Često sam se pitao kako izgledaju, kako se zovu, kako se
češljaju ljudi koji su radili na prisluškivanju telefona. To pitanje me
interesovalo tim prije jer sam, u određenom trenutku života, čuo kako neke
tajne službe prisluškuju telefone Sefera Halilovića i naše porodice. Znam da je
za svaku porodicu ružno, ali i traumatično, iskustvo kada bilo ko i ma iz kojih
razloga prodre u njihovu privatnost zaštićenu zidovima, vratima i prozorima
koji odvajaju jednu od druge porodice, jednu od druge intime. Otac bi mi kao
dječaku, kada bih iznio iz kuće nešto što nisam smio, znao reći da se vrata i
prozori kuće ne prave samo zbog toga da čovjeku ne bude zima već i da bi
porodične stvari ostale unutar nje same.
Prošlo je skoro desetak godina od kada sam čuo za termin
"prisluškivanje" kada sam, 2003.g., došao u posjed stenograma
prisluškivanih razgovora koji se tiču naše porodice. Stotine i hiljade stranica
rukopisa na kojima su bilježene riječi naših sagovornika titrale su pred očima.
U vrhu svakog od dokumenta bivale su ispisane šifre koje su govorile ko to
radi, po kojoj naredbi i slično. Dešifriranje tog dijela stenograma događaće se
sukcesivno kako budu padale željezne maske nekadašnjih tajnih policajaca koje
je propast sistema za koji su radili izvukao na njima najmrže mjesto - pod
svjetla.
Ipak me, potom, golicalo ko su ljudi koji su radili taj, ne
sumnjivo, ponižavajući i amoralan posao. Tragao sam za imenima samih radnika na
prisluškivanju jer sam imena naredbodavaca, oličena u bezbjednjacima i
policajcima Muniru Alibabiću, Enveru Mujezinoviću i Bakiru Alispahiću, znao.
Zamišljao sam kako ushićeno trče svojim šefovima kada bi u toku nekog od
prisluškivanog razgovora čuli nešto što bi se moglo uklopiti u konstukcije
službi bezbjednosti ispisane umovima zarobljenim u vlastitu zlobu, otuđeni od
sadašnjosti i spremni da unište svaku budućnost.
Život špijuna i ljudi iz bezbjednosti odvija se u odbijanju
sučeljavanja sa realitetom i vremenom koje uprkos njihovim željama,
nezaustavljivo, teče. Oni žive u svijetu koji su sami osmislili i rade sve,
uporno i žestoko, da taj svijet ožive tako da postane opipljiv ljudima koji
živeći na površini sanjaju da urone u svijet koji, negdje duboko ispod njih,
kreira njihovu sadašnjost. Uporan sam
čovjek pa sam, odlučivši da me glupani nasamariti neće, predano radio kako bih
pacove iz kancelarija za prisluškivanje i njihove šefove istjerao na čistinu, da ih predstavim svijetu u kojem su oni
glumili normalne ljude koji, eto, imaju tajni posao koji ih kandiduje za
kolektivnu psihoterapiju. Prvo smo krenuli od šefova. Sa Enverom Mujezinovićem
i Bakirom Alispahićem smo odlučili "razgovarati" na drugačiji način
pa smo ih dali u sudsku proceduru. Ostao je bio još Munir Alibabić.
Negdje 2002. ili 2003.g. iz svog okruženja smo otjerali
Munira Alibabića zv "Munja" koji nam se od 1994.g. predstavljao kao
prijatelj - pokajnik koji je, eto, nekada bio nečastan ali o svom besčašću nije
volio govoriti pravdajući ga profesionalizmom. Kada su Alibabića njegovi šefovi
potpuno iskoristili, a potom najurili iz tajne policije, preostalo mu je samo
to da se postavi kao opozicija svojim dojučerašnjim "saborcima" iako
je, zapravo, bio dio njihovog surovog tima sa nešto manje uprljanim rukama i
dovoljno ukaljanom savješću.
Koliko je Alibabić (p)ostao napušten i ostavljen govori
činjenica da je došao kod generala Sefera Halilovića, kojeg je bjesomučno
prisluškivao, kako bi zatražio halala i pomoć, kako bi imao s kim popiti kafu,
kako bi nakon godina najružnijeg posla (prisluškivanje, isljeđivanje, praćenje
i podmetanje) mogao ugledati ljudsko lice. Sefer Halilović, vrlo često naivan i
ljudski saosjećajan, primio je Alibabića u svoje političko krilo. Dozvolio mu
je pristup u BPS, odštampao mu knjigu "Bosna u kandžama KOS-a" čiji
veliki dio tiraža, radi Alibabićeve autorske neiskrenosti, još uvijek hvata
prašinu u našem stranačkom magacinu.
Negdje 2001.g. Alibabić je postao šef AID-a a baš u to
vrijeme general Halilović ga je angažovao u svoj tim odbrane za vrijeme Haškog
procesa. Alibabić je ipak otišao u AID obećavajući Halilovićevom timu odbrane
dokumente i svu pomoć koju smo godinama očekivali - da se jedno od najjačih
oružja naših neprijatelja - tajna služba, napokon okrene u našu korist.
Međutim Alibabić nam je baš tada okrenuo leđa i ne samo da
nam nije pomogao već je tajna služba ostala ono što je i bila - mašina za
mljevenje ljudi koji ih preziru jednakim žarom kao i njihove političke šefove.
Alibabić je, također, radio na pakovanju robije generalu Haliloviću i to sa
više strana i tada smo shvatili da se, kada je o Alibabiću riječ, radi o
profesionalno bolesnom čovjeku kao što su i njegove kolege Mujezinović,
Alispahić ili Fikret Muslimović. Šta se, potom, dogodilo?
Onda je počelo naše višegodišnje istraživanje rada tajnih
službi koje smo odlučili poraziti na njihovom terenu - dokopaćemo se njihovih
arhiva, tajni, dosjea i sve skupa, jedno po jedno, publikovati i demaskirati
njihov rad do granica mogućnosti. Tako smo otkrili da je "naša" tajna
služba pratila preko 500 ljudi unutar opkoljenog Sarajeva, da su pratili
komandanta Armije Halilovića, člana Predsjedništva RBiH Mirka Pejanovića, da su
blatili Halilovićeve zamjenike i veliki broj komandanata unutar opkoljenog
Sarajeva, da su prisluškivali neke medijske kuće ali i da su im mnogi novinari,
advokati, vozači i sekretari bili na vezi kao saradnici. Dočepali smo se arhiva
koji se mjeri stotinama hiljada stranica i poslali ga daleko od nas i naše kuće
te ga počeli koristiti kako bi bezbjednjačke bolesnike, Alibabića,
Mujezinovića, Muslimovića, Alispahića i druge, tukli njihovim dokumentima,
argumentima, "k....m u čelo" što bi rekao bend Let3.
Ali mene je i dalje kopkalo ko su ljudi koji su se bavili
prisluškivanjem naših porodičnih telefona. Znao sam, jedino, za ime Mire Poštić
koja je demaskirana kao osoba koja je dojavila atentatorima na našu porodicu da
general Halilović dolazi kući u 14h što je bio signal da teroristička akcija
"Ševa" treba krenuti. Tužilaštvo KS se do danas pravi kako ne znaju
gdje živi dotična osoba što je kretensko ruganje nama kao žrtvama gnusnog
zločina. No, o tome drugom prilikom. A
onda sam se, jednog dana, dokopao malo ozbiljnije arhive i malo ozbiljnije
tajne službe. Tamo sam našao odgovore koje sam dugo čekao: Vojo Popić, Mijana
Demirović, Samir Suljagić, Enver Darman i Mira Poštić prisluškivali su telefone
generala Halilovića i njegove porodice. Šef smjene bio je Duborija Branko i
Radonjić Zoran a šef odjeljenja Bejdić Mersad. Šef svim ovim ljudima bili su
Munir Alibabić, Enver Mujezinović i Bakir Alispahić. Halilovićevi razgovori
nošeni su u mahalasti kabinet Alije Izetbegovića i taj "gošparski"
posao kokošarskog kurira radio je Bakir Sadović, danas šef kabineta Bakira Izetbegovića
u kojem je i ad hoc savjetnik KOS-ovac Fikret Muslimović.
Divno društvo: sve s ko'ca, konopca.
Čudan je bio osjećaj demaskirati tajnu službu, barem onaj
dio službe koji se tiče mene i moje porodice. Čudan je osjećaj znati imena i
prezimena ljudi koji su jedan dio svog života pokušali prekriti potpisujući se
šiframa. Naravno da bitka još traje i trajaće sve dok se ne okonča Dan na kojem
nikome neće biti učinjena nepravda. Ja ću i ovdje, i tamo, tražiti hakkove koje
su mi ovi ljudi oduzeli. Nadam se da će u vatri koja će se rasplamsati barem
jedna užarena žiška biti moja dova za pravdu koja se nikada neće ugasiti.
Semir Halilović
Sarajevo, 2.4.2013.
Nema komentara:
Objavi komentar