Na samom početku agresije tadašnji ministar MUP-a RBiH Alija
Delimustafić reći će svojim saradnicima Asimu Dautbašiću i Muniru Alibabiću da
je potrebno „formiranje jedne manje jedinice, grupe za likvidaciju, koja bi
bila potčinjena nama a odrađivala bi prljave poslove za državu“. Da je ovakva
Delimustafićeva ideja od početka imala elemente terorizma govori i njegova
rečenica, koju je izrekao istog dana, kazavši da „ima mnogo neprijatelja koji
ne zaslužuju da im se sudi“. Delimustafić je definisao kakva to treba biti
jedinica i protiv koga treba da se usmjeri; sve je bilo jasno osim činjenice ko
će određivati ko je neprijatelj a ko nije!? Čekala se politička odluka. Munir
Alibabić, provbitno načelnik CSB-a Sarajevo potom i SDB-a sektor Sarajevo,
sjećajući se ovog razgovora sa Delimustafićem će puno kasnije izjaviti: „Tada
smo Dautbašić i ja rekli da smo zatečeni ovim prijedlogom i ako se bude šta
obrazovalo onda treba jasno definisati zadatke te jedinice koja mora biti u
sastavu MUP-a, raditi po propisima, na šta je Delimustafić rekao da razmislimo
i požurimo sa prijedlogom“.
Većpočetkom rata u RBiH, u centru Sarajeva, dogodio se prvi
zločin, poznatiji kao zločin u Velikom parku. Bila je to prva akcija „jedinice
za specijalne zadatke“ čije ime će javnost sa strahom i zebnjom izgovarati
nekoliko godina kasnije – „Ševe“...
Dana 22.4.1992.g. u sarajevskom naselju Dobrinja došlo je do
pucanja gusjenice na transporteru srpske JNA u kojem su se nalazili vojnici
rezervnog sastava te vojske: Milivoje Lalović, Đorđe Bjelica, Zoran Marković,
Dragomir Đerić, Stevan Đokanović, Vlajko Golubović, Nedeljko Vujičić i Miladin
Vukmanović. Odmah, su kao agresorski vojnici, uhapšeni od strane dva policajca
PU Novi Grad u Sarajevu i, nakon lokalnih peripetija, sprovedeni prema Domu policije
u centru Sarajeva. Na putu prema njihovom novom odredištu presreće ih lokalni
kriminalac, „Jukin“ vojnik, Davor Matić zv. „Žmiro“ koji skupa sa nekoliko
pomagača preotima ratne zarobljenike i kroz neko vrijeme transportuje ih do
Doma policije gdje je, inače, bila baza komande Specijalne jedinice MUP-a RBiH
i njenog komandanta Dragana Vikića. I, ovdje počinje problem...
Vikić je Matića uputio u sarajevski CSB – kojim tada
rukovodi Bakir Alispahić, i Matić zaista kreće prema zgradi CSB-a da preda ratne
zarobljenike. Na nekih tridesetak metara od Vikićeve baze susreće čovjeka koji
će iz ratnog sarajeva izaći kao najsvirepiji ubica MUP-a RBiH – Nedžada Herendu
zv. „Brko“. Herenda, u pratnji tri lica, otvara vatru iz oružja i likvidira sve
ratne zarobljenike. Potom hladnokrvno i zlikovački, po SS principu, Herenda
uzima pištolj i hodajući od leša do leša mrtvih zarobljenika puca u one koji su
davali znake života. Ubija ih sve.
Istraga o ovom zločinu pokrenuta je 22.3.2001.g. Nedžad
Herenda od oca Alije, po zanimanju VK vozač, otac dvoje djece, nalazi se van
BiH. Za njim nikada nije raspisana potjernica od strane Tužilaštva BiH iako je
ovaj predmet ratnog zločina odavno razjašnjen na nivou ko je ubica ovih ratnih
zarobljenika. O ovim vojnicima će po pivratku iz zarobljeništva u Lukavici, na
prvoj slobodarskoj sjednici Predsjedništva RBiH govoriti i predsjednik
Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović.
„Ševe“ su se, nakon zločina u Velikom parku, povukle u svoj
mrak. Po svjedočenju pripadnika AID-a Edina Garaplije „Ševe“ su, u međuvremenu,
vršile snajperska dejstva po četničkim naseljima ubijajući, po Herendinom
priznanju, babe i žene u crnini na Grbavici ali su "Ševe"
snajperisale i po onim predjelima koje je kontrolisala ARBiH; ubice su
sarajevskih Romea i Julije – mladog para koji je krenuo preko Vrbanja mosta
gdje su brutalno likvidirani dok je za likvidaciju, u cilju medijske senzacije
na CNN-u, optužena četnička strana;
ubice su i francuskog pripadnika UN-a isto u cilju optuživanja četničke
strane...
Čitav zločinačkii put „Ševa“ obilježen je svirepim i,
uglavnom, politički motivisanim ubistvima koja su trebala poslužiti u svrhu
zaštite tadašnje politike i užeg kruga saradnika koji su, kao npr. Alispahić
Bakir, imali ekonomske ciljeve na kurentnom tržištu gladnog, ratnog, Sarajeva.
Naravno, u svjetlu aktivnosti KOS-ovih oficira ubačenih u
vrh države BiH, Muslimović Fikreta, Mujezinović Envera, Ugljen Nedžada, Rekić
Seada, treba posmatrati i dolazak nekih ljudi u Seve kao nor. Dragana i Josipa
Sosica koji su bili instruktori u KOS-ovom centru u Nisu.
Komandant „Ševa“ i veza sa njihovim političkim šefovima bio
je dugogodišnji obavještajac upleten u mnoge zločine počinjene pod okriljem
Službe, Nedžad Ugljen. „Asim Dautbašić mi je rekao, ideš sa mnom u specijalnu jedinicu...Ja
sam kroz selekciju lica koja su se javljaja u specijalnu jedinicu, krišom
odlagao zabilješke i pribilješke o ljudima za koje sam cijenio da su nekih
jačih sposobnosti, da mogu neštio uraditi. Tako sam odabrao Ševe „ – prisjećao
se Nedžad Ugljen u svojoj službenoj izjavi na okolnosti istrage o teroristima
iz jedinice "Ševe".
Kao lice zaduženo za djelovanje i tajnost „Ševa“ Ugljen je
znao da takvu jedinicu neće moći finansirati, opremati i voditi kroz legalne
kartone pripadnika MUP-a pa je spisak „Ševa“ držao zapisan u svesci, kao i
količine novca i drugih sredstava koja im je davao za izvršavanje
najbrutalnijih ubistava i podmetanja. „Ja nisam dopustio da imena ljudi ovdje
ulaze u MU/P, jer MUP nije samo SDB. U MUP-u je i policija i kriminalistika
itd, a MATFIN sve obrađuje...Neću da mi se zna ko su mi ljudi u Ševama. Zbog
toga sam ja tražio novčana sredstva i njima na potpis davao platu.“ – zaključio
je Ugljen obrazlažući način potpore terorističke jedinice „Ševe“.
Najpoznatiji i najbrutalniji zločin koji su počinile ubice
iz "Ševa" pod komandom MUP-a RBiH, po političkom naređenju svojih
šefova, jeste,atentat na čitavu poroeicu Halilović prilikom čega su htjeli
likvidirati načelnika Glavnog štaba ARBiH Sefera Halilovića i njegovu čitavu
porodicu i prilikom čega su ubijeni Halilovićeva supruga i njen brat.
Plan i umišljaj za atentat na Sefera Halilovića i njegovu
porodicu napravljen je 9.6.1993.g., a razrađen je 14.6.1993.g. da bi za
njeogovo izvršenje bilo zatraženo usmeno naređenje 3.7.1993.g. Samo dan poslije
Sefer Halilović je upozoren da napusti RBiH ili mu se više neće garantovati
život. Ostao je u Sarajevu i 7.7.1993.g. eksplodirala je bomba na terasi našeg
porodičnog stana.
Uskoro nakon izvedenog atentata sa tragičnim posljedicama
Sarajevom su se počele širiti sumnje da je „granata na Seferovom balkonu
zapravo postavljena bomba“, „ispaljeni RPG ili maljutka iz susjedne zgrade“ te
još nekoliko varijanti što se namjerno činilo da bi, kao i kod svakog zločina,
bilo ispleteno toliko priča koje će zamutiti istinumi istragu potpuno omesti sa
potrebnog pravca..
Osjetivši potrebu da o tome nešto kaže Seferu Haliloviću se
uskoro telefonom javio Alija Izetbegović: „Vidi Halile, po gradu se svašta
priča, ima nekih priča da su to čak uradili neki naši ljudi, ali ja bih volio
da to čujem od tebe, šta ti misliš?“ Sefer mu je, sam obišavši mjesto zločina,
te nakon razgovora sa drugim artiljercima i svjedocima, rekao: „Predsjedniče
mislio sam da dijelim sudbinu našeg naroda i da je smrt moje rahmetli supruge i
njenog rahmetli brata dio toga. Kako vrijeme odmiče čini mi se da nisam u
pravu!“ Izetbegović je rekao da će tražiti da se to ispita i da to „urade ovi
iz MUP-a“.
Sistem počinjenog zločina nad našom porodicom je išao ovako:
jedinica ubica, "Ševe", u okviru MUP-a izvšri atentat, a onda druga
jedinica MUP-a treba, kao, da napiše izvještaj kako je to bilo bilo šta osim
onog što se stvarno desilo. Ali nije to bilo sve...
Iste noći kada se atentat dogodio kao u najcrnjim mafijaškim
filmovima na vrata Seferovog kabineta pojaviće se Nedžad Ugljen i Enver
Mujezinović koji su uz Bakira Alispahića organizatori i zataškavači ovog
gnusnog zločina, da, kao, izjave saučešće znajući da Sefer ne može tako
ekspresno imati informaciju šta se uistinu desilo.
U međuvremenu policija je počela uzimati izjave komšija,
ljudi koji su bili oko zgrade, šta su čuli, vidjeli...Sve što su im svjedoci
rekli ukazivalo je da se ne radi o granati, već o postavljenoj bombi.
Svjedok dr.Šukrija Đozić koji je živio odmah do naših vrata
rekao je:„U vrijeme događaja sam se nalazio na balkonu na istoj strani zgrade,
na istom spratu. Najednom sam čuo eksploziju bez ikakvog prethodnog
šištanja...“
Nihad Fazlić,pripadnik Armije BiH,prateći vod komandanta je
izjavio: „Na sedam dana prije eksplozije vidio sam dva čovjeka i to jedan u
maskirnoj uniformi, a drugi u civilu koji su vodili psa, crnog pit bul
terijera, koji su sa dvogledom osmatrali stan Sefera Halilovića...“
Svjedok Filipović Bakir koji stanuje u istoj zgradi u kojoj
je stanovala i porodica Sefera Halilovića je izjavio:„U kritično vrijeme sam se
nalazio u dvorištu zgrade i nisam čuo nikakav šum već samo eksploziju...“
Svjedokinja Ilić Milosava je, također, izjavila da se u
kritično vrijeme nalazila u kuhinji i da nije čula nikakvo šištanje granate već
samo iznenadnu eksploziju.
Porodica Podžić, koje je stanovala ispod nas, nije osjetila
nikakav udar kakav granate imaju što je u svom izvještaju napisao dr.Nešet
Muminagić,, već su doživjeli samo eksploziju, baš kao i mi u stanu. Jer granata,
kada udari ima udarno i eksplozivno dejstvo a u naš stan nije bilo nikakvog
udara jer da jeste raznijelo bi dva-tri stana sa udaljenosti od 10.000 metara
uz težinu od 20tak kilograma koliko haubička granata ima težinu. Dakle račun je
prost: masa+ubrzanje...
Naravno da MUP RBIH očito nije uzimao u obzir ove očite
sumnje da se radi o podmetnutoj eksplozivnoj napravi, o akciji koja je očito je
bila pripremama već je, kao gluh, nastavio da piše svoje izvještaje kao da ove
iskaze nisu ni čuli.
Naravno MUP RBiH nikada nije saslušao mene i moju sestru kao
svjedoke događaja od dva dana ranije kada nam se, prema Herendinom priznanju
Garapliji, pripadnik "Ševa" Šošić Dragan popeo na balkon i u gomili
kanistera, saksija i ostave, poturio bombu koju će Herenda aktivirati 7.7.1993.
Naravno nikada nas nisu saslušali ni kao preživjele tog atentata i očevidce,
ljude koji su to preživjeli kao što je MUP RBiH izbjegao saslušati još nekoliko
svjedoka, pored ostalih, i onog koji je Herendu u trenutku atentata vidio ispod
našeg balkona na dvadesetak metara!
Shvativši da će istraga o atentatu doći pravo u njihovo
dvorište, MUP RBiH počeo poturatii „vještake" MUP-a RBiH – onog istog
MUP-a čija je jedinica „Ševe“ izvršila atentat, one iste "vještake"
od kojih ni jedan nije stručnjak za balistiku artiljerije već za pištoljsku
municiju što je bila neviđena podlost.
Tako su 10.7.1993.g. inspektori MUP-a RBiH Borislav Stankov
i Željko Todorović napisali da je projektil kojim je pogođen naš stan došao iz
pravca Vogošće. Nadalje, 31.7.1993.g. nova ekipa MUP-a RBiH, u sastavu Smajo
Isović, Zdravko Milutinović, Hilmo Merić, Goran Tanacković i Salko Durmo izlaze
na lice mjesta zločina i pišu da je granta došla iz sela Ahatovići. Potom
5.8.2002.g. inspektor MUP-a Dino Osmankadić piše u svom izvještaju da je
granata došla iz Paljeva. Tri ekipe MUP-a i tri potpuno različita izvještaja o
mjestu odakle je, kao, došla „granata“, tri različite razdaljine "dolaska
granate" i dva različita tipa "granate" i u sve tri komisije,
kako sam informisan, njedan balističar artiljerije.. Nikada nijedan oficir
artiljerije nije izveden na mjesto zločina, kao član oficijelne komisije, da
napiše izvještaj.
Sefer Halilović je kao školovan artiljerac otišao i napravio
uviđaj i odmah mu je, vidjevši lice mjesta bilo jasno da granata nije udarila u
balkon našeg stana.. Potom je načelnik Odjeljenja artiljerije ARBiH, dr. Nešet
Muminagić također izašao na lice mjesta i napisao izvještaj tek 1997.godine jer
je u ratu strepio od toga da napiše istinu. Po ratu je napisao da je na terasi
stana porodice Halilović eksplodirala bomba..
Uglavnom 7.7.1993.g. na prisluškivanju telefona Sefera
Halilovića radila je žena po imenu Mira Poštić koja je dojavila ubicama iz
„Ševa“ da je Sefer Halilović potvrdio svoj dolazak u dva sata u porodični stan
u naselju Ciglane. Pošto su se u dva sata i deset minuta na balkonu stana
Halilović pojavili moja mama Mediha i njen brat Edin koji je visinom,
konstitucijom i vojnom uniformom podsjećao na Sefera, vođa zločinačke grupe
Herenda, koji je u trenutku atentata na našu porodicu viđen ispod našeg stana,
aktivira postavljenu bombu i zločinački ubija nedužne ljude. Odmah poslije
eksplozije Herenda odlazi u kafić koji se nalazi odmah ispod zgrade u kojem se
zadržava kratko; čeka rezultate svog zločina i stvara sebi eventualni alibi.
Do danas niikada nisu, MUP ili Tužilaštvo, saslušali ili
uhapsili Herendu, Šošića, Vladimira Popilovskog, Miru Poštić, Envera
Mujezinovića, Bakira Alispahića, Fikreta Muslimovića i ostale u vezi ovog gnusnog zločina. Nadalje, niko od
istražnih organa nikada nije tražio tačan razmještaj četničke artiljerije oko
Sarajeva pa da se i tim putem utvrdi, putem razmještaja artiljerije i
artiljerijskih dnevnika, da li se sa mjesta odakle su tvrdili
"vještaci" iz MUP-a ispaljivala granata ili nije. Ništa što bi
rasvjetlilo ovaj zločin nije učinjeno.
Garaplija, o isljeđivanju Herende, u svojoj izajvi kaže: „On
(Herenda) navodi da je zajedno sa Šošić Draganom na Vrbanja mostu likvidirao
jedan mladi par, djevojku i momka, koji su kasnije u sredstvima informisanja
prozvani „sarajevski Romeo i Julija“, a u sredstvima informisanja je plasirano
da su ubijeni sa srpske strane...Kao najupečatljivije zlodjelo, ako ga tako
mogu nazvati, u tim aktivnostima Herende i grupe Ševe, meni je ostalo zapamćeno
pokušaj atentata na Sefera Halilovića tadašnjeg načelnika Glavnog štaba Armije
kojeg su Herenda, Dragan Šošić i lice pod nadimkom Makedonac pripremili u
naselju Ciglane...Herenda mi je rekao da su ulazne podatke dobili od Mire
Poštić koja je radila na praćenju telefonskih linija generala Halilovića, a po
nalogu Envera Mujezinovića...“
Umjesto da Tužilaštvo KS i Tužilaštvo BiH odmah nakon Garaplijine
akcije uhapse Ugljena, Mujezinovića, Muslimovića, Šošića i Alispahića događa se
hapšenje Garaplije i Peze i sudi im se za otmicu i Garapliji za pokušaj ubistva
dos se dokazi o zločinima Ševa "Ševa" guraju u drugi plan pod
pritiskom režimskih tužilaštava i medija. Potom, u sklopu uklanjanja saučesnika
"Ševinih" zločina, ubija se Ugljen a nekoliko godina nakon Ugljenovog
ubistva ubijen je i saradnik SDB-a i svjedok u slučaju Ugljenovog ubistva
Delalić Ramiz. I danas, kao i 1996. ili 1998.godine istraga o zločinima
"Ševa" kupi prašinu u kancelarijama i arhivama tužilaštava u BiH jer
je tužilačka kamarila u BiH u svojim temeljima korumpirana i potpuno odana
očuvanju deformisanog bh.društva kalvom su ga, pored ostalih, načinile
strukture u i oko "Ševa". Bude li bh.društvo dozvolilo da zločini
"Ševa" ostanu neprocesuirani, neistraženi i nekažnjeni onda to isto
bh.društvo može i u budućnosti, na putu ka Europskoj uniji, očekivati još puno
leševa po ulicama BiH i saopćenja MUP-a kako je "istraga u toku" a naredbodavci
i ubice u, naravno, skupocjenim vilama.
Semir Halilović
Sarajevo, 17.2.2013.
Nema komentara:
Objavi komentar