Često se, pišući, pitam da li mi je pametno i zdravo da se
toliko strasno bavim regionalnom historijom i prošlošću koji se uvijaju i
vrpolje pa, kao kakva vješta žena, umiju da polome i samelju čovjeka kao
rijetko koja sadašnjica što je, sama po sebi, osuđena na brzinu i nezaustavnost
jer se čovjek od siline prošlosti nema kad pošteno ni izbečiti sadašnjosti sve
i da hoće. Dok kopam i hrmbačim po arhivama devedestih godina susrećem likove,
a rijetko ljude jer njihove biografije birokratija rijetko kad zatefteri, koje
niko normalan ne bi poželio da susretne ikada i igdje u životu jer je život
suviše lijep i zavodljiv dok su oni tu tek da bi poneki insan, u ogorčenosti i
muci od njihovih spletki, uskliknuo kunući sopstveni život jer ga, eto, s njima
mora dijeliti.
Hvataju me prijatelji i poznanici savjetujući mi da živim i
da pustim historiju, pravo i pravdu da se ćeraju jer sam se toliko s njima
ćerao i proćerao da se čak i kad odmaram ono samo od sebe ćera. I tako ja, s
vremena na vrijeme, odlučim biti ovdje i sada i izađem da me ogrije isto ono
sunce koje grije i Muslimović Fikreta ili Latić Nedžada iz čega ja lahko
zaključim da je milost Allaha dž.š. beskonačna i neizreciva kada u njoj ima
mjesta i za ove dvije, najveće živuće, bošnjačke budale.
O Sarajevu sam čuo toliko definicija da ih, sve i kad bih
htio, ne umijem pobrojati ali nekako osjećam da su moji bivši i sadašnji
sugrađani toliko pričali i definisali sopstveni grad da su broj definicija o
Sarajevu doveli u oštru konkurenciju sa brojem definicija o broju glakasija u
Svemiru u koji bespomoćno blesimo.
Među tim definicijama o Sarajevu uočio sam i prisvojio onu
koja je meni postala bliska, iz potpuno ličnih razloga, i to onu da je Sarajevo
mali grad. Ta veličina Sarajeva nema nikakve veze sa njegovom kvadraturom,
njegovim uzbrdicama i nizbrdicama, nizijama i dolinama već sa spoznajom da se
ovdje uske pantalone na ženi okreću na kurvaluk, ta ista stvar kod muškarca
jeste pederluk, da je sramota pokazati ljubav ali je viteški mrziti i kleti, da
je neviđena bruka hodati okrznutog srca ali kuće mogu ličiti na štale, da je
ruganje i ponižavanje pametnih samo sportski teren za dokazivanje neobrazovanih
i zakržljalih, da je problem imati ali je veći problem nemati, da je bolje biti
mrtav jer se sa bolesnicima ovdje tjera zajebancija i šega i da se ovdje sreće,
svaki dan, svak' onaj koga čovjek ne želi sresti ikad u životu.
Dok sam živio sarajevsku sadašnjost i dok me je mamilo
proljetno listanje života odlazio sam, rijetko doduše, do centra Sarajeva kako
bih razgazio kakve nove cipele ali bi mi, vrlo često, ugođaj na trenutak
remetile razne spodobe koje bi me momentalno vraćale u prošlost. To se događalo
nekoliko puta, pa sam u šetnjama susretao Muslimovića, Latića, Alispahića,
Izetbegovića..., sve dok nisam shvatio da moj bijeg iz prošlosti može biti
opetovan i po stotinu puta ali da to nema nikakve svrhe sve dok se moja
sadašnjost odvija u gradu koji, zapravo, živi u svojoj prošlosti rugajući se
svojem ovdje i sada.
I tako ja, hrabro, zakoračih u svoju današnju sadašnjost
principijelno se razilazeći sa svojom i kolektivnom prošlošću kad tamo, danas i
ovdje, sretnem prvu prvcatu vijest: "Ministar Kurteš se nakon saobraćajne
nezgode sakrio u haustor". Gledam, misleći da me pamet napokon izdala pa
da mirno mogu k'o i svi drugi sretnici hodati i nikome i nizašta biti ni kriv
ni dužan, ali me je demantovala ona ista sadašnjost u koju su me navabili moji
neprijatelji i dušmani jer da oni znaju kakva je prošlost, u odnosu na
sadašnjost, niko ih iz nje ne bi mogao išćerati.
Zamišljam zarumenjenog ministra za (čudnog) čovjeka,
Lagumdžijinog kafanskog pobratima, Kurteša kako iz hausotra u blizini dno-dna
bircusa SUR "JAGODA" čkilji da li ga je uhvatila njegova policija. Zlobno se
smijuljim vrteći film ovog cirkusa koji više priliči kakvom momčiću koji je
razgulio sa lica mjesta da mu "ne padne" vozačka nego li prvom
čovjeku federalne policije koji bi, kao prvi federalni pendrek, trebao biti
urnek kakav policajac treba biti. Međutim Kurteš i njegovi policajci izgledaju
kao Stanio i Olio: on pijan oni trijezni, on bogat oni siromašni, oni debeli on
mršav, on haustorče oni mahalaši, on diplomirao 2010. a njima škola svakako ne
treba a pendrek im ne daju.
Eh, moja prošlosti zovi me sebi jer ću se od sadašnjosti
prenemoći! Na trenutak sam se prisjećam i Kurtešovih prethodnika na mjestu
ministra policije. Dobro, nisu baš svi bili muzejski primjerci budala ali da uz
njih narodnog humora nije manjkalo - što jest' - jest' nije. Dvojica Kurtešovih
prethodnika su okorjeli kriminalci i milioneri, Delimustafić Alija i Alispahić
Bakir, a obojica su u teškoj konkurenciji da budu optuženi i za ratne zločine
ako ikad proradi pravna država u šta ne da ne vjerujem već to smatram gradskom
poštapalicom kojom se naprasno bogati rugaju nekadašnjoj srednjoj, normalnoj,
klasi što nisu htjeli s njima da kradu. Prije Alispahića a poslije
Delimustafića bio je jedan vrlo zanimljiv ministar policije: Pušina Jusuf. Eh,
tu sam te ček'o. Njegov policijski mandat je bio obilježen manje ili više ne
razumijevanjem posla na koji su ga "turili" da se bavi ali to neće
biti kraj ove karikature jer je nastavak daleko bolji! Nakon ministrovanja
Pušina je prekomandovan u kabinet Izetbegović Alije da ga, kao, o policiji
savjetuje a odatle će biti teleportovan u, ni manje ni više, Fudbalski savez
BiH. Kakve je veze Pušina imao sa fudbalom? Nikakve, isto k'o i sa policijom.
Otkud on tamo? Po istom onom receptu po kojem su mlinar Čengić Halid ili MUP-ov
kerovođa Prevljak Fikret postali Alijini generali. Cirkus država, cirkus i
funkcioneri.
Vagam i razmišljam o policijskoj prošlosti i sadašnjosti i,
ipak, odlučim da mi je bolje u ovom segmentu sjediti u sadašnjosti i keziti se
jer je Delimustafićev vozač, Džuvo Almir, postao prvi obavještajac BiH, ili jer
je Izetbegovićev nosač kaputa Mehmedagić Osman zv."Osmica" postao
prvo uho obavještajne službe BiH, ili jer je Kurteš Predrag od ministra kafana
i viskija postao ministar policije, ili jer je harizmatični Budimlić Muhamed
postao prvi kantonalni pendrek koga su nasamarili drotovski sindikalci
predvođeni policijskim prašinarom Đozom. Bolja je policijska sadašnjost barem
dva'es puta ali to samo objašnjava kakva nam je bila, kukala nam majka,
policijska prošlost - takva da od nje bježe sva tužilaštva i svi istražitelji
praveći se da tamo zločina i kriminala nije ni bilo.
Međutim u sadašnjosti se ne može živjeti parcijalno i
samotnjački posmatrajući samo jedan segment života već se čovjek mora sudarati
sa cijelom sadašnjošću i čitavim orkestrom ljudi, i stoke, koji je prate. Otud
mislim da je život u sarajevskoj sadašnjosti osuđen na suživot sa njegovom
prošlošću jer bilo personalno bilo kroz poremećene sisteme ljudskih vrijednosti
i državnih pravila Sarajevo je potpuno zarobljeno u svojoj duhovnoj prošlosti
iz koje, kao aveti, niču zgrade, tornjevi, vile i tržni centri koji nam govore
da je uljepšavanje sadašnjosti samo ruganje iz prošlosti.
Nije, naravno, Kurteš kriv što je ministar i što ne može
pobjeći od svoje kretenaste naravi. Nije kriv ni bolesnik vlasti Lagumdžija
koji ga je na to mjesto poturio. Vjerujte mi nije kriv ni Pušina jer je
upravljao bh.fudbalom niti je kriv Izetbegović jer je bio predsjednik pa
mlinare proglašavao za generale što je ravno Kaligulinoj odluci da konja
imenuje za senatora. Kriv je narod. Isti onaj narod koji izborni glas proda za
dopunu za mobilni, ili za obećanih Lijanovih sto maraka, ili za kakvo obećano
članstvo u opšinskoj komisiji, ili za 30 maraka, ili za litar ulja, kilo
šećera, kilo riže, čokoladu i sto grama kafe kako, otprilike, izgledaju
predizborni paketi koji se dijele stoki sa pravom glasa. Oni su krivi jer
glasaju za čovjeka. Glasaju za čovjeka o kojem im je lijeno da pročitaju dva
reda ali zato imaju vremena da odgledaju sve tri turske serije dnevno i
idiotski Hajatov serijal ZMBT od prve do 156 sezone zajebavanja.
Nekada je taj isti narod glasao i za "u svojoj vjeri i
na svojoj zemlji". Jadnici nisu znali da im vjeru ne može niko od ljudi ni
oduzeti ni dati a da su zemljišni kvadrati uredno podjeljeni
"našima". Nek' je naš taman i nek' je lopov. Bilo je to u vrijeme
kada se gledala "Esmeralda" i kada je ovaj živopisni narod napunio
Skenderiju došavši da bleje u glumicu kojoj ni samoj nije bilo jasno kako je onako
loša gluma dobacila do BiH. Ali ne zna crna Esmeralda da su dobri bošnjani
okrenuli i vola u Hrasnici kad je ona, svojevremeno, u seriji progledala. To je
jednostavno naš narod - u svojoj vjeri i na tuđoj zemlji. Oni su i naša prošlost i naša sadašnjost. A
među njima, vjerujte mi, žive i kurteši i murteši...
Semir Halilović
Sarajevo, 7.2.2013.
Nema komentara:
Objavi komentar