tj KOS-ovom,
kontrolom i rokadom u Predsjedništvu RBiH legalizuje se boravak tzv. JNA u RBiH
i državni udar postaje legitiman. Bosni i Hercegovini se, na taj način, ukida
samostalnost i poništvajau se rezultati referenduma.
Gdje je plan KOS-a pošao po zlu? Zaustavila ih je Patriotska
Liga RBiH i nekoliko manjih grupa sa područija Starog grada i Dobrinje u
Sarajevu. Četnički napad na Sarajevo biva vojnički zaustavljen i odbijen,
komanda Druge vojne oblasti tzv. JNA zarobljena, a Predsjedništvo RBiH se
sastaje i počinju pregovori. Početkom pregovora pokazano je da je RBiH izdržala
najteži napad iz vana i iznutra i da nastupa kao država koja je u stanju
braniti svoju samostalnost bez pomoći bijelog svijeta. KOS nakon svog velikog
poraza, svjestan ljudi koji su odigrali ključnu ulogu u njihovom slamanju, prelazi na „tihi“ sistem rada što je
podrazumijevalo aktiviranje čitave mreže saradnika, napad na stvarne kosture
odbrane RBiH, širenje meteža, haosa i glasina, planiranje i provođenje unutrašnjih
sukoba, izvođenje atentata itd...i tada na scenu u punom kqpacitetu stupaju:
Fikret Muslimović, Enver Mujezinović, Nedžad Ugljen i čitava plejada KOS-ovih
špijuna koje će štititi, vjerovali ili ne, lično Alija Izetbegović.
Vasiljević, 2003.g., nastavlja svoju priču kojom poslovično
zaintrigira još samo neupućene novinare raznih medijskih kuća koji su od
Vasiljevića i „napravili opasnog špijuna“. Zapravo Vasiljević je tek, nešto
vještiji, prevarant: „Ja sam uspio samo sa tehnikom, operativnom tehnikom, da
uđem, televizijskom tehnikom na tri sastanka koji su držali Glavni štab, ljudi
iz Glavnog štaba PLN-a, Munib Bisić i Adnan sa sub-regionalnim komandantima. I
to u Kalesiji kod Tuzle. I selo Međaši, isto kod Tuzle, kod aerodroma. Sa tog
sastanka smo uspjeli da ukrademo kartu koja je postojala dok sam ja bio u
službi. Cijelu kartu, vojnu, sa jedinicama PLN, gdje se one nalaze. A, čovjek
kome je karta nestala, on je morao da ćuti i nacrtao je drugu, tako da nisu
znali da je karta ukradena. Veoma malo, veoma malo, smo mogli tehnički da se
probijemo tada, zbog toga što su prislušni centri teritorijalno postavljeni,
znači to je pošta ustvari...“
Da je, zaista, kako Vasiljević tvrdi KOS "ušao na
sastanak" Glavnog štaba PL RBiH, taj štab bi bio pohapšen u roku od pola
sata i momentalno izveden pred sud. Preko ljudi iz GŠ PL RBiH tražili bi put
prema ljudima i stranci koji su im dali političku podršku kako bi slomili
nezavisnost RBiH. Opet, Vasiljević, pominje Kalesiju, dakle ponovo se poziva na
"saznanja" sa tog područija odakle je, i gdje je bio i uhapšen, Vahid
Karavelić. Potpuno je lagano demaskirati Vasiljevićeve patološke laži.
Nadalje, da je takav snimak zaista bio u rukama KOS-a,
završio bi na televizijskom emitovanju odmah, po uzoru na aferu "Špegelj".
Naravno da ne moram ni napominjati da bi takav snimak u svojim suđenjima
koristile odbrane eks jugo - četničkih političara i generala pokušavajući da
odbrane svoju bolesnu tezu kako su "braneći se od Muslimana" izvršili
nad njima udruženi zločinački poduhvat sa genocidom. Kada je u pitanju „vojna karta“ PL-a RBiH o
kojoj je Vasiljević govorio i ovdje se, ponovo, radi o.Vasiljevićevoj neistini
jer činjenično stvari stoje drugačije. Vojna karta sa svim jedinicama PL-a
RBiH, unutrašnji dokumenti – ne potpisani, šifrarnik, mapa napada na tzv. JNA i
njihove kasarne te sl. dokumenti, bili su isključivo u posjedu nekoliko vodećih
ljudi PL-a RBiH – pri vojnom i političkom vrhu. Takvi dokumenti nisu „šetali“
po sastancima niti su regionalni ili lokalni komandanti bili upoznavani sa
cjelokupnim stanjem jedinica na terenu. Takvu vrstu dokumentacije je, decembra
1991.g., Sefer Halilović pokazao Aliji Izetbegoviću na, onom, čuvenom sastanku
u Hrasnici gdje je prihvaćena Seferova koncepcija odbrane RBiH kao ona po kojoj
će se raditi. Vasiljević je mogao, eventualno, u svom posjedu imati neke
Karavelićeve zabilješke koje je ovqj imao kod sebe pri hapšenju i to je sve.
Jer zamislite kada bi mi, recimo, imali kartu na kojoj su ucrtane sve
protivničke jedinice, kada bi znali, unaprijed, njihove planove i pokrete, kada
bi znali njihovu brojnost i naoružanost...tada bi ih blokirali, porazili i
vojnički "udavili" do zadnjeg za rekordno kratko vrijeme. Nema dileme
da Vasiljević, ponovo, laže.
Vasiljević, svojim istražiteljima, nastavlja svoju
ispovjest: „Ja sam otišao kod Alije Izetbegovića 5. februara 1992. To je nakon
onoga kada Predsjedništvo nije reagovalo na našu iz Generalštaba inicijativu da
se preduzme nešto u Bosni. I tada sam ja rekao gospodinu Aliji Izetbegoviću da
imamo saznanja da se u okviru SDA formira vojno krilo, da oni razrađuju
organizaciju i rade na naoružavanju pojedinih članova SDA radi pravljenja
paravojne organizacije. Onda je on reagovao iznenađeno i sa dosta negodovanja
da to nije tačno, da nikakva organizacije ne postoji. Pošto je negirao
postojanje Patriotske Lige naroda, po nazivu kako sam rekao, ja sam onda
izvadio tu Organizacionu direktivu i dao mu je da je pročita. Posebno je
pokušao po mojoj procjeni, da pronađe mjesto gdje smo mogli doći do tog
naređenja, jer sam ja, crnim tušem, neke
sitne detalje gdje se spominjalo mjesto ili bilo koji znak koji bio mogao da
kompromituje lice preko kojeg sam ja to dobio, znači ja sam to crnim tušem
precrtao...
Opšti zaključak, kada je pročitao bio je: Pa uredu, ja za
ovo ne znam, ali ja nigdje ne vidim da je ovo usmjereno protiv bilo koga, ovo
je samo da se brane Muslimani, ako budu napadnuti. Onda sam ja izvadio drugi
dokument, koji sam imao, koji u vojničkom žargonu se zove TKT ili u prevodu dokument
o tajnom komandovanju trupama. A, u takvom dokumentu, koji se sastoji iz
vertikalnih i horizontalnih brojčanih oznaka, a u poljima u tom pravougaoniku
se nalaze radni nazivi. Npr. konkretni nazivi su bili: blokirati kasarnu. A ti
su nazivi bili, konretno u tom dokumentu koji sam pokazao Izetbegoviću:
kidnapovati članove porodica vojnih lica i dr...I onda sam mu to pokazao i
rekao da se radi objektivno o JNA, kao glavnom protivniku, na kojeg treba ova
organizacija da napada...On je rekao: Gospodine Vasiljeviću, Vi ste pametan
čovjek, rekao je...Ali Vi vidite, to nigdje ništa nije potpisano, i ja se bojim
da vama to neko nije podmetnuo da bi nas Muslimane kompromitovao... Dakle, sve
vrijeme razgovora je kategorički odbijao. Prvo da zna o Patriotskoj Ligi naroda,
uopšte. Kada sam mu pokazao Organizaciono rješenje: Jeste postoji, ali nije
usmjerena ni protiv koga, ona se samo brani, a kada mu je pokazano da to nije
zaštitna organizacija nego da ima agresivne elemente, on je prešao na tezu da
je to možda neko podmetnuo...Ja sam predviđao da će moći tako da teče razgovor
i onda sam napravio zbirnu televizijsku kasetu, sa tajnim snimcima nekoliko
sastanaka koje je držao Glavni štab Patriotske Lige naroda. I onda sam mu
rekao: Gospodine predsjedniče, kako ćete me pogledati u oči nakon toga kad vam
budem pustio sada ovu kasetu?
I on se promjenio u licu i rekao: Dobro, dobro, ali ovo ćemo
presjeći i više se neće događati. Ja sam mu tada vjerovao, a u stvari me je
slagao.
Zbog toga što je Sefer Halilović, kao prvi komandant
Patriotske Lige naroda, u svojoj knjizi Lukava strategija napisao da je 2.
decembra 1991. referisao u Hrasnici Aliji Izetbegoviću dotadašnju aktivnost na
pravljenju Patriotske Lige naroda.
Tada mu je Alija Izetbegović rekao: Pa, Halile, ti treba
50.000 ljudi da mobilišeš!?
A, Halil mu je odgovorio: Ne 50, niste me razumjeli, 250.000
gospodine Predsjedniče!!!“
O čemu se, zapravo, radilo? Vasiljević je tražio sastanak sa
Izetbegovićem. Imao je labavu vrstu informacija da se u RBiH događa nešto o
čemu on ne zna gotovo ništa ali mu je jasno da mu nešto krupno promiče pred
očima kao i to da njegovi špijuni Alija Delimustafić, Fikret Muslimović i Sead
Rekić nisu u stanju da otkriju kanale organizovanja i naoružavanja ljudi koji
brane nezavisnost RBiH. Pošto mu je,
kao dijelu agresorskog tima, bilo poznato da će Srbija i Crna Gora uskoro
izvršiti agresiju na RBiH pošao je u kabinet Alije Izetbegovića da proba,
blefirajući, izvući od Izetbegovića neke informacije i zaplašiti ga kako bi se
Izetbegović povukao nazad u krnju Jugoslaviju. U tu svrhu sa sobom je poveo
svog dugogodišnjeg saradnika Aliju Delimustafića kako bi utisak na Izetbegovića
bio što čvršći. Tako su, u tandemu, probali da izvaraju Izetbegovića i zaplaše
ga kojekakvim nazivima kao što su npr. „TKT“, „Organizaciona direktiva“,
„Organizaciono rješenje“ itd. Zanimljiv je i datum odlaska tandema Vasiljević -
Delimustafić kod Izetbegovića: 5.februar 1992.g., dakle svega tri dana nakon
što su se građani RBiH izjasnili da žele nezavisnu RBiH.
Međutim, dok je Vasiljević sakupljao papiriće po RBiH
nastojeći da ostane na funkciji blokirajući odbranu RBiH, PL RBiH je narasla na dimenzije čitave vojske
koja je, od septembra 1991.g. do juna 1992.g., preformirana u ARBiH sa skoro
250.000 vojmika. Dok je Vasiljević lupao na pamet imena članova GŠ PL RBiH –
pogodivši svega dva ili tri imena ( i to ona koj su javnosti abnormalno
poznata), Sefer Halilović je, pod imenima Vukašin Janković, Zvonko Bušić i Mirsad
Čaušević, kao načelnik Glavnog štaba PL RBiH, sa svojim saradnicima, već imao
čitavu vojsku pod svojom komandom.
Čak je, u tim ilegalnim hodanjima po Bosni, jedne prilike
izvršio i smotru četničkih jedinica na Romaniji – kao vojvoda SDS-a, „Vukašin Janković“. Na bakiradi SDS-a Sefer
Halilović im je pružio svoje dokumente na lažno, srpsko, ime i dokumente svog
vozača Ahme Jordamovića. Nakon nekoliko mimuta četnički vojnik se vratio sa
molbom da Sefer Halilović izvrši smotru četničke jedinice koja se nalazila
nedaleko u romanijskoj šumi. Sefer je, nevoljko, prihvatio ali je hodajući
prema mjestu smotre imao bojazan da će se, u četničkoj jedinici, možda naći
neki njegov bivši vojnik iz JNA koji bi ga prepoznao kao Sefera Halilovića.
Hvala Bogu to se nije dogodilo. Kada se po završetku smotre sa komamdantom
četničkog odreda vraćao prema autu četnik nije odolio pa je upitao: "A, je
li, šta će ti ovaj balija za vozača?" Sefer Halilović mu je odgovorio
onako kako bi četnik volio čuti: "Ma lakše se s njim probijam kroz ova
balijska sela." "To vojvodo!" odgovorio mu je četnički komandamt
na rastanku. Eto i ovo je sličica koliko je zaista KOS "znao" o PL
RBiH.
KOS je za PL RBiH saznao kada je PL RBiH odlučila da se
javno oglasi. Naime, krajem januara 1992.g. u zagrebačkom nedeljniku Danas,
preko novinarke koja je radila u listu Muslimanski glas, objavljen je tekst o
postojanju i ciljevima PL-a RBiH.
Sagovornik je bio Sefer Halilović. Novinarki je, prije
razgovora, sugerisano da svog sagovornika ne pita za ime. Međutim, radi
profesionalne radoznalosti, novinarka je, ipak, upitala svog sagovornika za
ime. „Halil Seferović“ odgovorio joj je Halil. Kada je tekst o PL RBiH
objavljen, novinarka je htjevši da ima ekskluzivnu informaciju objavila ime
svog sagovrnika napravivši permutaciju njegovog imena, pa je napisala da je
razgovarala sa...Seferom Halilovićem!
Tako je, krajem januara 1992.g. PL RBiH bila javna stvar,
štampani su amblemi PL-a RBiH, nošene beretke sa štitom – državnim grbom
nezavisne RBiH, a ime prvog komandanta ARBiH je, slučajno, objavljeno u
najčitanijem nedeljniku u bivšoj Jugoslaviji! KOS je, potučen do nogu, izgubio
prve dvije etape rata u Bosni i Hercegovini.
Slijedilo je drugo poluvrijeme...
Semir Halilović
Nema komentara:
Objavi komentar