U subotu će godinu dana od preseljenja Nedžada Ibrišimovića,
bh.pisca i velikog muslimanskog mislioca koji je,za mene,otisao iznenada i
neocekivano iako,mi muslimani,smrt trebamo ocekivati svaki cas jer nam je ona
bliza od daha koji udahnemo. Ima kod mene nečeg balijskog,što me nervira, i s
čim se teglim godinama, a ogleda se u tome da sam majstor da propustim priliku.
Dugo vremena sam se kanio da posjetim Nedžada, da popričam s njim, pa i da mu,
kada zgotovim, odnesem nešto što sam imao namjeru da pišem pa da mi dadne
savjet,otkrije mi mahane,nasmije me...
Kanio sam se dok nas smrt nije rastavila i tako i taj posjet
i taj posao ostavila samo kao sjetu koja se upravo sada ispisuje. Upoznao sam
Nedžada rahmetli dok sam bio srednjoškolac, negdje 1997,1998 godine,više se i
ne sjećam, kratko,brzo i usput dok je prolazio svojim stanom donoseći,sa svojim
koracima,autoritet oca i supruga koji se nije morao dodatno potencirati.
Njegovi sinovi,moji prijatelji,upoznali su me s njihovim ocem koji me gotovo
plašio svojim krupnim glasom,nekim baritonom koji je isao uz njegovu leptir
mašnu,uz predsjednikovanje Udruženjem pisaca BiH,uz njegov sijedu kosu i crne
obrve, uz Nedžadovu uglađenost i urednost.
Dok ga nisam upoznao gledao sam ga na slici, u sobi njegovog
sina Ore, koja je stajala na zidu i na kojoj Nedžadove oči probijaju dim cigare
koji je obavijao njegovo lice. Mislio sam: dakle,tako izgleda pisac. U godinama
mog srednjoškolovanja Nedžad je bio uz SDA, čak se,pomalo,i bavio
parlamentarnom politikom i to je,nekako,u meni stvorilo neku ogradu prema njemu
što je,zapravo,bila ograda prema politici koju je Nedžad posmatrao na jedan
srčan način. Nisam ga doživljavao kao nekakvog SDA-ovog glanćera pa mi
je,otud,bila neshvatljiva njegova ljubav prema politici koja je pojela pola
Bosne. Ali Nedžadova deviza je bila jednostavna: imamo mi dovoljno dušmana, još
samo fali da budemo dušmani sami sebi.
U tome su prolazile godine, teške godine, borbe za
pravdu,egzistenciju,opstanak, za bivstvovanje u skladu sa svojom vjerom i
ljudskim postulatima koji čovjeka razdvajaju od zvijeri, i u tim godinama
Nedžada rahmetli gotovo da sam sreo svega nekoliko puta. Povukao se iz gradskog
života na selo. Nije Nedžad pobjegao nego je,jednostavno,otišao u mjesto gdje
su mu misli bile bistrije,pogled jasniji,srce čistije...I tako dođosmo u 2005
godinu. Iste,te 2005, godine Nedžad i ja objavili smo knjige: on svoga
"Vječnika", a ja moj prvijenac "Državnu tajnu".
Hodalo se,govorilo,promovisalo,takmičilo u količini
izdanja...Dok smo se jednom raspoređivali gdje će ko sjesti u jednoj kafani
Nedžad mi reče: "Dođi,sjedi pored mene. Da pored mene sjedne pisac koji je
uzeo pare na knjizi." - dobacio je presjecajući u jednoj rečenici
generealnu,sirotinjsku,sudbinu pisaca koja je mene,eto,zaobišla prvi put.
Izašao je i tekst u jednoj sarajevskoj novini: "Vječnik i Državna tajna
naprodavaniji". Bila mi je izuzetna čast da se njegovo i moje ime pominje
u istom tekstu, da su nam knjige uz bok, da ima išta što nas spaja pored
prijateljstva njegovih sinova i mene. Od te godine smo se, nekako,viđali češće.
O politici smo rijetko, jednom-dva puta, ali smo o životu,običnom životu, o
umjetnosti,o njegovom projektu abdesthane i mnogim drugim stvarima razgovarali.
Jednom ga posjetismo pred Ramazan. Kaže: imao sam želju da
pred Ramazan sretnem tri insana i sva tri sam sreo. I ja sam bio među njima.
Našalio se kako bi bilo dobro da, kad insan poželi pare kad mu zafale, dođu
tako kao i insani koje je poželio vidjeti. "Vječnikov" nastavak -
"El Hidrova knjiga" izašla je koju godinu kasnije ali je
"Vječnik" zasjenio tu knjigu valjda zato jer je "Vječnik"
kuljao u Nedžadu,haman,petdeset godina. Nedžad Ibrišimović bio je čovjek misli,
čovjek koji je izgorio radeći za Bosnu i Muslimane koje je volio. Skoro
pročitah jedan njegov govor koji je počeo sa satirom, sa riječima koje moraju
skrenuti sluh slušaoca u pravac njegovog glasa. Otprilike je, ovako, počeo svoj
govor obraćajući se prisutnima u džamiji: gledam vas i svi ste ruzni. I svi ste
ruzni na svoj nacin; ovaj 'nako, onaj 'vako, ali kada pomislim da ste muslimani
svi ste mi,nekako,lijepi.
Kad bi me neki balija
u zadnjih godi nu dana naljutio, poremetio mi putanju, što ovdje rade iz zabave
i zloće, počesto bi se prisjetio jedne Nedžadove rečenice: "Nema ovdje
muslimana, možda jedno 10%.Treba,bolan,reći ovim amerikancima i drugima da nas
ostave na miru - oni misle ovdje muslimanisve pa navalili.
Treba im reci ovi
ovdje piju,psuju...neka nas ostave na miru.". Zadnji put kada sam ga sreo
poručio mi je da kažem mom ocu, Seferu, da njih dvojica trebaju da se
"đoraju" za knjige, on njemu "El Hidrovu knjigu" a Sefer
njemu "Nije kirv - priča o montiranoj optužnici". Ne stigoše da se
đoraju. Volio sam Nedžada rahmetli razumijevajući njegovo muslimansko srce koje
je oživjelo, onda kada je pobjeglo iz grada i otišlo na čist zrak oslobođen
ljudskih mahana koje svi imamo, ali samo neki naučimo da ih priznamo.
Semir Halilović, 13.9.2012
Nema komentara:
Objavi komentar