Danas je 2.maj.2013. Prije 21 godinu odigrala se jedna od
nekoliko ključnih vojnih pobjeda Armije RBiH nad agresorima koji su toga dana
pokušali ovladati ključnim državnim institucijama RBiH sa jedne, te izvršiti
državni udar sa druge strane po osnovnoj zamisli generala Aleksandra
Vasiljevića, ministra Alije Delimustafića te člana Predsjedništva RBiH Fikreta
Abdića. Nisu uspijeli.
Bitka drugog maja 1992. je već poodavno ispričana ali i zaboravljena priča jer se bh.javnost godinama sistematski laže kada je u pitanju vlasništvo nad pobjedama, pa i ovom drugomajskom, dok svaki poraz i zločin kod nas odmah dobiju svog zakonskog staratelja, često onog koji s tim nema veze, kako tuđe krvave i uprljane ruke ne bi upadale u oči radoznaloj javnosti. Tako današnji Avaz i Oslobođenje nude izjave Jovana Divjaka, Stjepana Šibera, Stjepana Kljuića u vezi sa bitkom 2.maja 1992. dok, recimo, nema ni pomena ljudi koji su tu bitku realno vodili i dobili je.
Potpuno je jasno da su Divjak i Šiber, kao zamjenici komandanta TO RBiH, bili onemogućeni da komanduju jedinicama branilaca jer im je tako formacijsko mjesto i Divjak je, braneći smog sebe, govorio da on nije komandovao tog dana ali ga to ne sprečava da proslavi 2.maj i baci izjavu - dvije kk da je kum te pobjede a ne njeno siroče.
Potpuno je čisto da Kljuić tog dana nije donio ama baš nijednu ključnu odluku i da nije bilo telefoniranja sa Alijom Izetbegovićem u programu TVSA niko se Kljuića ne bi ni sjećao ali ni njemu ne manjka potrebe da nam objasni šta se to događalo toga dana iako su ga pripadnici PL RBiH toga dana, kao i Šibera, izvukli iz podruma Predsjedništva RBiH a Ejupa Ganića otključali iz kancelarije u koju su ga utrpali Delimustafićevi drugovi. Bjelodano je da su i današnji Avaz i današnje Oslobođenje ponovo našli svoje mjesto u predvorju političke prostitucije jer nemaju profesionalnosti sa jedne, a istinoljubivosti sa druge strane, pa da imenom i prezimenom prozovu pobjednike iz 2.maja 1992. a to, vjerujte mi, nisu bili ni Divjak, ni Šiber, a posebno ne Kljuić. Mnogi od drugomajskih pobjednika su danas, manje ili više, politički aktivni ljudi i odlično to zna "redakcijski kolegij" dvaju korporativnih medija pa im svaku pobjedu začas ukradu ali im zato natovare svaku sumnju kao da je pravosnažna presuda jer ih na taj način udaljavaju od svjetine koja odavno glasa trbuhom.
Živimo u vremenu velikih laži i zaista je danas teško ljudima pronaći sredinu između sijaseta priča koje su, vrlo sistematično, ispričane s ciljem da se narodu ispere ionako atrofirani mozak. Bosna i Hercegovina danas nema svoje zvanične heroje u čitankama, malo zbog Dejtona, malo zbog OHR-a a najviše zbog jeftinih ljudskih sujeta koje ne mogu da podnesu tuđe herojstvo jer ako im ga priznaju ostaće zauvijek u sjenci njihovih podviga. A to, za politiku, nije dobro. Shvativši to odlučili su lagati jer baš kao što su nekada historiju pisali pobjednici danas je falsifikuju kriminalci koji su se, dok su heroji vojevali bitke, bavili privatizacijom i locirali kompanije i "kooompaaaaaanije" preko kojih bi mogli, od kabinetskih aparatčika, postati kreatori "istine" od koje se danas branimo jednako kao i 2.maja 1992. od Vasiljevićevog, Delimustafićevog i Abdićevog plana.
Mjesto odakle se licemjerje lažnih heroja jasno vidi jeste ondje gdje bi da uzmu svaki komadić pobjede od 2.maja 1992. ali sve do one minute dok se nisu 3.maja 1992. desila ubistva u Dobrovoljačkoj ulici a već od te sekunde oni nisu bili glavnokomandujući, naredbe je izdavao neko drugi, odjednom ne raspoznaju glasove sa motorole, nemaju pojma gdje je ko bio u tim trenucima i tako u nedogled govore sve kako bi sebe udaljiki sa mjesta zločina a, eto ironije, mjesto pobjede i mjesto zločina nalaze se u krugu od 300 metara. Ako su Republiku BiH 2.maja 1992. zaista odbranili Stjepan Kljuić, tv klovn Senad Hadžifejzović, Stjepan Šiber, Ejup Ganić i Jovan Divjak, a vjerujte mi nisu, onda neka nam javno objasne kako se to sve izdešavalo pa da ih, javno, slavimo kao heroje odbrambeno - oslobodilačkog rata ali neka onda ponesu "zastavu" i od trećeg maja 1992. jer neće biti da su se u roku od desetak sati, odjednom, obnepitali.
Već dugo vremena mi smeta tv klovn Senad Hadžifejzović koji, odjednom, ima ambicije da postane ratni heroj pa sebi daje za pravo da svoju zajebanciju od dnevnika pretvara u historiju za gluplje od njega jer dnevnik je dnevnik i ništa više. Od njegovog dnevnika sabrao je i nekakvu knjigu i možda je njegov lik jedan od ratnih paradoksa: sjedeći u podrumu TV BiH, nemajući stotinjke staža sa borcima ARBiH, bivajući posramljen od njegove kolegice Arijane Saračević - Helać koja je obigrala pola sarajevskih ratišta, bivajući najčešće na sarajevskim ratnim party-jima na kojima se krkalo i pilo kao u najboljim vremenima Hadžifejzović sebi danas daje za pravo, baš kao i Oslobođenje i Avaz, da laže o 2.maju 1992. i svoju tv emisiju stavlja u epicentar bitke koja se odvijala daleko od Ganićevog i Kljuićevog telefona, Divjakovog megafona i Hadžifejzovićeve fen-kare frizure.
Dok se danas svi budu gurali da svoje ime uguraju u dnevnu, Avazovu, Hadžifejzovićevu ili Selimovićevu, historiju sutra će isti ti ljudi šutjeti jer je 3.maj 1992. dan za čiji se epilog traži komandno odgovorna osoba. I baš u ovih 48 sati može se, bez po' muke, isčitati svo licemjerje javnog prostora kojim nas godinama truju dok se, istovremeno, čude što smo toliko zatrovani.
Srebrenicu je odbranio Desnica Radivojević - laž je ekvivalentna "historiji" Fahre, Hilme&Muje + Hadžifejzovićevog dječijeg doplatka o 2.maju 1992. Ne, Srebrenicu je odbranio Naser Orić i to što je Orić danas nema veze sa onim što je bio nekada. To što danas kabinetski miš Fahro, televizijski švaler Hadžifejzović i policijski aparatčik Hilmo pišu o 2.maju 1992. nema dodirnih tačaka sa istinom ali ima sa realnošću u kojoj živimo i koju su kreirali naši sugrađani koji su se prodali svojim dželatima za male pare. Baš kao što su to, 2.maja 1992. uradili Abdić i Delimustafić.
Semir Halilović
Sarajevo, 2.5.2013.
Bitka drugog maja 1992. je već poodavno ispričana ali i zaboravljena priča jer se bh.javnost godinama sistematski laže kada je u pitanju vlasništvo nad pobjedama, pa i ovom drugomajskom, dok svaki poraz i zločin kod nas odmah dobiju svog zakonskog staratelja, često onog koji s tim nema veze, kako tuđe krvave i uprljane ruke ne bi upadale u oči radoznaloj javnosti. Tako današnji Avaz i Oslobođenje nude izjave Jovana Divjaka, Stjepana Šibera, Stjepana Kljuića u vezi sa bitkom 2.maja 1992. dok, recimo, nema ni pomena ljudi koji su tu bitku realno vodili i dobili je.
Potpuno je jasno da su Divjak i Šiber, kao zamjenici komandanta TO RBiH, bili onemogućeni da komanduju jedinicama branilaca jer im je tako formacijsko mjesto i Divjak je, braneći smog sebe, govorio da on nije komandovao tog dana ali ga to ne sprečava da proslavi 2.maj i baci izjavu - dvije kk da je kum te pobjede a ne njeno siroče.
Potpuno je čisto da Kljuić tog dana nije donio ama baš nijednu ključnu odluku i da nije bilo telefoniranja sa Alijom Izetbegovićem u programu TVSA niko se Kljuića ne bi ni sjećao ali ni njemu ne manjka potrebe da nam objasni šta se to događalo toga dana iako su ga pripadnici PL RBiH toga dana, kao i Šibera, izvukli iz podruma Predsjedništva RBiH a Ejupa Ganića otključali iz kancelarije u koju su ga utrpali Delimustafićevi drugovi. Bjelodano je da su i današnji Avaz i današnje Oslobođenje ponovo našli svoje mjesto u predvorju političke prostitucije jer nemaju profesionalnosti sa jedne, a istinoljubivosti sa druge strane, pa da imenom i prezimenom prozovu pobjednike iz 2.maja 1992. a to, vjerujte mi, nisu bili ni Divjak, ni Šiber, a posebno ne Kljuić. Mnogi od drugomajskih pobjednika su danas, manje ili više, politički aktivni ljudi i odlično to zna "redakcijski kolegij" dvaju korporativnih medija pa im svaku pobjedu začas ukradu ali im zato natovare svaku sumnju kao da je pravosnažna presuda jer ih na taj način udaljavaju od svjetine koja odavno glasa trbuhom.
Živimo u vremenu velikih laži i zaista je danas teško ljudima pronaći sredinu između sijaseta priča koje su, vrlo sistematično, ispričane s ciljem da se narodu ispere ionako atrofirani mozak. Bosna i Hercegovina danas nema svoje zvanične heroje u čitankama, malo zbog Dejtona, malo zbog OHR-a a najviše zbog jeftinih ljudskih sujeta koje ne mogu da podnesu tuđe herojstvo jer ako im ga priznaju ostaće zauvijek u sjenci njihovih podviga. A to, za politiku, nije dobro. Shvativši to odlučili su lagati jer baš kao što su nekada historiju pisali pobjednici danas je falsifikuju kriminalci koji su se, dok su heroji vojevali bitke, bavili privatizacijom i locirali kompanije i "kooompaaaaaanije" preko kojih bi mogli, od kabinetskih aparatčika, postati kreatori "istine" od koje se danas branimo jednako kao i 2.maja 1992. od Vasiljevićevog, Delimustafićevog i Abdićevog plana.
Mjesto odakle se licemjerje lažnih heroja jasno vidi jeste ondje gdje bi da uzmu svaki komadić pobjede od 2.maja 1992. ali sve do one minute dok se nisu 3.maja 1992. desila ubistva u Dobrovoljačkoj ulici a već od te sekunde oni nisu bili glavnokomandujući, naredbe je izdavao neko drugi, odjednom ne raspoznaju glasove sa motorole, nemaju pojma gdje je ko bio u tim trenucima i tako u nedogled govore sve kako bi sebe udaljiki sa mjesta zločina a, eto ironije, mjesto pobjede i mjesto zločina nalaze se u krugu od 300 metara. Ako su Republiku BiH 2.maja 1992. zaista odbranili Stjepan Kljuić, tv klovn Senad Hadžifejzović, Stjepan Šiber, Ejup Ganić i Jovan Divjak, a vjerujte mi nisu, onda neka nam javno objasne kako se to sve izdešavalo pa da ih, javno, slavimo kao heroje odbrambeno - oslobodilačkog rata ali neka onda ponesu "zastavu" i od trećeg maja 1992. jer neće biti da su se u roku od desetak sati, odjednom, obnepitali.
Već dugo vremena mi smeta tv klovn Senad Hadžifejzović koji, odjednom, ima ambicije da postane ratni heroj pa sebi daje za pravo da svoju zajebanciju od dnevnika pretvara u historiju za gluplje od njega jer dnevnik je dnevnik i ništa više. Od njegovog dnevnika sabrao je i nekakvu knjigu i možda je njegov lik jedan od ratnih paradoksa: sjedeći u podrumu TV BiH, nemajući stotinjke staža sa borcima ARBiH, bivajući posramljen od njegove kolegice Arijane Saračević - Helać koja je obigrala pola sarajevskih ratišta, bivajući najčešće na sarajevskim ratnim party-jima na kojima se krkalo i pilo kao u najboljim vremenima Hadžifejzović sebi danas daje za pravo, baš kao i Oslobođenje i Avaz, da laže o 2.maju 1992. i svoju tv emisiju stavlja u epicentar bitke koja se odvijala daleko od Ganićevog i Kljuićevog telefona, Divjakovog megafona i Hadžifejzovićeve fen-kare frizure.
Dok se danas svi budu gurali da svoje ime uguraju u dnevnu, Avazovu, Hadžifejzovićevu ili Selimovićevu, historiju sutra će isti ti ljudi šutjeti jer je 3.maj 1992. dan za čiji se epilog traži komandno odgovorna osoba. I baš u ovih 48 sati može se, bez po' muke, isčitati svo licemjerje javnog prostora kojim nas godinama truju dok se, istovremeno, čude što smo toliko zatrovani.
Srebrenicu je odbranio Desnica Radivojević - laž je ekvivalentna "historiji" Fahre, Hilme&Muje + Hadžifejzovićevog dječijeg doplatka o 2.maju 1992. Ne, Srebrenicu je odbranio Naser Orić i to što je Orić danas nema veze sa onim što je bio nekada. To što danas kabinetski miš Fahro, televizijski švaler Hadžifejzović i policijski aparatčik Hilmo pišu o 2.maju 1992. nema dodirnih tačaka sa istinom ali ima sa realnošću u kojoj živimo i koju su kreirali naši sugrađani koji su se prodali svojim dželatima za male pare. Baš kao što su to, 2.maja 1992. uradili Abdić i Delimustafić.
Semir Halilović
Sarajevo, 2.5.2013.
Nema komentara:
Objavi komentar