Aleksandar Vasiljević je, još od prije rata, imao svoje ugrađene ljude koji su
se, na samom početku agresije na RBiH, pomoću njihovih dugogodišnjih insajdera
iz političkog i javnog života, utkali unutar struktura RBiH. To su bili
dugogodišnji oficiri KOS-a Fikret Muslimović, Sead Čudić, Enver Mujezinović,
Nedžad Ajnadžić, Senad Mikić, Izet Mustafić, Sead Rekić i mnogi drugi. Sa
političke strane to su bili Fikret Abdić, Biljana Plavšić, Alija Delimustafić
...
Pošto je, kako sam prethodno pisao, MUP RBiH bio potpuno
poklopljen pod kontorlu KOS-a i Vasiljevića, a trag organizacije otpora nije
lociran, Vasiljević povlači naredni potez; oficire KOS-a infiltrira unutar
vladajuće SDA, te ih šalje na mjesta odakle se može saznati više o eventualnom
naoružavanju Muslimana u RBiH i Sandžaku. Tako Sead Rekić, kao najistureniji
špijun KOS-a, dobija zadatak da krene sa infiltracijom prema SDA-u i staroj
poznaničkoj vezi. Oslanjajući se na svoju široku saradničku mrežu (unutar
uleme, političkih struktura, te među studentima) KOS u BiH i njihova dva vojna
centarfora oličena u Muslimoviću i Rekiću prave kontakte sa ljudima preko kojih
bi mogli dobiti više informacija o organizovanju otpora u RBiH. Priča o tome
šta se, na koji način, odvijalo biće ispričana retrospektivno. Priču će
ispričati, kada je raskrinkan i uhapšen, major KOS-a Sead Rekić.
Oficir KOS-a Sead Rekić uhapšen je na područiju Igmana.
Nakon što je duže vremena praćen i nakon što je snimljena i dokazana njegova
neprijateljska djelatnost krajem 1992.g. tj. početkom 1993.g., biva od strane
jedinica ARBiH uhapšen i proslijeđen na dalju obradu u Sarajevu. Oči u oči sa
nepobitnim dokazima, našavši se među zidinama Centralnog zatvora u Sarajevu,
shvativši da mu bivši drugovi iz KOS-a ne mogu pomoći, Rekić odlučuje da sve
prizna. Dobija nekoliko desetaka papira iz rokovnika i olovku te počinje pisati
svoju izjavu o radu za četnički KOS. Tu izjavu imam u u mom posjedu.
Rekić počinje svoju priču kako je dospio u redove MUP-a, SDA
i ARBiH ponovno demaskirajući način njihovog (KOS-ovog) rada: „Ja sam otišao
kod generala Vasiljevića, a tada me interesovalo na koji način ću preći u MUP
BiH kada sam aktivni oficir JNA i KOS-a, iako sam formalno prešao u Savezni
SUP. General mi je rekao da je sve u redu i da se samo javim Aliji
Delimustafiću. Pitao sam ga kome da šaljem Izvještaje, te me je on ponovo
uputio na Delimustafića. Tada mi je Vasiljević rekao da ne bi bio otkriven
treba da dobijem rješenje o napuštanju JNA sa datumom prelaska u savezni SUP.
Nakon toga odlazim Bakoviću i on me odvodi u „Personalu“ te sam čuo kada je
Baković naredio da mi se izda falsifikovano uvjerenje o prestanku aktivne vojne
službe sa 15.9.1991. U Saveznom SUP-u sam bio na radu od 15.9. do 17.11.1992. i
imam Rješenje o prestanku aktivne vojne službe od 17.11.1991. koje je potpisao
savezni sekretar Gračanin, što je kao i ostala dokumenta bilo netačno i radilo
se o falsifikatima, što je sve bilo dogovoreno sa generalom Vasiljevićem.“
U nekoliko ključnih slučajeva (Rekić, Muslimović,
Mujezinović) radilo se o identičnom infiltriranju agenata KOS-a u strukture
RBiH – izdavanjem lažnih uvjerenja o prestanku aktivne vojne službe. Po istom
principu je djelovao i Fikret Muslimović koji se lažno predstavljao kao
demobilisano vojno lice dok je, zapravo, čitavo vrijeme imao kod dr. Čišića u
Vojnoj bolnici u Sarajevu otvoreno bolovanje kao aktivno vojno lice. Dakle
radilo se, kao i u slučaju Rekića, o prevari. Za sličnim primjerom će posegnuti
i treći najvažniji agent KOS-a u RBiH Enver Mujezinović dolazeći direktno iz
Centrale KOS-a u Beogradu pravac u Sarajevo 1.5.1992.g. tj. dan prije napada na
državnost RBiH kada je uhapšen Izetbegović i napadnuto Predsjedništvo RBiH.
Vasiljević ga je, preko potpuno blokirane RBiH, poslao da, vjerovatno, pomogne
Delimustafiću i Abdiću u izvođenju državnog udara.
Predmet špijuna Rekića su, pod budnim okom komandanta ARBiH
Sefera Halilovića, vodili predsjednik Okružnog vojnog suda Senad Kreho i vojni
tužilac Mustafa Bisić. Rekiću je određen advokat po službenoj dužnosti –
Vahidin Kapo. Pošto je Haliloviću bilo poznato da je Rekić tek jedan u lancu
špijunske mreže KOS-a unutar RBiH, naređuje Bisiću i Krehi da vode istragu o
čitavom Rekićevom službovanju za KOS. Tako dolaze do Fikreta Muslimovića i
Envera Mujezinovića koji su prešutili da uopće poznaju Rekića. U svojoj izjavi Rekić svjedoči o počecimaa
rada za KOS: „1981. godine dobio sam prekomandu u četvrtu diviziju u Lukavici
na dužnost komandira čete I bataljona. Pred odlazak u Lukavicu pozvao me je
kapetan Bjelinac u svoju kancelariju, te mi rekao da se po dolasku u Lukavicu
javim kapetanu I klase Fikretu Muslimoviću koji je bio načelnik organa
bezbjednosti I divizije te mi je rečeno da će Fikret Muslimović biti upoznat o
mojoj saradnji sa KOS-om. Mogu da dodam da sam 1987. godine unaprijeđen u čin
kapetana I klase, a inače, mom prelasku u bataljon doprinijela je velikim
dijelom i saradnja sa KOS-om, te moji raniji rezultati. Jedne prilike mi je
Fikret Muslimović rekao u mojoj kancelariji da od sada sve izvještaje pišem
njemu lično kao službenu zabilješku i da nema potreba da se potpisujem pod
tajnim nazivom.“
Međutim, događaji se odvijaju velikom brzinom pa Rekić na
krilimaa špijuniranja za KOS brzo napreduje te ga KOS, kao provjerenog kadra
početkom 1990.g. šalje na Komandno-štabnu školu u Beogradu. Tamo, prateći
oficire koji bi mogli napustiti JNA i staviti se svom narodu na raspolganje,
ima novi zadatak o kojem kaže: „U julu 1990. potpukovnik Fikret Muslimović mi
je saopštio da bi trebao ići na školovanje u Komandno-štabnu školu taktike u
centar visokih vojnih škola kopnene vojske na Banjici...Sa mnom u grupi zajedno
je bio Sefer Halilović, Hajro Osmanagić i Zoran Soldat. U razgovoru sa Seferom
i Hajrom vidio sam da obojica imaju potpuno suprotan stav u odnosu na mene.
Naime, Hajro je javno iznosio svoje stavove o ugroženosti muslimanskog i
hrvatskog naroda, te je više naginjao stranci SDA, dok je Sefer dobro poznavao
istoriju muslimanskog naroda te je više bio naklonjen bošnjaštvu i osuđivao je
rat u Hrvatskoj. Znam da je jedne prilike po povratku iz Hrvatske, Sefer bio na
pauzama stalno sam i zatvoren prema ostalima u klasi. Ja sam ga jedanput sreo i
želio sam da znam šta se dešava, pa sam mu predložio da porazgovaramo o tome i
on je pristao, te mi je tada Sefer rekao da njemu mentor vraća rad nekoliko
puta i to po nalogu KOS-a. Pa mi je rekao da neko od kolega prenosi KOS-u sve o
njemu i da će on saznati ko to radi, te
mi je rekao da između ostalog sumnja i na mene...“
Nakon nekoliko verbalnih incidenata na Komandno-štabnoj
školi u kojima je Sefer Halilović optužio, između ostalih, načelnika
Generalštaba JNA Blagoja Adžića da je JNA postala četnička vojska, Sefer
Halilović se 13.9.1991.g. odlučuje za bijeg iz JNA. Skupa s njim, uskoro,
polazi i njegov kolega iz klase a kasnije prvi komandant 5.Korpusa ARBiH,
Hajrudin Osmanagić. U to vrijeme Rekić,
po naređenju Vasiljevića, već uveliko radi u MUP-u RBiH pokušavajući da otkrije
lanac organizovanja i naoružavanja Muslimana u RBiH. U to isto vrijeme Enver
Mujezinović sjedi u kabinetu generala Vasiljevića u Beogradu gdje će ostati sve
do maja 1992.g. kada slobodno dolazi u Sarajevo skupa sa još jednim KOS-ovim
oficirom Seaadom Čudićem. U isto vrijeme, pošto se radilo o koordiniranoj
akciji Vasiljevićevih agenata, Fikret Muslimović „prodaje paprike“ na pijacama
u Sarajevu „kako bi prehranio porodicu“
dok je, zaapravo, u suštini još uvijek aktivni šef KOS-a za BiH. Muslimović
provodeći vrijeme na pijaci pokušava da „provali“ lanac ilegalnog naoružavanja
Muslimana u RBiH. (Procjena KOS-a bila je da se Muslimani naoružavaju dovozeći
oružje autobusima i na kamionima koji prevoze robu za pijace i slična mjesta.)
Da je teza tačna potvrđuje i dio Rekićeve izjave u kojoj govori o svojoj
supruzi (inače zaposlenoj u autobuskom poduzeću Centrotrans) i nalogu Fikreta
Muslimovića (u vrijeme dok, ovaj "prodaje paprike“) da je dovede na
salušanje kako bi doznao nešto više o tom kanalu ilegalnog naoružavanja
Muslimana u RBiH. Rekić, u vezi s tim, u izjavi piše: „Sjećam se jedne prilike,
da me je Muslimović molio, odnosno zahtijevao da ga spojim sa svojom suprugom
koja je bila zaposlena u Centrotransu sa namjerom da sazna da li može doći do
podataka odnosno da li zna kako se prebacuje oružje autobusom za Sandžak ili za
Sarajevo...“
U jeku KOS-ove aktivnosti Vasiljević odlučuje da Rekića
usmjeri prema SDA. Rekić odmah nalazi starog znanca još iz vremena 1988.g.
Radilo se o civilu koji je bio vojnik po ugovoru u kasarni JNA „Viktor Bubanj“
gdje je, u to vrijeme, Rekić obavljao dužnost komandanta bataljona vojne
policije - Rasim Muharemović. Muharemović će 1.6.1990.g. prekinuti radni odnos
u JNA i doći na posao u SDA ali za njim ubrzo stiže i Rekić te ga kontaktira.
Već u julu mjesecu 1991.g. Rekić će ispitivati Muharemovića o naoružavanju
Muslimana i eventualnom vojnom organizovanju preko SDA. U svom iskazu
Muharemović će ustvrditi da je kazao Rekiću da se naoružavanje vrši putem
šverca što je oficirima KOS-a, "pijačnom radniku" Muslimoviću,
"policajcu" Rekiću i njihovim saradnicima bio dovoljan signal da se
infiltriraju u prevoznička poduzeća, pijace i druga slična mjesta pokušavajući
pronaći kanal ilegalnog naoružavanja i presjeći ga. Već tada, radeći po
Muslimovićevom nalogu, Rekić će se raspitivati da li je SDA razgovarala sa
„jednim od najboljih slušalaca Komandno–štabne akademije u Beogradu Seferom
Halilovićem koji naginje prema muslimanskoj istoriji i kulturi.“
Spomenuo je i Hajrudina Osmanagića. Nekoliko mjeseci
kasnije, kada je nekolicina oficira tzv. JNA bila uveliko angažovana na radu u
PL RBiH Rekić će, opet, preko Muhremovića izraziti želju da se aktivira unutar
vojne organizacije otpora ako ona postoji. Muharemović će o ovome obavijestiti
Mehu Karišika koji je, inače, bio zadužen za vezu između GŠ PL RBiH i SDA, a
kasnije će obavijestiti i Sefera
Halilovića. U svojoj izjavi, prisjećajući se njihove rekacije, Muharemović
4.5.1993.g. kaže: „Sefer mi je sugerisao da od Rekića zatražim da napiše svoju
detaljnu autobiografiju u kojoj bi naveo da li je sarađivao sa KOS-om, zatim spisak
oficira Muslimana za kojima je raspisana potjernica, te da li ima kakve veze sa
JNA i na koji način je prešao u Savezni SUP, pa sam ja to prenio Rekiću, ali
taj zahtijev, odnosno tu biografiju nije nikada napravio.“
Rekić izbjegava odgovoriti na pitanja koja mu je postavio
Muharemović. Takođe, Rekić izbjegava popuniti upitnik koji mu je preko
Muharemovića poslao Karišik u kojem su se nalazila slična pitanja kao i prvi
put. Na pitanje Muharemovića da li mu išta znači pseudonim „Gavran“, Rekić hladnokrvano
odgovara da nikad nije čuo za takav pseudonim. Radilo se, naime, o njegovom
kodnom imenu.
Za vrijeme trajanja akcije „Trebević 2“, SDB BiH
17.11.1993.g. pravi službenu zabilješku u kojima prepirčava navode Mehe
Karišika veza za ova događanja: „Čuo sam za Seada Rekića dok je radio u
prostorijama Centrale SDA Sarajevo. Naime Rasim Muharemović koji je po Keminim
riječima bio zadužen za bezbjednost stranke mu je više puta sugerisao da se u
PL uključi i Sead Rekić. Kemo dalje kaže da ga je Sefer Halilović upozoravao na
Rekića kao čovjeka koji radi za KOS. Međutim, na ponovno insistiranje od strane
Rasima Muharemovića da Kemo primi Rekića u PL, on se odlučuje da po Rasimu
pošalje upitnik Seadu Rekiću.“
Rekić će upitnik koji je dobio od Muharemovića poslati u
Vasiljevićev i Muslimovićev kabinet a Vasiljević taj „krunski dokaz“ pominje u
svojoj izjavi pa je jasan put kojim ga je dobio. Prije nego se odmakne od SDA i usmjeri u MUP
RBiH Muharemović će Rekića posavjetovati da obraati pažnju na MUP RBiH jer iz
njega uskoro odlazi Avdo Hebib što bi za Rekića bila odlična prilika. Rekić je
naglasio Muharemoviću da je razgovarao sa Omerom Behmenom i da ako Behmen upita
Muharemovića za njega da ovaj pronađe samo riječi hvale. Bilo je jasno da je
veza između Rekića i Muharemovića bila više od poznaničke relacije. Kako bi u
MUP RBiH došao što uobičajenije, Rekić prima instrukcije od „pijačnog radnika“
Fikreta Muslimovića. Prisjećajući se tih detalja, Rekić piše: „Negdje u ljeto
1991. ja sam došao na vikend u Sarajevo, te me je pozvao telefonom Fikret
Muslimović i rekao da dođem u njegovu kancelariju. Kada sam došao, rekao mi je
da li ja poznajem organizacijsku strukturu i ostale podatke jedinice za posebne
namjene MUP-a RBiH, te sam ja odgovorio potvrdno, jer smo zajedno izvodili sa
pripadnicima MUP-a vježbe i lično sam poznavao ljude u toj jedinici, a prije
svega Dragana Vikića. Fikret je zatražio da na papiru sačinim organizacionu
šemu cijele jedinice, rukovodnu strukturu, sastav i nacionalnu strukturu ljudi,
vrstu naoružanja, broj naoružanja, te broj i vrstu oklopnih vozila.
Rekao mi je da hitno napišem i rekao mi je da mu tu procjenu
traže „ovi gore“ misleći na centralu KOS-a u Beogradu. Fikret mi je rekao da ja
dođem u kontakt sa Vikićem i da snimim razgovor sa Vikićem u cilju da se vidi
kakva je borbena gotovost jedinice, odnosno spremnost Vikića da se suprostavi
Armiji. Prije nego što ću krenuti na zadatak koji mi je dao Muslimović, rekao
mi je isti, da ne postavljam odmah pitanje nego da se podsjetimo na naše
zajedničke dane saradnje, s tim da je prije toga Fikret nazvao zastavnika
Vujčića i rekao meni da odem kod Vujčića koji će mi dati mikrokasetofon i koji
će mi objasniti način njegovog rada. Tada sam ili ranije nazvao Vikića pa smo
se našli u restoranu Šentada. Sjeli smo u unutrašnjost restorana, a tada sam ja
u svemu postupao po zadatku Muslimovića i započeo sam nakon uvoda sa pitanjima
kako bi dobio što više odgovora od Vikića. Sjećam se da mi je Vikić govorio da
ga iznenađuje da Vojna policija osmatra bazu Specijalne jedinice i da se tamo
šalje zastavnik Lizdek Nedeljko. Ja sam predložio Vikiću da odemo u kasarnu
„Viktor Bubanj“ kod kapetana Tomčića i da o svemu tamo porazgovaramo...Kada je
Vikić otišao ja sam predao kasetofon sa kasetom Muslimoviću.“
U izjavi na ove okolnosti, u sklopu istrage protiv Rekića i
Muslimovića, Dragan Vikić se prisjetio da ga je Rekić pozvao telefonom i
saopštio mu da je došao „za vikend“ u Sarajevo te je insistirao na susretu.
Razgovor je, po Vikićevom sjećanju, bio opušten i normalan. Nakon ovog susreta
Vikić kaže da ga je Rekić više puta pozivao na sastanke i privatna druženja i
zapazio je da su nekoliko puta sjedili u restoranu Šentada. Zapravo ako se
pogleda Rekićeva izjava na ove okolnosti vidi se da je postupio po
Muslimovićevom naređenju i prvobitno radio na „dobijanju povjerenja“ kod izvora
informacija. Tek kada su se njihova zajednička druženja odomaćila, Rekić je
krenuo sa postavljanjem pitanja o borbenoj gotovosti jedinice kojom komanduje
Vikić te njenoj političkoj orjentaciji u slučaju sukoba sa JNA.
Kada je Rekić u svojoj izjavi potpuno demaskirao i dokazao
ulogu Muslimovića u pripremama za agresiju na RBiH, radu na podrivanju borbene
moći RBiH i njihovoj, zajedničkoj, saraadnji sa četnicima, sudsko – vojni
tandem Kreho i Bisić odlučuju da Muslimovića uvrste na spisak osumnjičenih i
uzmu izjavu od njega prije podizanja optužnice za neprijateljsku djelatnost.
Muslimović u svojoj izjavi, na okolnosti saradnje sa Rekićem kaže da je Rekić
bio dobar vojnik i da s njim, osim službenih, nikakvih drugih kontakata nije
imao. Muslimović nadalje tvrdi da je „od nekog momka na pijaci“ čuo da je Rekić
počeo raditi u MUP-u. Ipak, prestrašen, Muslimović, iako se brani, pravi greške
iz kojih se vidi da ne govori istinu. Muslimović tvrdi da je u Beogradu saznao,
kada mu je Rekić kazao, da je po Vasiljevićevoj naredbi prešao u Savezni SUP.
Međutim šta je istina? „Od momka na pijaci“ ili u centrali KOS-a? Muslimović
veli kako o svojim saznanjima informiše prof. Enesa Pelidiju koji, opet,
informiše Aliju Izetbegovića. Zanimljivo, niko od pomenutih ne reaguje.
Osumnjičen da je pod šiframa „Otrov“ i „Gavran“, radeći za
četničku stranu i KOS, prije i tokom rata, počinio teška krivična djela
podrivanja odbrambene i vojne moći RBiH, ubistvo, zloupotrebu službenog
položaja te krivično djelo odavanja državne tajne, Rekić je bio u pravnom i
životnom tjesnacu. Istragom je nepobitno dokazano da je za gotovo svaki Rekićev
korak znao i bio odgovoran Fikret Muslimović koji je bio sljedeći na listi za
pritvor i optužnicu za rad za četničku stranu. Dokazi koji su izvedeni tokom
istrage ukazivali su da je Rekić, postupajući po naređenju načelnika KOS-a,
Fikreta Muslimovića načinio skicu i strukturu Specijalne jedinice MUP-a RBiH, procjenu
njene snage i mogućnosti upotrebe sa ciljem sa generalima Vasiljeviću i
Tumanovu predočii snagu njima, do tada, jedine poznate organizovane formacije
koja bi mogla pružiti otpor JNA. Nadalje, Rekić vrši tajno prisluškivanje
komandanta pomenute jedinice Dragana Vikića a sadržaj snimnjenih razgovora
predaje Muslimoviću. Isto tako Rekić, opet po naredbi Muslimovića, vrši
snimanje i Rasima Muharemovića a kasetu i ostale prikupljene podatke predaje
Milivoju Lončareviću koji, opet, istu predaje Muslimoviću. Ostala krivična
djela koja su se stavila Rekiću na teret bila su informisanje centrale KOS-a o
tajnom naoružavanju na relaciji Sarajevo – Sandžak, zataškavanje informacija o
načinu i vremenu rušenja mosta u Bosanskom Šamcu koji su izveli pripadnici jedinice
kapetana Dragana, Rekićeva naredba da se napadne vozilo JNA u Mostaru što je
bio povod generalu Momčilu Perišiću za otpočinjanje bombardovanja Mostara i
druga teška djela.
U akciji u Mostaru, Rekiću je asistirao oficir KOS-a iz
kasarne „Sjeverni logor“, Branko Glavaš. Kasnije, Rekić će se u prisustvu
Ruždije Kuhinje, Mehmeda Kamenice i Teufika Mušićća hvaliti da je lično naredio
pucanje na pincgauer JNA. Međutim ovdje nije kraj opusu Rekićevog rada za
četnike i KOS. Rekić će, sljedeći upute cetrale KOS-a, preuzeti glavnu ulogu
prilikom iseljavanja kasarne JNA u Pazariću odakle će agresorska vojska izvući
kompletno naoružanje koje su, prije Rekićevog pojavljivanja, htjeli predati
snagama RBiH. Krajem 1992.g. Rekić će doći na Igman i sa tog pravca učestvovati
u operaciji deblokade Sarajeva „Jug 92“. Tada se na Igmanu događa ubistvo
Fadila Đoze i teško ranjavanje Mirsada Ćatića s čim se u vezu dovodi upravo
Rekić. U toku operacije „Jug 92“ Rekić će se povući sa ključnog mjesta za
uspijeh operacije, Crvenog klanca, uzrokovavši smrt nekoliko vojnika ARBiH i
komandanta diverzantske grupe iz Trnova Smaila Rizvana. Tada je napokon uhapšen
i sve je priznao.
Rekićevim svjedočenjem, te svjedočenjem ostalih svjedoka,
došlo se do krivične odgovornosti Muslimovića. Za djela koja su se njemu, u
početku, stavljala na teret bila je zaprijećena kazna od 15 godina zatvora.
Muslimović je već bio jednom nogom u zatvoru. Bio je to kraj mjeseca maja
1993.g. Sjećajući se ovog procesa tužilac Bisić će novembra 1993.g. izjaviti
sljedeće: „Početkom aprila mjeseca 1993. godine kao okružni vojni tužilac
zaprimio sam Krivičnu prijavu sa prilozima protiv prijavljenog Rekić Seada.
Kada sam na osnovu izvršenog uvida u zaprimljeni materijal ustanovio da postoje
indicije o umješanosti Muslimović Fikreta kao i nekih komandanata i jedinica OS
RBiH u nezakonite radnje, tj. o saradnji sa agresorom, odlučio sam da u skladu
sa svojim zakonskim ovlaštenjima o istome obavijestim državno rukovodstvo. S
tim u vezi, sačinio sam informaciju veličine 5–8 stranica, u kojoj smo Senad
Kreho i ja ukratko obradili dokaze vezane za Fikreta Muslimovića, zatim
obaranje mosta u B.Šamcu, zatim ubistvo Fadila Đoze kao i druge radnje vezane
za Igman i slične stvari.
Ovu Informaciju koju smo potpisali Senad Kreho i ja,
dostavili smo tokom juna 1993. godine najvišem državnom rukovodstvu i to
predsjedniku Predsjedništva RBiH, članu Predsjedništva dr.Ejupu Ganiću,
zamjeniku ministra za MO, ministru MUP–a RBiH i načelniku GŠ ARBiH Seferu
Haliloviću.“ U trenutku kada je Rekić u
pritvoru, Muslimović očekuje hapšenje svakog sata, Mujezinović pod istragom jer
je prešućivao poznanstvo sa Rekićem, i kada je kompletna vrhuška KOS-a u RBiH
potpuno razbijena dešava se potpuni, neočekivani, obrat. Po istom principu kako
se to dogodilo i krajem 1991.g. kada je Muslimović o Rekiću obavjestio
Izetbegovića a ovaj potonji šutio, sada 1993.g. očito je da je
Izetbegovića „neko“ obavijestio da je
Muslimović na korak od zatvorske ćelije. Iako je smjena bila tek pusta želja
ustaških secesionističkih krugova, Alija Izetbegović telefonom poziva Rasima
Delića da hitno dođe u Sarajevo.
Delić stiže.
Naprasno, iznenadno, Izetbegović smjenjuje sa mjesta prvog
čovjeka ARBiH Sefera Halilovića, a koji dan kasnije novopostavljeni Delić, po
Izetbegovićevom naređenju, odmah smjenjuje sa mjesta predsjednika Vojnog suda i
šefa Vojnog tužilaštva Senada Krehu i Mustafu Bisića. Muslimović, umjesto kao
pritvorenik, dobija šansu da uđe u Centralni zatvor u Sarajevu i posjeti
Rekića. Rekao mu je da ima pravo da sa sobom radi šta hoće ali da ne smije da
izda njih, misleći na agenturu KOS-a u RBiH. Savjetovao mu je, na kraju, da na
suđenju kaže da je sve priznao pod pritiskom. Tako se i odigralo. Muslimović
je, umjesto zatvorske ćelije, dobio kabinet u Predsjedništvu RBiH, u kabinetu
Alije Izetbegovića kao njegov savjetnik. Ključni svjedoci protiv Rekića su,
odjednom, povukli svoje iskaze jer je potpuno promijenjena državna garnitura
koja je razbila agente KOS-a u RBiH. Rasim Muharemović biva pretučen. Struktura,
predvođena Seferom Halilovićem, koja je htjela da se obračuna sa KOS-om,
slomljena je. Svjedoci su vidjeli da je vrh ARBiH sklonjen i počišen za
nekoliko dana. Bilo je jasno da je samo Alija Izetbegović mogao pružiti tako
sigurno utočište za kadrove KOS-a u RBiH, i ne samo to već i odmah, i nakon
svih dokaza, unaprijediti Muslimovića, Mujezinovića, Mehića i druge, te pustiti
na slobodu Rekića. Tako je Alija Izetbegović postao najsigurnije utočište
špijunima KOS-a u RBiH.
U pismu od 26.8. i 30.8.1994.g., tada smjenjeni načelnik CSB
Sarajevo Munir Alibabić piše, o slučaju Rekić, Aliji Izetbegoviću: „U
Informaciji sam naveo da su (Mujezinović i Ugljen - op.a) upropastili slučaj
Rekić. Zašto su reterirali ključni svjedoci Makusmović, Ovčina i Balta kojima
je Ugljen dao posljednji brifing i kakva je tu uloga tužioca Mehića koji je
postavljen na prijedlog Mujezinovića, a prešutio nam je podatak da su Mehić i
Rekić zajedno radili u kasarni «Viktor Bubanj» i bili Vasiljevićevi ljudi.
Međutim, kada je Sektor SDB dokumentovao Rekićevu neprijateljsku aktivnost,
pogotovo na Igmanu, i kada je Rekić uhapšen u prvoj polovini 1993. godine, tada
će Rekić, između ostalog, istaći svoje prisne kontakte sa Mujezinovićem, dok su
službovali u armiji prije rata, u toku samoga rata, pa i pred hapšenje. Onda
sam ga pozvao u svoju kancelariju i on mi je odmah sa vrata rekao da
pretpostavlja zbog čega ga zovem, da se najvjerovatnije radi o Rekiću, a onda
mi je pojasnio da je on tu malo nesretno involviran, da on zna da je Rekić kombinacijom
Vasiljevića ugrađen u MUP BiH, da je to jedan od najjačih agenata
KOS-a...“
Kada su kadrovi KOS-a u RBiH, zaštićeni i predvođeni Alijom
Izetbegovićem, zauzeli ključne pozicije u državi počeli su da urušavaju državni
kontinuitet RBiH, njenu multietničku osovinu kao garant njenog opstanka a prije
svih, jedinih autohtonih Muslimana na prostorima Europe. Potom su počeli da,
vještačkim putem, proizvode međumuslimanske sukobe i tzv. „državne
neprijatelje“ čime su oslabili unutrašnju snagu rukovodstva RBiH i uništili
njihovo međusobno povjerenje. Već oformljenu, terorističku grupu za
likvidacije, „Ševe“ stavili su u puni angažman na unutrašnjem planu vršeći
stravične ratne zločine.
Ova grupa špijuna KOS-a je potpuno tolerisala pojedinačne ratne
zločine počinjene od strane nekih pripadnika ARBiH i MUP-a, zataškavali su
istrage u vezi s tim kako bi RBiH nanijeli nenadoknadivu štetu u postratnom
periodu jer se, za ta djela, sudilo vrhu ARBiH a ne pojedincima, čime je
pojedinačni zločin, bez ikakve pravne osnove, institucionaliziran na štetu
RBiH. Nadalje ovi špijuni KOS-a su
inspiratori i pokretači strašnih sukoba unutar Sarajeva 2/3.7. i 26.10.1993.g.
kojom prilikom je poginulo oko deset pripadnika Vojne policije i MUP-a. Pred
sam kraj rata organizovali su „kamp za obuku“ Pogorelica radi čijeg je
djelovanja i sadržaja BiH imala ogromnu štetu na međunarodnom planu koju trpimo
i danas. Iza ove grupe agenata KOS-a ostalo je više desetaka ubijenih ljudi,
nekoliko političkih atentata, na desetine poznatih primjera zloupotrebe
službenog položaja, te stalni rad na rušenju odbrambene moći RBiH i izazivanju
unutrašnjih sukoba sa tragičnim posljedicama. Radi se, ne kalkulišući ni jednog
trenutka, o monstrumima.
Da je i danas situacija s njima vrlo slična, kao i 1993.g.,
govore činjenice: Fikret Muslimović umjesto Alije savjetuje sina Alije
Izetbegovića. Enver Mujezinović je savjetnik u Vladi FBiH, Nedžad Ajnadžić je u
vrhu stranke SDA, Bakir Alispahić je od običnog policijskog službenika postao
milioner a svi oni skuopa su u SDA-ovom Odboru za sigurnost što je
paraobavještajna služba sa monstuoznim zadacima i učincima.
Do danas, nakon 1993.g., nikada nije obnovljena istraga za
izdaju protiv Muslimovića, Mujezinovića, Rekića i njihovih saradnika pa i samo to dovoljno
govori ko su sve saradnici KOS-a u smiješnoj državi BiH kakvom je učinio njihov
nekadašnji kolega i zaštitnik - Alija Izetbegović.
Semir Halilović
Sarajevo, 22.1.2013.
Nema komentara:
Objavi komentar