USPAVANKA ZA ODLAZAK HARISA SILAJDŽIĆA - POLITIKA OD MINUS 50 DO PLUS 100% BiH

Još kada je u oktobru 2010. priznao brutalan poraz na opštim bh.izborima nekako se na licu Harisa Silajdžića moglo isčitati - gotovo je!, a ne mogu da tome ne dodam - vala, bilo je i vrijeme! Malo nakon političkog nokauta Silajdžić se znao pojaviti u bh.javnosti da bi, uglavnom, rekapitulisao svoju političku ulogu iz posljednjih 20 godina prilikom čega je zaobilazio sve ono što je sporno sa tog puta (a mnogo je toga!) kao i novinare koji bi ga o tome pitali. Bili su to tipični nastupi čovjeka koji gotovo nikoga ne voli ali ne može da podnese da svi ne vole njega. 
Nakon što je objasnio kako su upropaštene generacijske šanse za BiH jer nam njegovi jarani nisu gradili hidrocentrale i nakon što je objasnio da je zaustavljajući aprilski paket ustavnih promjena spasio BiH, iako od obećanih 100% BiH nije dobio ni (pro)centa više od onoga na koliko je pristao da potpiše i otpiše u Dejtonu, Silajdžić je ostao kočoperan kao i prvog dana kada je kroz televizore ušao u maštu srednjovječnih žena željnih dosađivanja.  
Uskoro je za predsjednika Silajdžićeve Stranke za BiH izabran politički neznanac Amer Jerlagić a Silajdžić je, poliven kantom govana od strane Avaza, otišao u Istanbul gdje se (ne)uspiješno krije ihihi godina. Znao sam da ovo neće biti Silajdžićev politički kraj jer razumijevajući njegovu sujetnu crtu ličnosti shvatio sam da će on otići kada mu se svi dovoljno zahvale za njegovo političko pregalaštvo iza kojeg nije ostalo - ama baš ništa, a to danas mogu napisati hladne ruke ne "strahujući" da će me neko optužiti kako mlatim političkog konkurenta jer Silajdžić je (auto)diskvalifikovan iz "igre".  
Sinoć je Haris Silajdžić dobio nagradu Sarajevo biznis foruma "za životno djelo". Naravno i Forum i BBI banka su privatne igračke Bakira Izetbegovića pa je ovu nagradu lako prevesti na Izetbegovićev pokušaj da sa Silajdžićevog političkog "leša" pokupi suvenire za uspomenu i kratko sjećanje. Naravno da me ova bezbojna nagrada nije potakla da pišem tekst već me brecnulo ovo "životno djelo" što je čest licemjerni eufemizam za masonsko zahvaljivanje po crnogorskom principu hvaljenja van kuće: "Vani me ti zovi profesore, ja ću tebe doktore, a mi znamo koja smo govna".  
Pojma nemam šta je Silajdžić rekao u svom obraćanju povodom nagrade, koja je manje priznata od šampionske titule Čevljanske koride, ali pretpostavljam da je svoje riječi okrenuo prema budućnosti jer gdje god da je zavirio u prošlost ugledao bi i sopstveni odraz u kasapljenju države BiH. Međutim nije zgoreg napisati kratku historiju politike Harisa Silajdžića koji je svojim sugrađanima ukrao desetak godina života kojeg oni žive u BiH dok familija Silajdžić idiotiziranu BiH gledaju sa lijepe, lodonsko-stambolske, distance čudeći se zašto nismo, po 5-6 put, nestašnom Bali begu bh.politike - Silajdžiću dali ponovo izbornu šansu.   Prvih godinu i po dana agresije na RBiH, a to je ubjedljivo najteži period za RBiH, Silajdžić je proveo van Republike u ulozi ministra vanjskih poslova i u Sarajevu se promolio septembra - oktobra 1993. kada je saznao da će postati premijer Vlade RBiH. Njegov prvi premijerski zadatak bio je da iz opkoljene komande 9.mtbr izvede bošnjački blistavi um Ramiza Delalića "Ćele" i preda ga organima za provođenje zakona što je Silajdžić izvršio uspiješno.  
Period premijerskog mandata Harisa Silajdžića došao je u trenutku kada se bh.političko rukovodstvo lomilo da li da ratuje do kraja ili da, ipak, pregovara i za stolom dobije šta može. Pozicija Alije Izetbegovića je od kraja 1992. bila potpuno jasna - podjela BiH i kolika - tolika država ali samo naša dok ga je Silajdžić radikalno pratio u stopu u tim nakanama. Već decembra 1993., tek mjesec i nekoliko dana nakon postavljenja na premijersku dužnost, Silajdžić se na sjednici Predsjedništva RBiH založio za etničku podjelu RBiH tvrdeći da Europa u BiH znači formiranje nacionalnih država što je proces koji Balkan boluje sa stotinu godina zakašnjenja.  
Uskoro će stenogrami sjednica Predsjedništva RBiH postati poligon na kojima je Silajdžić govorio o podjeli BiH i Sarajeva pa je odatle i njegova izjava, "Kad su Pale i Hadžići bile Sarajevo!? Selo bilo i ostaće selo.", koju je izrekao kada se govorilo o podjeli Sarajeva na dva grada što de iure danas imamo na djelu.  
Ne treba griješiti dušu: Silajdžić je imao dva -tri istupa na Predsjedništvu RBiH koja su bila radikalno za podjelu RBiH dok je Izetbegović bio bajraktar tog posla i njegovih izjava i pisama o podjeli RBiH ima za jednu čitavu knjigu.   Septembra 1993. Alija Izetbegović je potpisao Deklaraciju sa Franjom Tuđmanom o podjeli RBiH na tri republike u sklopu Unije republika BiH. Bile su predviđene Bosanska, Srpska i Hrvatska republika a sa bh.strane, pored Izetbegovića, potpis na taj dokument stavio je i Haris Silajdžić. Kako su tada potpisali, u idejnom smislu, tako je i danas s tim što Hrvatska republika de iure ne postoji dok de facto radi punom parom. Alija Izetbegović i Haris Silajdžić zaustavili su ratnu operaciju deblokade i oslobođenja Mostara vođenu septembra 1993. jer su, baš tada, potpisali naprijed pomenutu deklaraciju i Tuđman je tražio momentalnu obustavu ove vojne operacije.  
Početkom 1994. i krajem 1995. delegacije RBiH potpisale su sporazume o rastakanju RBiH u Vašingtonu i Dejtonu i time stavili olovni pečat na frustrirano bh.društvo zarobljeno u državi koju nisu htjeli. Ne treba posebno napominjati da je Silajdžić bio dio tima koji je dokusurio Republiku BiH i doveo je na de iure minus 49% tj. na de facto minus 65% jer se centralna vlast BiH u Širokom brijegu ili u Posušju pita k'o Safet Halilović u Silajdžićevoj stranci.  
Naravno da je i Izetbegoviću i Silajdžiću bilo izuzetno lako staviti potpis da tuđa imanja postanu tuđa, da tuđe kosti ostanu u dubokoj neprijateljskoj teritoriji, da se žrtve obezvrijede a prvoborci ponize i izmanipulišu jer nijedan član porodice Izetbegović i Silajdžić nije učestvovao u odbrani RBiH a veliki dio njih nalazili se se van naše države pa je Alijina i Harisova bezosjećajnost potpuno razumljiva - oni nimalo nisu ličili na svoj narod niti su podnijeli ijednu patnju svojih sunarodnjaka.  
Kada je 2002. Silajdžić neočekivano izgubio trku za Predsjedništvo BiH od Sulejmana Tihića odlučio je kompjuterom gađati stranačkog aparatčika Mustafu Pamuka i odlepršati, a gdje drugo, nego u istanbulsku oazu odakle je do kraja 2005. vrebao momenat da se, po jedno pedeseti put, "vrati" u bh.politiku sa novim idejama -kakav aprilski paket ustavnih promjena, kakve trice i kučine, idemo mi na 100% BiH.   Uz svesrdnu podršku Avaza, ogromnog novca uloženog u izbornu kampanju i uz ideju koje je ogorčeno bh.društvo dočekalo raširenih ruku, jer je 100% bilo ravno čudu a tome se bh.građani najviše nadaju, Silajdžić je ušao u Predsjedništvo BiH gdje je sjedio naredne četiri godine. Za to vrijeme BiH je tapkala u mjestu a pred kraj Silajdžićevog mandata vlasnik Avaza Fahro Radončić je pomislio da bi baš on trebao biti predsjednik BiH pa je, u skladu sa svojim umišljajem, krenuo u ubistvo političke karijere Harisa Silajdžića baš kao što mu je, četiri godine ranije, dao aparate za vraćanje u politički život.  
Dok je Radončić politički "ubijao" Silajdžića u Predsjedništvo BiH se ušunjao hinjavac Bakir Izetbegović i eno ga i danas tamo skupa sa svojim, i očevim mu, jaranom Fikretom Muslimovićem. Baš taj Bakir Izetbegović sinoć je Silajdžiću doturio nagradu za "životno djelo". Sam naziv nagrade nekako mi zvuči posthumno ali jasno mi je da je Silajdžić i dalje živ.  
Međutim više nije živa Republika Bosna i Hercegovina čije dokidanje zaista jeste životno djelo Alije Izetbegovića i Harisa Silajdžića. Zna to dobro muslimović Bakir jer ako njegov najnoviji Audi od 200 i kursur hiljada maraka ima novi navigacioni sistem onda će mu on, kad pređe Koziju ćupriju poviše Sarajeva, sigurno dojaviti - Dobrodošli u Republiku Srpsku.  

Semir Halilović  
Sarajevo, 17.5.2013.