Dobro se sjećam razgovora, vođenog početkom 1995, između
Sefera Halilovića i novinara Šefke Hodžića kada su, zbog pojave prvih novinskih
napisa, komentarisali ko bi to trebao, morao odgovarati za ratni zločin
počinjen nad civilima hrvatske nacionalnosti u hercegovačkom selu Grabovica u
jesen 1993.
Bilo je to vrijeme sklepavanja Federacije BiH, odnosno
zaživljavanje nečeg što nije trebalo živjeti ni dana, pa se tada počelo
špekulisati sa prvim kandidatima koji bi trebali odgovarati za ratne zločine
ili, kolokvijalno rečeno, koji bi morali "ići u Hag". Hrvatska
strana, koju je predstavljao HDZ, nije tako lako željela da se odrekne svojih
ratnih perjanica, čak ni onih na nižem nivou, već su Jadranka Prlića, Valentina
Ćorića i njima slične, brže-bolje, spakovali u Federalnu vlast, u Sarajevo gdje
su ih, nemoralni novinari, dočekali sa hvalospjevima te počastili gostovanjima
u revijalnim emisijama valjda da ih "približe običnim ljudima".
Dok su u HDZ-ovskim taborima, onim u Zagrebu i zapadnom
Mostaru, zajednički i predano radili, preko svojih činovnika u vlasti, da od
krivične odgovornosti za ratne zločine spasu Matu Bobana (naglo poslan,
"radi bolesti" u političku penziju što je dogovoreno na sastanku sa
Fanjom Tuđmanom - posjedujem stenogram sa sastanka), Ivicu Rajića (izmijenjen
mu je identitet i skriven je u Hrvatskoj), Slobodana Praljka i desetine
okrvavljenih političko-vojno-policijskih funkcionera paradržavice "Herceg-Bosna",
za to isto vrijeme HDZ-ovi federalci tražili su glave, servirane na tanjiru, od
onih, ne koji su počinili zločine - ne!, već od onih preko kojih bi, znajući za
zločine koje su počinili "hercegbosanci", uspostavili buduću pravosudnu
ravnotežu.
To bi u krajnjem rezultiralo krilaticom: "Svi smo
isti" i u skladu s tim bi se djelio teritorij, državne fotelje i resursi.
Sav taj, nesumnjivo zločinacki ali mudar, njihov plan ne bi imao nikakvu
vrijednost ni težinu, ni političku, ni pravnu, da takvu vrstu nemoralne ponude
nisu prihvatili političari u Sarajevu jer su, u takvoj ponudi, osjetili odličnu
priliku da se riješe političke konkurencije, da usput falsifikuju historiju i
da odalje ratne zločince, koji su bili pod njihovim političkim i finansijskim
skutama, od sebe i poture ih, kao kukavičje jaje, drugome u krilo.
Otada, pa sve do danas, "nezavisni" novinari, još
"nezavisniji" intelektualci i, na kraju, "najnezavisniji"
predstavnici i predsjednici nevladinih organizacija, čiji dijapazon
"brižnosti" se proteže od Alpskog mlijeka do Bliskoistočne krize, se
napinju da odgovore na preteška pitanja": Čiji su bili "Zuka",
"Caco", "Ćelo", odred "El mudžahidin" i još
poneki "nestaško" iz čijeg "ratovanja" je ostalo pobijeno
stotinjak nedužnih baba, deda, djece...ljudi. Knjige sam pisao, a materijala
ima za jož nekoliko knjiga i filmova, o tome kako je politička vlast u Sarajevu
htjela zaokružiti minijaturnu Bosansku republiku u kojoj bi vladala ekonomija i
pravda po njihovoj političkoj mjeri koja bi mogla stati u, onu poznatu,:
"Ko nije sa nama protiv nas je". Iza te i takve politika proteglo se
djelovanje "čudnovatih" komandanata koji su, gle čuda, činili baš ono
sto je bilo neophodno tada aktuelnoj politici i tada aktuelnim političkim sporazumima
sklopljenim sa agresorima na Republiku BiH.
Kako drugačije objasniti da, recimo, brigade poput onih
kojima su komandovali Enver Šehović i Safet Zajko i koji su izgubili preko
hiljadu svojih saboraca i cijih je hiljadama saboraca ranjeno, nikada nisu
počinili ratni zločin a da ratni zločin jesu počinili pripadnici uskog
obezbjeđenja i još poneki vojnik komandanata-kretena a la "Caco",
"Ćelo" ili "Zuka"!? Šta je to, "Cacu",
"Ćelu" ili "Zuku" tjeralo da njihovi vojnici ubijaju civile
i kako je moguće da su, i nakon agresije, porodice Zajke i Šehovica na
marginama društva a da su "Ćelo" i "Zuka" nagrađivani
stanovima u Sarajevu, radnjama u strogom centru Sarajeva, abolicijim za vecinu
krivičnih djela koje bi, onako usput, počinili čisto da podsjete javnost i
svoje političke mentore da je njihova veza, nastala na krvlju, neraskidiva do
smrti. Ili kako je moguce da je "Caco", nakon garancije Alije
Izetbegovića da će imati fer suđenje, prvo bude brutalno pretučen u komandi
1.Korpusa Armije RBiH a potom, tako premlaćen, likvidiran "pri pokušaju
bjekstva".
Zanimljivo da su ulazne rane u "Cacinom" tijelu
sprijeda i ne znam kako je, onda, "Caco" bježao? Unatraške je'l - da
brže stigne! Kome to nije bilo u interesu "Cacino fer suđenje"? Pa
fer suđenje "Caci" bilo je, i ostalo, u interesu, recimo, porodicama
pobijenih policajaca koji su ubijeni prilikom pokušaja "Cacinog"
hapšenja. Međutim oni svoju, pravnu, satisfakciju nisu dočekali vec im je
ostalo da, od godišnjice do godišnjice smrti njihovih najmilijih, napominju kako
do sudskog procesa protiv ubica njihove djece nikada nije došlo što samo govori
koliko ozbiljna politika je stajaka iza "Cace" i njegovih
povampirenih zločina. Također, zašto nikada "Cacina" porodica nije
tražila istragu zašto je Esnaf Kastrat, pratilac Vahida Karavelića, likvidirao
"Cacu" a nisu mu dopustili obećano "fer suđenje"!?
Pa odgovor je jednostavan: Time bi pola onih
"Cacinih" sazločinaca, koji trenutno uživaju slobodu, završilo u
zatvoru. A zašto, recimo, na sve ove činjenice šuti Tužilaštvo BiH ili ono kantonalno?
Pa zato što te institucije, u 95% obimu, imaju veze sa ozbiljnim provođenjem
pravde ba onoliko koliko ja imam sa lansiranjem space shuttle-a na Mars. Oni su
slijepi poslušnici iste one politike koja je proizvela i ustoličila
"Cacu", "Ćelu", "Zuku" i ostale mediokritete koji
su okaljali ugled Armije RBiH i "na terenu" radili na provođenju
zamisli svojih političkih očeva: zaokruživanje teritorije i činjenje takvih
zločina koji će, radi svoje brutalnosti, onemogućiti povratak dok je svijeta.
Taj isti model primjenjivale su ustaše u Ahmićima, Vitezu, Mostaru, ili četnici
u Srebrenici, Istočnoj Bosni, Bijeljini, Zvorniku...To je oprobana metoda koja
ima svoje uporište u historiji pomjeranja naroda nakon provođenja zločina.
Ovaj uvod pišem kako bih pokazao da su "nestašni"
komandanti provodili, a da li im je pamet mogla dobaciti šta rade ne znam,
politiku svojih političkih mentora i zaštitnika - u ratu i miru. Otud da
reisu-l-ulema obilazu "Cacu" (to stoji u izjavi "Cacinog"
vojnika), otud im Bisera Turković odnosi novac (također stoji u izjavi
"Cacinog" vojnika), otud da "Ćelo" radi za tajnu bošnjacku
policiju, otud da nemaju, nikomo do njih, nijedan egzistencijalni problem:
stanovi, poslovni prostori je sve što im je trebalo - dobili su, dok, na drugij
strani, Sefer Halilović još uvijek nije dobio državni stan, kćerka Safeta Zajke
se mora na intervenciju upisivati na fakultet, sin Mustafe Hajrulahovića je
nezaposlen i tako u nedogled.
Ovdje dolazim do pisma koje je Muhamed Šaćirbegović uputio
Aliji Izetbegoviću 5.aprila 1995. Šaćirbegović se, netom prije, sastao sa Bilom
Stubnerom koji je bii jedan od glavnih istraživača za ratne zločine Suda u
Hagu. Stubner je rekao Šaćirbegoviću da jedan dio ljudi, iz
tzv."Herceg-Bosne", koji će ući u Vladu Federacije mogu da uđu u
Vladu bez obzira na tu hipoteku. Također, Stubner je rekao da će istraga oko
"Herceg-Bosne", možda, doći do vrlo visoko pozicioniranih funkcionera
u Zagrebu što se, vidjeli smo, pokazalo kao istinito. A onda je, Šaćirbegović,
pisao Izetbegoviću o tome šta mu je Stubner rekao u vezi "naših"
ratnih zločinaca. Šaćirbegović piše da ćemo morati procesuirati jedan dio
"naših" i da će to biti ljudi lokalnog nivoa. Također, Šaćirbegović
pise kako mu je Stubner savjetovao da to, što prije, uradimo kako ne bi došlo
do kompromitacije naše države pred međunarodnom javnošću suđenjima
"našim" za ratne zločine.
Nadalje, Stubner je Šaćirbegoviću kazao da su oni, Den Hag,
spremni ustupiti dio dokumentacije za "naše" i pomognu nam u tim
procesima... Dakle, da ne dužim jer pismo ima četiri strane, Izetbegović je, na
vrijeme, upozoren da se vrlo brzo moraju pokrenuti procesi protiv onih koji su
okrvavili ruke, a pripadali su Armiji RBiH, da država BiH ne bi doživjela
međunarodnu kompromitaciju.
Takodjer, Izetbegović je upozoren i od tadašnjeg oficira za
vezu sa Tribunalom u Den Hagu, Vasvije Vidović, po istom pitanju ali je
Izetbegović ostao i gluh i nijem na ovaj, za BiH važan politički momenat jer
osudom bh.generala ili eventualno političara BiH došla bi u nesto malo nizi
rang u odnosu na zločinačke rezime iz Beograda, Zagreba ili Podgorice. Šta se,
tada, zapravo dogodilo? Zašto su put Den Haga krenuli generali Halilović,
Delić, Hadžihasanović, Alagić, oficiri Kubura, Orić!?
Stvari su se odvijale vrlo jednostavnom šemom iako se,
neupućenim ljudima, moglo učiniti da je sve režija svjetskih centara moći,
nepravde prema RBiH ili neke slične skupine moćnih zavjerenika. O čemu se,
ustvari, radilo?
Izetbegović je vrlo dobro znao da ukoliko izvede lokalne
vođe pred sud, dakle "Cacu", "Ćelu", "Zuku",
Cikotića, Gušića i plejadu ostalih, na taj način će pred sud, u prvoj etapi,
izvesti politiku u koju je i sam skrenuo, a u drugoj etapi svoje najbliže
saradnike i na kraju, samoga sebe. Ko je navedenim ljudima davao tapije na zločin,
tapije na neistraživanje zločina, tapije na stanove i poslovne prostore, tapije
na policijsku distancu prema navedenima, tapiju na miran zivot uz prljavu
savjest i tapiju da mogu, slobodno koliko im obraz moze podnijeti, lagati na
druge prebacujući im svoje zločine!? Pa tadašnja aktuelna, državnički
pogubljena, politika.
Ovdje se vraćam na dio pisma koji se tice HDZ-ovih
predstavnika u vlasti i njihovih planova da se krivica u BiH, nepravedno ali
ravnomjerno rasporedi. Zbog poznatih političkih razmimoilaženja između Alije
Izetbegovića i Sefera Halilovića prvi kandidat tadašnje, izetbegovićevske,
vlasti za slanje u Den Hag, iako su odlično znaki da nje kriv, bio je, upravo,
Halilović.
To se posebno aktiviralo nakon objave Halilovićeve knjige
"Lukave strategija" što nam je, prije nekoliko godina, potvrdio i
vrlo visoko pozicionirani funkcioner tajne bošnjačke policije.
Zanimljivo, upravo u tom peiodu "Ćelo" i njegovi
vojnici-zločinci počinju, naglo, mijenjati svoje iskaze i odgovornost za zločin
u Grabovici gurati u krilo Sefera Halilovića. Naravno, paralelno s njima, taj
isti posao radili su i vojni bezbjednjaci, rashodovani generali bez dana
ratovanja, ali i sam general Delić koji je, kao oficir, odlično znao da
Halilović nije kriv ali da njegovim utapanjem za Grabovicu on spašava sebe
odgovornosti po komandnoj liniji za navedeni zločin. U čitavu hajku uključio
se, ma kao oparen vrelom vodom, "Zuka" - još jedan politiški sin
idiotske politike koji je, da iza Delića ne bi on stao u red za komandnu
odgovornost, brže-bolje počeo, također, lagati na Halilovića.
Tako se, serijom licemjerstva i laži, počela odmotavati
Grabovica. Ista ona Grabovica za koju su potkraj 1993. bezbjednjaci u Sarajevu
znali ko su počinioci i inspiratori zločina. Nedugo kasnije, umjesto da
hrvatsko-bošnjačka koalicija odgovara za dolazak i zlodjela pojedinih
pripadnika odreda "El mudžahidin", ceh za njihove zločinačke
nestašluke platio je general Delić kojeg je ista ona politika, kojoj je
servirlno slušio, otpremila u Den Hag i okrenula mu leđa istog trena kada je
dobio tapiju da je - kriv.
Čemu sva ova pisanija?
Želio sam, što je kraće moguće, ispisati rečenice o sprezi
zločina i politike, politike i mafije i politike+mafije sa tužilaštvima. To
bratstvo umrljano krvlju i lažima i danas, baš kao i 1995. u punom jeku radi na
poturanju sopstvenih zločina nevinim ljudima.
Danas kada pitate vojne i policijske bezbjednjake o ratnim
zločinima oni ne znaju puno o njima, ali znaju, zato, ko je prebacio šibicu i
kutiju cigara iz rova u rov na Žuči (stoji u specijalnoj informaciji Fikreta
Muslimovića) i odlično znaju u koga treba uprijeti prstom.
Također politika, naprimjer kabinet Alije Izetbegovića,
pojma nemaju ni o ratnim zločinima, ni o istragama ali zato čitav sistem
lazova, tužilaca, mafijaša, lažnih bezbjednjaka i ubica vrijedno i pregalački
radi kako bi bilo kakvo znanje, a kamo li odgovornost, udaljili od njih.
Potpuno je jasno koji sistem je proizveo i štitio "Cacu",
"Ćelu", "Zuku", Cikotića, Gušića i slične njima i potpuno
je jasni koji pravni sistem, tužilaca, policijaca i bezbjednjaka radi na
poturanju zločina nevinim ljudima, zločina koji su proizašli ispod
izetbegovićevske vlasti.
Nažalost ovaj proces, ova pravna vrteška u kojem prava ima
najmanje, traje jos uvijek i danas dok ovo pišem zločini u Trusini, Bugojnu ili
oni u Silosu pokušavaju se poturiti, između ostalih, i nevinim ljudima.
Svjedoci, insideri, tužioci, bezbjednjaci su, gotovo,
preslikani u svakom od procesa. Otud uvijek, gotovo ista imena među optuzenima
ili sumnjivcima. Nikako da ta ruka bh.pravde dobaci do svoje krajnje tačke već
se, nekako, često to spotice od nekoga ni krivog ni dužnog. Otud stalno istrage
o Seferu Haliloviću, bjesomučne medijske kampanje, prljave laži koje na njega
iznose ljudi koji nemaju obraza da bi se, uopšte, upitalo gdje im je, i otud
nedostatak istraga o "Ševama", ubijenim policajcima, Velikom parku,
Bugojnu....Međutim u BiH je, potpuno, normalno da potpuni kandidati za zatvor
završe kao ministri, baš kao Cikotić, bas kao sarajevski "alpašinac" Damir
Hadžić.
Bosna i Hercegovina danas izgleda potpuno isto kao i 1993.
ili 1995. Oni koji su ubijali sada lažu, oni koji su odobravali i skrivali
najcešće se zalažu za pravdu, a oni koji su pokrali prodaju. Valjda je to, naš
narod, svojim upornim pristankom na suživot sa licemjerjem, zaslužio.
Semir Halilović
Sarajevo, 16.11.2012.
Nema komentara:
Objavi komentar