ALIJA IZETBEGOVIĆ: "SRBI IMAJU AERODROM NA SOKOCU, MI
PRAVIMO U VISOKOM A OVAJ ĆEMO SKINUTI""
HARIS SILAJDŽIĆ: " KAD SU HADŽIĆI, RAJLOVAC I PALE BILI
SARAJEVO? SELO BILO IOSTAT ĆE SELO."
Kraj 1993. i početak 1994. godine bili su vrijeme kada se
užurbano pregovaralo o budućem teritorijalno - ustavnom uređenju Republike BiH,
plan Oven - Stoltenberg, jer je naše političko rukovodstvo smatralo da, kako je
to kazao Izetbegović Alija, "sad nude trećinu Bosne sutra možemo ostati
bez ičega" što je bio jasan znak da pregovori o podjeli RBiH nemaju
alternativu.
Kada se Izetbegović početkom 1994. godine vratio sa puta iz
prijateljskih zemalja sazvao je, 28.1.1994. godine, sjednicu Predsjedništva
RBiH kako bi svoje kolege informisao o događajima na međunarodnoj sceni po
pitanju Republike BiH.
Na početku Izetbegović je kazao: „Ja sam se juče vratio sa
ovog puta... Tako sam imao razgovore sa Suhartom. On je predsjedavajući
nesvrstanih. Ja sam otišao sa željom da ga navratim da nam pošalju 1.500 – 2000
vojnika, što on nije prihvatio. Pa, kad sam bio već ondje, onda sam otišao u
Bruneje, jer tu je taj sultan dao priličnu pomoć BiH humanitarnu. Onda je bio
red da mu se zahvalim, da navratim, jer oni na to puno gledaju. Mogu vam reći
da jako mnogo gledaju. Neka znate nekih osobitih troškova nije bilo, jer avion
su dali Saudijci.“
Komšić: „Kako oni gledaju na tok pregovora u Ženevi?“
Izetbegović: „Različito. Ovaj Indonežanin smatra da treba
tako, kako idu pregovori. Da treba nastojati što prije mir, nađite izlaz,
nađite mir itd. A što se tiče ovog Mahatira, on je radikalniji čovjek, on kaže:
Borite se, nema vam druge. Imaćete podršku i našu i svijeta, borite se za
cjelovitu Bosnu, nedajte Bosnu, ne prihvatajte nikakve podjele. To je njegov
stav. Pitao je, zapravo, pod kojim okolnostima mi prihvatamo podjelu, oni to
tako zovu. Ja kažem, znate šta, bilo bi dobro da se o tome još jednom popriča,
mi dajemo različite stavove. I spolja mi dolaze prigovori: Konačno, recite
gospodo Bosanci šta hoćete? Ne znaju ljudi šta hoćemo. Sad pazite, u toj
formuli šta hoćemo nedostaje naš stav. Zaista varira. A znate zbog čega?
Varira zavisno od toga imamo li oružje, nemamo li oružje. Mi
kažemo, ako nemamo nikakvog oružja, ovo počinje da bude igra na sve ili ništa.
U kojoj je vjerovatnije ono ništa nego sve. Sad ti nude trećinu Bosne pa kažeš:
u redu, trećina Bosne, a sutra možeš
ostati bez ičega. Što je rekao Franjo meni u onom razgovoru: Predsjedniče, znate
li Vi da se govori o podjeli Bosne na dvoje? Je li to vama poznata stvar? Tako
mi je rekao. Znate to je realna opasnost. Tuđman mi je to rekao u razgovoru u
četiri oka. Kaže: Znate, ja imam ponudu Srba haj'mo mi to popoloviti, šta se mi
ovdje mislimo? Ja kažem, dobro neka probaju, samo rekao sam neka znate mi imamo
200.000 vojnika. Onda on kaže: Naravno, 200.000 vojnika, ali oni ne znače ništa
bez oružja. Problem oružja postoji. Ima oružja, nema oružja, ovo plus ovo, plus
ovo, plus oružje. Oružje ako metnem na nulu, onda je rezultat tamo sasvim
drugačiji. Ako metnem da imam oružje, onda idem na cjelovitu Bosnu, zašto
ne? Ne mogu ja reći mi nećemo nikakvu
podjelu, hoćemo cjelovitu Bosnu, onaj drugi kaže 33%, onaj drugi kaže nije 33%
nego je neki minimum. Ljudi ne znaju šta hoćemo.“
Naravno da je Republika BiH imala velike probleme u odbrani
svoje nezavisnosti i cjelovitosti prije svega iz razloga jer nam je međunarodna
zajednica uvela embargo na uvoz oružja što je bika neviđena izdaja na pragu
21.vijeka. S druge strane imali smo problem ucjenjivanja hrvatske politike koji
su, htjevši da ukradu dio RBiH za sebe, krali oružje ARBiH, blokirali naše
konvoje, sarađivali sa četnicima i na kraju, kao i četnici, izvršili agresiju
na RBiH. Treći, poseban, problem bio je misteriozan nestanak ogromnog novca
koji je doniran za odbranu RBiH. Prema riječima samog Izetbegovića za odbranu
RBiH dato je oko 10 milijardi maraka (10 000 miliona njemačkih maraka) i tim
novcem je, prema riječima samog Izetbegovića koje je izrekao na sjednici
Predsjedništva RBiH augusta 1995. godine, upravljao Odbor na čijem se čelu
nalazio on a u čijem sastavu su bili Hasan Čengić, Fatih el Hasanein, Šuajib
Šeta, Senad Šahinpašić Šaja, Husein Živalj i nekolicina drugih. Šta se dogodilo
sa tolikim novcem doniranim za odbranu RBiH? Kako je nestao i zašto nikada nije
podnesen račun o tome kuda je nestao toliki novac!?
Tokom 1999. godine Sefer Halilović je, u svom intervjuu
magazinu "Dani", poručio Izetbegoviću da će ga smatrati kriminalcem
ako ne položi račun gdje je nestao novac doniran za odbranu zemlje. Kada se to
dogodilo Izetbegović je odmah zatražio od tadašnjeg komandanta VFBiH Rasima
Delića „Izvještaj“ koliko je oružja Armija RBiH kupila tokom 1994. i 1995.
godine. Izetbegović je mislio da će, uskoro, ciframa ušutkati Halilovića ali
kada je Delić 14.4.1999. godine uputio odgovor Izetbegoviću, Izetbegović je,
odmah, odustao od dalje javne polemike sa Halilovićem. Shvatio je da Delićev
spisak neće moći pravdati sa 10 milijardi njemačkih maraka koliko je glasila
Izetbegovićeva suma «za odbranu RBiH».
Delić je u svom izvještaju napisao sljedeće:
«Gospodine predsjedniče, na osnovu Vašeg zahtjeva
dostavljamo Vam pregled MTS dobavljenih izvana 1994 i 1995. PUŠAKA : 76. 410 RPG-7 LANSER: 2.439
MINOBACAČA: 108 LANSER TF-8: 27 VBR: 17+ 47 JEDNOCIJEVNI BOMBE: 173.003
MUNICIJA: 101.166.000 PROJEKTILI RAZNI: 56.540 MINE ZA MINOBACAČ: 21.300 RAKETA
TF-8: 754
Selam,
general Rasim Delić»
Ako je, a jeste, Izetbegović 28.1.1994. godine kazao da je
količina oružja u rukama ARBiH mogla biti jezičak na vagi koji odlučuje o
ishodu rata postavlja se pitanje zašto Armija to oružje i potreban novac za
njegovu kupovinu nije posjedovala!?
„Odbor“ za pare kojim je rukovodio Izetbegović nije isporučio ARBiH više
od 110 miliona njemačkih maraka za čitavo vrijeme agresije što je oko 1% od
ukupne sume novca koji su uzeli u svoje ruke. Pa gdje je onda 99% doniranog
novca? Kada je Sefer Halilović kao član Parlamenta BiH pokrenuo 2009. godine
pitanje donacija datih za BiH tada mu je, uskoro, poslana SIPA na vrata da nam
pretresa stan a uskoro je, linijama "Odbora", pokrenuta i najnovija,
ma nema - pravi hit, istraga protiv Sefera Halilovića u vezi ratnih zločina za
šta su glavni svjedoci bili "budžetski korisnici" para koje je uzeo
"Odbor" u svoje sehare - Muslimović Fikret, Alispahić Bakir, Ališpago
Zulfikar i slični, realni, ratni zločinci i
neprijateljski agenti srpsko - hrvatskih tajnih službi. Helem...
Za vrijeme perioda august 1992. – februar 1993. godine za
potrebe Armije RBiH izdvojeno je 2 miliona, 147 hiljada i 350 njemačkih maraka.
Zaključno sa 23.7.1993. godine Armija RBiH bila je bogatija za još 400.000
njemačkih maraka što ukupno do kraja jula 1993. godine iznosi 2 miliona, 547
hiljada i 350 njemačkih maraka. To je
bilo sve. Armija RBiH sastavljena od pet korpusa i gotovo 250.000 vojnika, gola
i bosa, razvučena na dva fronta nije se mogla naoružati i braniti sa dva i pol
miliona njemačkih maraka ni po jednom proračunu. Ali ipak su i takvi odbranili
zemlju i narod ali su nedostatak opreme i oružja nadoknađivali sopstvenom
neustrašivošću i velikim brojem mrtvih. Gdje su tada bile Izetbegovićeve
milijarde, kome je «Odbor» davao novac i zašto ih nije dao Armiji onda kada su
bile najpotrebnije i zašto je samo dva i pol miliona njemačkih maraka dato za
ARBiH u prvih godinu i pol rata ako se zna da je to bio najteži period u
historiji zemlje?
Radi historije i istine treba reći da je Sefer Halilović dva
i pol miliona njemačkih maraka utrošio na sljedeći način: 2 miliona, 54 hiljade
i 8 njemačkih maraka potrošio je na nabavku oružja i vojne opreme, dok je
205.000 njemačkih maraka dao brigadama na terenu da svojim kanalima probaju
nabaviti oružje preko UNPROFOR-a ičetnika...
Ostatak novca, malo više od 200.000 njemačkih maraka bio je operativan
u trenutku kada se sačinjavao „Izvještaj“ o utrošku donacija. Dakle, kompletan
iznos, izuzev 84.087 njemačkih maraka koje su potrošile vojne delegacije koje
su učestvovale na pregovorima u Ženevi i New Yorku, dat je za kupovinu oružja i
municije. Sve za borbu!
Računi iz mandata Rasima Delića govore ovako: Armija RBiH
dočekala je drugu polovicu 1993. godinu sa 3 miliona i 700 hiljada njemačkih
maraka da bi joj se u toku 1994. godine doniralo još 65 miliona, 205 hiljada i
625 njemačkih maraka. Delić je
sredstva, između ostalog, trošio ovako: za oružje je utrošeno 532 hiljade i 633
njemačkih maraka, za kancelarijski namještaj 117 hiljada i 194 njemačkih
maraka, za računare i birotehničke mašine 373 hljade i 105 njemačkih maraka, za
artikle «ishrane za životinje» 261 hiljade i 042 njemačkih maraka. Nadalje,
stoji u „Izvještaju“, da je za municiju Armija RBiH izdvojila 8 miliona, 584
hiljade i 786 maraka, dok je u isto vrijeme za plate podjeljeno 10 miliona, 394
hiljade i 667 maraka. U „Izvještaju“ stoji da je na «ostalo», bez navođenja šta
je to, potrošeno ukupno 1 milion, 127 hiljada, 911 njemačkih maraka. Piše da je
2 miliona, 415 hiljada i 943 njemačkih maraka podijeljeno za «nagrade» u toku
1994. godine. Navodi se i to da je za odjeću naše vojske dato 13 miliona, 261
hiljada i 614 njemačkih maraka, dok je za obuću izdvojeno 4 miliona, 683
hiljade i 811 njemačkih maraka.
Dakle Delić je dao više novca za plate, kancelarijski
materijal i hranu za životinje nego li za oružje i municiju ARBiH. S druge
strane sama činjenica da su se morale početi dijeliti plate borcima dovoljno
govori u kakvo su stanje Izetbegović, Delić i kompanija doveli moral naših
boraca. Ne čudi ako su im borck tražili plate jer su vidjeli kako se oficirima
bivše JNA namještaju kabineti i sekretarice za čiji konfor je, prema Delićevom
izvještaju, potrošeno gotovo 500.000 njemačkih maraka dok su je Delić za
"nagrade" podijelio oko 2,5 miliona njemačkih maraka što je gotovo
identičan iznos kojim je Sefer Halilović vodio obranu RBiH prvih godinu i
nekoliko mjeseci agresije na RBiH.
Kao jednu drugu paralelu na konformističko, i nadasve
nemoralno, trošenje narodnih, doniranih para govori i dokument iz 1996. godine
u kojem je Izetbegović častio režimski list Ljiljan sa 2.000.000 njemačkih
maraka iz sredstava donacija Organizacije islamskih zemalja. Strašno je, jezivo
i neislamski, ovako bacanje novca datog da obnovu BiH i za narodnu sirotinju. U
dokumentu od 14.6.1996.godine koji Izetbegović upućuje guverneru „Narodne
banke“ Kasimu Omičeviću, stoji sljedeće:
«Kasime, iz donacije OIC –a (Organizacija islamskih zemalja)
za potrebe NIPP Ljiljan, izdvoji 2.000.000 DM (dva miliona), na ime nabavke
opreme i uređenja prostorija. Odgovorna lica za pravilnu i namjensku upotrebu
sredstava su g. Džemaludin Latić i Mensur Brdar. Selam, Alija Izetbegović»
Ni po jednom osnovu nije ni moralno, ni islamski ni normalno
da se jednom sileždijskom i, prije svega, stranačkom mediju da gotovo ista suma
novca, koje su oni iskoristili za blaćenje političkih neistomišljenika i
Muslimana po nalogu onih koji su i dali novac za formiranje takvih «kuća», kao
što je u prvih godinu i par mjeseci rata dobila naša Armija.
Međutim, narod mora saznati kako su trošenje njihove,
ponavljam njihove, pare. Ilustrativan je i primjer sa sjednice Predsjedništva
RBiH održane 24.10.1993. godine na kojoj je ključna tačka bila: «Telefonski troškovi državnih i armijskih
institucija».
Izetbegović: „Telefonski troškovi, ja vam ne smijem reći
koliko iznose. To je strahota. Ako ova zemlja propadne zbog nečega propast će
zbog telefonskih troškova. Vjerujte mi da ima telefonskih brojeva koji troše
10.000 DM mjesečno. Koliki je zbirni iznos?“
Divjak: „722.000 do sada.“
Izetbegović: „Neka znate, samo u nas ne postoji kontrola.
Kod nas dolaze ambasadori iz bogatih zemalja, iskoriste priliku da govore s
našeg telefona da ne bi govorili sa svoga.“
Divjak: „Najviše Ministarstvo odbrane – 147.000 DM, broj
663-068.“
ilajdžić: „Vlada najmanje troši, odmah to da vam kažem.
Kabinet premijera je najmanje u Vladi. Nemojte isturati odmah ministarstvo
prvo.“
Divjak: „To je Ministarstvo odbrane.“
Silajdžić: „To je ministarstvo Vlade!“
Divjak: „Pročitao sam 147.000, a Štab vrhovne komande 47.000
DM.“
Dakle 722.000 njemačkih maraka su Predsjedništvo, Vlada i
Štab Vrhovne komande RBiH potrošili samo telefonirajući u toku 1994. godine.
Novac kojim su plaćani i ti računi jesu donacije iz inostranih zemalja date za
preživljavanje, liječenje i ishranu naših građana. Nadalje se na sjednici i
dalje raspravljalo o troškovima, sitničarenju i rasipništvu institucija i
funkcionera RBiH.
Izetbegović: „Druga tačka. Odobravanje službenih putovanja u
inostranstvo. Riječ je o našim ljudima. Mislim koje Predsjedništvo plaća.
Otputuje se, podnosi se račun, pa onda nastaju teškoće gore...“
Ganić: „Mi imamo nekoliko neisplaćenih putnih naloga. Služba
traži da sa sjednice Predsjedništva dođe odluka.„
Kljuić: „Koji su to? Evo nas ima pet–šest, predsjedniče,
možda možemo napraviti jednu predostrožnost. Ja bih volio da nam se interno, da
nam se da jedan pregled koliko je ko putovao i koliko je podigao deviza.“
Ganić: „Ima to.“
Kljuić: „Ma nema, ja ne znam! Ja znam da sam, kako sam ušao
u ovu zgradu 15 dnevnica naplatio. Nemoj Ganiću, neka nam dadnu na internu
upotrebu. Spisak jedan, koliko je ko putovao, s koliko pratilaca. Ja sam tek
čuo sada da imaju po dva pratioca.“
Izetbegović: „Ostaje da vam se zahvalim, ne vidim ništa više.“
Ganić: „Ima još nešto. Ja bih vas zamolio. Vlada je donijela
odluku o kupovini računara za jedan broj kabineta. Međutim, radi se o
računarima koji koštaju oko 4.000 DM. Pošto ja radim sa UNPROFOR–om i ove
proteste pišem, zamolio bih da ovaj što je za mene, kupimo, pa kasnije
refundiramo od Vlade. Ne mogu, Rouzu svaki dan pišem, mora to biti u jednom
stilu, ako se slažete.“
Pejanović: „Ja radim sa posuđenim kompjuterom.“
Kljuić: „Hoćemo li svi dobiti računare?“
Ganić: „Predviđeni smo... Mi imamo jedan problem. Nemaju svi
članovi Predsjedništva kola. Mi smo tražili od MUP–a, oni su rekli da je MO
nadležno da nađe to rješenje. Ministarstvo odbrane je dalo nalog da se mobilišu
tri automobila, zaustavljali su građane na ulici, tražili automobile.
Rekli su, otprilike: Treba u Predsjedništvu automobil, rekao
Ganić. To je po čaršiji puklo za pola sata. Naravno, to je cirkus. Evo Kljuić
ide pješke, dobro on ima neke jarane pa ga voze... Mislim Komšić da nema auta,
nema Nijaz...“
Komšić: „Ja posuđeni auto vozam.“
Ganić: „Da se nađu ti auti.“
Izetbegović: „Do sada je bila zajednička garaža republičkih
organa. Kako to, to znači Vlada je prigrabila ta kola, Predsjedništvo
nije.“
Selimović: „Tri su nestala za vrijeme rata. Jedno je oduzeo
Boras, drugo Koljević, dva su u ratu spaljena... Tako da smo ostali bez voznog
parka.“
Međutim da su sa BiH i onda, kao i danas, vladali
bezosjećaji ljudi kojima je vlastita sujeta i ego ispred ljudi, naroda ili
države slikovito govori i sjednica Predsjedništva RBiH održana 11.8.1995.
godine na kojoj su tema, ponovo, bili auti ali i količina nastupa na
televiziji. Da li se od takvih ljudi moglo očekivati racionalno i pošteno
trošenje doniranog novca? Nije. Da li je takvim ljudima bili važno što će u
procesu u kojem su željno učestvovali, procesu podjele BiH, hiljade i stotine
hiljada ljudi morati da se sele u nepoznato ostavljajući sve svoje tuđinima?
Nije. Brinuli su, onda i danas, samo o sebi što se lako isčitava iz imovinskih
kartona njih, njihove djece, supruga, tetki i punica...
Kljuić: „Prvo da kažem, ovo je narušavanje ustavnog poretka
države i mislim da je ovo jedna diktatura, to sam rekao i juče. Od toga da
pismo pet članova Predsjedništva nije moglo biti objavljeno. Dakle, postoji
jedna cenzura koja nije zvanična, ali postoji. Mi to znamo. Jer, ja sam
profesionalac u tome... Ja imam albanske krvi u sebi. Kad' bi Tuđman imao lijek
za moje dijete, a moje dijete obolilo, ja bih rekao: Dijete umri, ja ću
umrijeti poslije tebe, ali od tog čovjeka neću tražiti lijek. To je moje. Zato
nemam auta, zato kao član Predsjedništva ne mogu doći na TV, ne mogu na radio
doći.“
Izetbegović: „Kad sam ja to bio na TV?“
Kljuić: „Svaki put.“
Izetbegović: „Nisam brate, samo jave da sam nekoga
primio.“
Kljuić: „Ali samo da ti kažem, znam kako se dolazi na TV.
Meni to ne treba, znaš zašto? Ova TV, ne dobaci daleko, pa to nije ni bitno. Ti
znaš da imaš svu tu vlast i mi ti na njoj ne zavidimo. Ali, ipak, ima nešto da
se jedno auto ne može naći za člana Predsjedništva, to stoji. To je tvoj lični
odnos prema meni... Znaš da se svi vjetropiri, da ne kažem goru riječ, voze
autima.“
Izetbegović: „Ne znam, pravo da ti kažem.“
Kljuić: „Znaš ti, niko ne ide pješke.“
Izetbegović: „Ne znam ja ništa. Nemam vremena gledati ko se
čime vozi.“
Kljuić: „Tako je bilo i za naftu, ti kažeš: Ne znam odakle
je ovi moji nađu. Mi ne nađemo.“
Izetbegović: „Ja sam tebi rekao i ja od MUP–a dobijam...“
Kljuić: „Eto, osiguraj i meni jedno od MUP–a.“
Izetbegović: „Ne mogu ja krivu Drinu ispraviti. Što se tiče
Predsjedništva ovdje, neka Sejdalija vidi šta može uraditi zato da se tehnička
pitanja riješe. Što se tiče drugih stvari, ja vam puno tu ne mogu pomoći, pravo
da vam kažem. I ja imam velikih neprijatnosti, i moja djeca imaju velikih
neprijatnosti itd.“
Mustafić: „Šta ja mogu da uradim kao generalni sekretar? To
je stvarno širi problem.“ Izetbegović:
„Harise, trebamo kupiti par kola. Valjda se toliko para može naći da se kupe ta
kola?“
Silajdžić: „Znao sam ja, na kraju, da će Haris biti kriv.“
Vrhunac prevare koju je vlast provela nad svojim narodom
dogodio se 10.5.1995. godine kada se na sjednici Predsjedništva RBiH
raspravljalo o tome koliko će, realno, trebati BiH da se ekonomski oporavi i
dostigne bruto nacionalni dohodak koji smo imali u 1991. godini. Ministarstvo
finansija koristeći egzaktne ekonomske parametre rekli su sljedeće: Finansije: „Odgovor na vaše pitanje vrlo je
jednostavan. U ovom trenutku mi moramo, ako želimo da pokrenemo bilo kakvu aktivnost,
znači obezbjediti putne komunikacije. To je broj jedan. Nama treba dodatni
izvor finansiranja. Ukoliko to ne budemo imali... naša, sutra da stane rat, mi
imamo egzaktne procjene, matematički izračunate. Da bi dostigli bruto
nacionalni dohodak 1991, trebalo bi nam 42 godine, oslanjajući se na vlastite
snage. Bosne nema, ne bude li imala jednu vrstu Maršalovog plana. Nema
podizanja proizvodnje.“
Ganić: Molim vas, nemojte ovo pitanje negde u javnosti, jer
to je, to je takva greška, da je ne smijete nigdje više reći. Da vam treba 40
godina i nemojte to...“
Kljuić: „Ganiću, 19 godina će Srbiji koja nije imala
rata.“
Finansije: „Možete tako govoriti, ali ovo je egzaktno i ovo
je matematika.“
Ganić: „Ne, ali šta je, kada vi pogledate svugde u Brčkom u
Tuzli, ima Coca-cole, ima svih ovih stvari koje trebaju trgovati...“
Dakle Ministarstvo finansija RBiH je, koristeći egzaktne
matematičke podatke, kazalo da se moraju napraviti putne komunikacije, da se
mora imati jedan studiozan plan obnove države nalik na Maršalov plan obnove
Njemačke i da se, tek uz sve to, možemo nadati ekonomskom oporavku jer će nam,
u protivnom, trebati 42 godine da dostignemo prihode bruto nacionalnog dohotka
iz 1991. godine. S obzirom da su donacije za obnovu BiH pokradene, da putevi
nisu napravljeni, da se privreda sistematski uništava kako bi lako pala u ruke
onih koji je privatiziraju uglavnom pokradenim novcem donacija i s obzirom da
se BiH sistematski pretvara u feudalno društvo u kojem će ljudi raditi, i to
ako im daju, za one koji su ih pokrali i unesrećili jasno je da BiH potpuno
ispunjava proračun Minisatrstva finansija RBiH. Dakle zaista će nam trebati 42
godine da dođemo na nivo iz 1991. godine. Svi političari kojima su ovi podaci
bili dostupni nisu ih nikada iznijeli pred javnost, pred ljude, te su bacajući
ljudima lažna obećanja nastavili da ih vode stranputicom uzimajući im godinu po
godinu života.
Danas BiH vladaju isti ljudi kao i 1990. godine. Nakon 22
godine BiH se nalazi u očajnom ustavno - pravno - ekonomskom stanju za šta
glavnu krivicu snose ljudi, oni obični ljudi, koji već 22 godine glasajući bez
mozga biraju na vlast jedne te iste ljude, ili njihova potrčkala a la Radončić,
da ih vode tj. vrlo sistematično uništavaju.
Ko su ti ljudi koje ovdje smatraju vođama nacije? Da li je to
Izetbegović koji je 25.12.1993. godine na sjednici Predsjedništva RBiH kazao
sljedeće: "Dakle, natezanje oko
Sarajeva je bilo dva puta. Nije se moglo ništa postići. Oni bi prihvatili
administraciju UN pod uslovom da se u formulaciju ubaci da će se tražiti
konačno rješenje, ali da će konačno rješenje počivati na principu dva grada. Ja
sam rekao da je to podjela, oni su kazali ne podjela, nego naše pravo da
napravimo grad. To je njihovo. Evropa neće mrdnuti da to spriječi, to vam mogu
reći unaprijed. Neće doći do bombardovanja ovih pozicija. Čak i ako se
bombardovanje grada nastavi, dotle će nas poubijati sve do jednoga...Stvari
treba gledati onako kakve jesu. Oni hoće još jedan grad. Od nas zavisi dalje
jesmo li neka kuga, pa ćemo pustiti da bude jedan grad. Ali mi nismo kuga, nisu
nas mogli topovima na to prisiliti. Prije svega, kada progutaš princip, onda ti
je jako teško u detalje pristati. Oni misle da bi taj njihov kraj se razvijao,
bio na relaciji Pale, Lukavica, pa Ilidža, Rajlovac. Ostao je problem prolaza
koji povezuje to dvoje. Oni kažu otvoreno, postoji i srpsko Sarajevo. Srba je
tamo bilo 170.000 i to ne možete uzeti. Ne Srbi neće, hoće da žive, da imaju
vlastiti grad... Prema tome, vojska će morati da osvoji Sarajevo. Ili će morati
prihvatiti dupli grad. Tu nema trećeg. Mi stalno gledamo da se neko čudo desi.
Nema nikakvog čuda. Ili će naša vojska uspjeti da razbije tu blokadu i da grad
osvoji i stavi ga pod kontrolu čitavog, ili će se stvoriti dva grada. Oni uzimaju
aerodrom u Sokocu, mi u Visokom pravimo aerodrom naš. Aerodrom ovaj bi se
skinuo.“
Ganić: „Kako će Sarajevo bez aerodroma?“
Izetbegović: „U Visokom, odavde 20 kilometara.“
Ganić: „To je pet godina gradnje.“
Izetbegović: „Izgrađen je u dobroj mjeri. Shvatite jednu
stvar, nema trećeg. Dok se ne oslobodimo. Moramo vidjeti ima li tu kraja. Pa
dobro kroz tri godine, kroz tri godine. Onda znamo da je kraj. Stisnemo zube i
kažemo to će biti još otprilike 50.000 života, 150.000 osakaćenih, ali imamo poslije
toga. Može se jedino na bazi sloge napraviti jedna Bosna ukoliko htjednu Srbi,
Hrvati i Muslimani da stvore zajedničku državu sa zajedničkim vladama,
predsjedništvima, zajedničkim organima. Ako to neće, onda preostaje da se
podjeli, ništa treće.“
Tačno deset dana prije ove sjednice, 15.12.1993. godine
,Haris Silajdžić je, diskutujući o podjeli Sarajeva na srpsko i tzv. Federalno,
na sjednici Predsjedništva RBiH izjavio da dijelove Sarajeva koje Karadžić
traži za tzv. R.Srpsku, smatra «seljačkim» te dodao: «Kad su Pale, Hadžići i
Rajlovac bili Sarajevo? Nikada! Selo bilo i ostat će selo», čime je te dijelove
Sarajeva, a u nekima od njih je godinama njegova Stranka za BiH imala vlast,
halalio Karadžiću. Vjerovatno su Izetbegović i Silajdžić odlično poznavali
mentalitet bh.naroda i znali su koliko su para dali za njihovu sistematsku
intelektualnu zaostalost pa su, otud, unaprijed računali na to da im mogu
raditi sve šta im padne na pamet i opet, budalama, uzeti vlast.
Semir Halilović
16.1.2013.
Nema komentara:
Objavi komentar