O podjeli BiH počelo se govoriti početkom 1993. kada su prve
pregovaračke delegacije krenule put Ženeve u kojoj se trebao postići dogovor o
rješenju onoga što su zapadne diplomate, licemjerno, nazvale bh.krizom praveći
na taj način platformu za historijsku neistinu kako se u BiH, umjesto agresije,
dogodio građanski rat.
Još maja 1992. u Predsjedništvu RBiH se govorilo,
savjetovalo, Aliji Izetbegoviću da ne smije sjedati za pregovarački stol za Radovanom
Karadžićem Milutinom Kukanjcem i njihovim hrvatskim, pobunjenim, kolegama jer
bi im se na taj način dao politički legalitet sa jedne dok bi se sa druge
strane međunarodno priznata Republika BiH srozavala jer pristaje na učešće u
pregovorima sa teroristima koji napadaju legitimnu državu. Govorilo se da sa
teroristima, pobunjenicima, mogu pregovarati samo naše vojne delegacije a da
nikakve sporazume sa njima ne smiju dogovarati predstavnici naše politike već
da naša politika može pregovarati samo sa predstavncima Srbije i Hrvatske koji
vrše agresiju na RBiH.
Ni danas mi nije jasno zašto Izetbegović nije poslušao ove
potpuno, politički, opravdane zahtijeve već je pristao na situaciju u kojoj su
se Franjo Tuđman i Slobodan Milošević pojavljivali kao davaoci dobrih usluga u,
kao, namjeri zaustavljanja rata u RBiH, dok su Izetbegović, Karadžić i Mate
Boban svedeni, postepenim pregovaračkim potezima, na nivo nacionalnih vođa koji
su, u skladu sa tom premisom, zaključivali sporazume o zaštiti onoga što se danas
zove vitalni nacionalni interes. Tako je RBiH ušla iz reona zaštite svoje
državnosti u područije pregovora po etničkom principu što do danas BiH drži
ekonomski, demografski i suštinski ne razvijenom zemljom koja propada po
parametrima na kojima se država štiti.
Kada se 1993. dogodila prva Ženeva - ništa se nije riješilo
a pregovaračke delegacije su, samo, izgubile vrijeme koje su morale izgubiti da
ih međunarodna zajednica, licemjerna kakva jeste, ne bi optužila da stopiraju
mirovni proces koji su, k'o biva, oni pokrenuli kako bi zaustaviki krvoproliće.
Naravno da je izbjegnuto da se, zvanično, osudi agresija Srbije i Hrvatske na
RBiH i pokušaj podjele na dva, srpsko - hrvatska, dijela na principima koje su
ustanovili Cvetković i Maček, prethodnici tandema Tuđman - Milošević.
Naravno da je našem civilnom i vojnom vodstvu itekako bilo
poznato koje su namjere, zašto iskreno ne napisati, kršćanske Europe koja je
krenula u završnu etapu okončanja pocesa formiranja nacionalnih država na tlu
Europe. Otud je nekadašnji bh.premijer Haris Silajdžić krajem 1993., na jednoj
sjednici Predsjedništva RBiH, kazao da Europa u BiH znači podjelu BiH. Bila je
to pusta istina na koju su, nažalost, pristali i naši politički predstavnici
predvođeni Alijom Izetbegovićem koji se može nazvati motorom nezavisnosti RBiH
ali i turbinom koja je tu istu RBiH rasturila na tri dijela koja se, danas,
samo formalno nazivaju dijelom jedne države od koje, malo po malo, dižu ruke i
nekada njeni najbolji sinovi dok je omladina prezire.
Sredinom 1993. Franjo Tuđman i njegove agresivne ustaše
tražile su od Alije Izetbegovića da sa mjesta komandanta ARBiH smijeni generala
Sefera Halilovića. Naravno da je potpuno nenormalno da se takav zahtijev
postavlja od čovjeka čija država vrši agresiju na RBiH i naravno da je to
traženo jer je Sefer Halilović kao energičan komandant krenuo u konačan obračun
sa ekstremnim dijelovima HVO-a. Samo nenormalnije od ovakvog zahtijeva bilo je
uvažavanje istog od strane Alije Izetbegovića.
Već dugo vremena, prije Tuđmanovog zahtijeva, Izetbegović i
Halilović imali su nekoliko ključnih razmimoilaženja u načinu vođenja države i
borbe. Halilović je tražio angažovanje čitavog MUP-a u odbrani zemlje što se,
do kraja rata, nikada nije dogodilo. Halilović je tražio novac i naoružanje, a
barem je danas itekako poznato kako su šetale marke i dolari, nošeni u vrećama
i torbama, koje su teglili Hasan Čengić, Senad Šahinpašić, Fatih el Hasanein,
Šuajb Šeta i mnogi drugi. Para nema i još nema zvanične informacije gdje je nestalo
nekoliko milijardi maraka i dolara koje su date RBiH. Zna se, tek toliko, da ih
nema i da do Armije RBiH nije došao ni deseti dio novca koji je dat za odbranu
RBiH.
(Kada je Sefer Halilović pokrenuo proceduru u Parlamentu BiH
za osnivanje komisije za istrage o donacijama u roku od desetak dana nakon toga
Tužilaštvo BiH je, po instrukcijama onih koji su pokrali stotine miliona maraka
i dolara, pokrenulo Seferu Haliloviću besmislenu i glupavu istragu o komandnoj
odgovornosti za ratni zločin u Trusini koja je bila prljavi odgovor na njegovo
insistiranje da se utvrdi gdje je nestao, ogroman, donirani novac.)
Treća tačka sukoba na relaciji Izetbegović - Halilović bila
je podjela RBiH. Izetbegović je ubrzo, nakon što je RBiH ulazila u svoju prvu
ratnu zimu, odlučio krenuti u pregovore o etničkoj podjeli RBiH smatrajući to
rješenjem bh.problema. Halilović je kategorično bio protiv. Naravno,
Izetbegović je povlačio pitanje oslobođenja države ali kada bi mu se kazalo da
se Armija RBiH treba dobro naoružati (za šta se mora otvoriti do danas nestala
sehara sa milijardama dolara donacija) da se u odbranu zemlje treba uključiti
MUP, da se civilna zaštita mora maksimalno uključiti u svoj resor, da se moraju
zatvariti svi koji su izdali RBiH i odbili učešće u njenoj odbrani kao i one
koji vode kafane u sred ratnog Sarajeva (bilo je oko 200 kafana, restorana i
ugostiteljskih objekata u sred, prepolovljenog, ratnog Sarajeva).
Dakle u sred ovog, principijelno vrlo ozbiljnog političkog
razmimoilaženja, Izetbegoviću je Tuđmanovo traženje smjene generala Halilovića
došlo kao kec na desetku za provođenje politike podjele RBiH i sakrivanja
donacija pa je 8.6.1993. na čelo ARBiH doveo Rasima Delića koji je poslušnički
asistirao u etničkoj podjeli RBiH i to, na kraju, platio Haškom osudom za ratne
zločine po komandnoj odgovornosti. Već
augusta 1993. Izetbegović se obreo na novim Ženevskim pregovorima na kojima se
nudila Owen Stoltenbergova karta podjele RBiH. Nekako se to potrefilo sa velikom
četničkom ofanzivom na Igman, Goražde, Trnovo, Bjelašnicu...Tadašnji komandant
1.korpusa Armije RBiH Vahid Karavelić mi je pričao kako je imao sumnje da su se
tadašnja nagla povlačenja nekih jedinica Armije sa Igmana odvijala po naredbi
nekoga izvan vojne hijerarhije tj. da je pad Igmana, moguće, bio dogovoren kako
bi se pritisla međunarodna zajednica da izvuče Sarajevo iz strašne opsade. Otud
se, u produžetku ove priče, dogodilo da vlast progoni one koji su spasili Igman
od padanja a samim tim i Sarajevo iz duplog obruča. Seferu Haliloviću su
monstruozni bezbjednjaci postavljali pitanja zašto je, baš, sa sobom u
spašavanje Igmana poveo Ćelu, Cacu i Solakovića. Halilović im je odgovorio
jednostavno: i oni, i ja, izašli smo jer niko drugi nije smio.
Kada je početkom septembra 1993. otpočela operacija za
oslobađanje Mostara, i kada je Armija RBiH napredovala toliko da joj je ostalo
svega 8 kilometara do Širokog Brijega, dogodio se zločin u hercegovačkom selu
Grabovica a kada ni to nije bilo dovoljno da se operacija oslobađanja zaustavi
onda se nekoliko dana kasnije dogodio i zločin u selu Uzdolu. Naravno da sam,
prateći dokumente, prisluškivane razgovore, procese koji su ove zločine trebale
staviti na svoje mjesto, nagrađivanje ubica i zločina kao i opstruiranje
istraga u ovim predmetima, davno posumnjao da su zločini u Grabovici, a možda i
u Uzdolu, sistematski organizovani kako se ni slučajno ne bi poremetila
teritorijalna ravnoteža koja se, daleko od bh.vrleti, dogovarala malo u Ženevi
a malo i na britanskom nosaču aviona Invisible.
Republika BiH je, de facto, prestala postojati prvobitno u
septembru 1993. kada je Alija Izetbegović potpisao 14.9.1993. sa Tuđmanom, a
16.9.1993. sa Miloševićem, Karadžićem i Momirom Bulatovićem deklaraciju koja je
podrazumijevala teritorijalno razgraničenje dogovorenih etničkih republikamu
Uniji republika BiH. Jeste da ovaj naziv izgleda rogobatno ali prevodeći ga na
banalan jezik kazaću: današnje stanje u BiH je, de facto, indigo preslikan
onako kako je napisano u Owen Stoltenbergovom planu o etničkoj podjeli RBiH tj.
u BiH danas postoje tri etničke republike i u sve tri važe centralni zakoni BiH
onoliko koliko to odgovara jednima, drugima i trećima a s obzirom da Srbima i
Hrvatima ne odgovara cjelovita i unitarna BiH posljedično je da tamo zakoni BiH
vrijede - 'nako.
Niko se, osim rijetkih pravednika, nije suprostavio otimanju
države BiH iz krila njenih branilaca. Svi su, gotovo šutke, prešli preko
činjenice da smo, preko noći, ostali bez republike, himne, grba, zastave i 70%
teritorije koji su, iako formalno u BiH, suštinski okrenuti secesionizmu za
koji čekaju pogodan politički trenutak u svjetskim i europskim kretanjima.
Većina današnje borbe za BiH se svela na proljevanje žuči i
verbalnu žestinu dok naši neprijatelji povlače konkretne poteze koji, malo po
malo, srozavaju ime BiH u realnim ekonomskim i političkim razmjerama jer se
pravi stanje koje može dovesti međunarodnu zajednicu do rečenice: pokušali smo
- podijelite se. Tome se, najviše, nadaju Milorad Dodik i Dragan Čović ili ma
koji njihovi politički nasljednici jer neprijatelji BiH mogu promijeniti
estetiku ali etiku nikada.
Kada mi se danas javio prijatelj govoreći mi da se ni
stotinu ljudi nije okupilo na obilježavanju oslobođenja Sarajeva nisam se
nimalo začudio. Nakon što je kroz BiH protutnjala silna nepravda na koju niko
nije previše reagovao, nakon što je naš narod šutke odgledao podjelu i pljačku
svoje zemlje, nakon što je prvo izdao svoje heroje a potom i same sebe ostalo
im je samo da konstatuju da su tu gdje i jesu. To rade svjedoci.
Što se mene tiče ja svoj rat završavam ove, 2013., godine.
Sa zadnjijm ovogodišmjim kalendarskim danom okončaće se i moje okretanje unazad
jer me put vuče prema ulici iz koje je za mene sve počelo a ona je daleko od
tematike sa kojom sam se bavio zadnjih godina htjevši da, rječju, promijenim
one koji gotovo da i ne čitaju.
Ove godine ću o svemu što je bilo, vjerovatno, napisati
knjigu, ljudsku, bez potrebe da estetikom objašnjavam surovost istine. Život je
previše dinamična igra da bi čovjek čitavu utakmicu proveo na, samo, jednom,
dijelu terena. Vidimo se na sredini, eto vam pa vi, malo, zabijate
golove...
Semir Halilović
Sarajevo,6.4.2013.
Nema komentara:
Objavi komentar