(Razgovor Sefera Halilovića i Rusmira Mahmutćehajića
obavljen dana 5.7.1995.g.) Rusmir: U tim našim razgovorima, to je još 1988.g.,
dominira zabrinutost za buduće događaje. Alija se saglasio sa mojim prijedlogom
da je potrebno formirati jednu muslimansku organizaciju, prvo tajnu, a kad bude
bilo moguće obnarodovati je da bude javna, čiji bi cilj bio zaštita
muslimanskog naroda. Moji argumenti su njemu bili posve prihvatljivi.
Veliko-srbi neće nikako moći zatvoriti ni slovence ni hrvate jer njihov
geografski položaj im omogućuje kontakte sa Zapadom bilo morskim bilo kopnenim
putem, pa i u slučaju gubitka dijela teritorije ili zatvaranja granice uvijek
će imati mogućnost da stupe u kontakt sa svojom emigracijom i prijateljima na
Zapadu od kojih će dobiti oružje što se brzo pokazalo tačnim. Meki trbuh Jugoslavije
su muslimani, a vrijeme koje dolazi opuhaće nas kao narod i kao politički
faktor sa svih prostora što je cilj velikosrpskih nacionalista. Alija se
potpuno saglasio sa tom mojom idejom i mojim prijedlogom. Mi tada nismo
razmatrali pitanje mogućnosti raspada Jugoslavije a tad još uvijek nije bilo
moguće formiranje političkih stranaka. Dogovorili smo se da ja nastavim dalje
razgovore na ovu temu sa još nekim našim prijateljima ali smo se i saglasili da
se sa ovim poslom bavim ja a da mi pomaže Hasan Čengić. Inače mogu ti reći da
mi je Alija više puta odavao priznanje.
Sefer: U četiri oka, jer koliko znam on gotovo nikad živim ljudima javno
ne odaje priznanje, niti priznaje da je od nekog nešto naučio. Rusmir: Da. Priznao mi je da se on nikada
nije bavio a niti razumio nacionalno pitanje, bavio se Islamom. Kazao mi je da
mi je veoma zahvalan što je družeći se sa mnom mnogo toga naučio o naciji i
državi. Sefer: Pa meni se čini Rusmire
da su se i „Mladi muslimani“ bavili isključivo pitanjem vjere a i tu autoritativni
islamisti imaju primjedbi na njihova tumačenja temelja ili kako je to sad
popularno kazati fundamentalnih postavki Kur`ana, ali o tom drugi put... Rusmir: Hrvatski intelektualci nas tad vrlo
uporno nagovaraju na formiranje „Islamskog instituta“. Oni su naravno za to
imali svoje razloge jer su ga htjeli staviti u funkciju velikohrvatske politike
ili je iza tog njihovog tako upornog insistiranja i nuđenja novca za taj posao
moguće stajao i KOS jer je to najbolji način da se kontroliše „muslimanska
pamet“ i ponašanje intelektualaca muslimana u tijeku budućih događaja. Mi smo
prihvatili ali uz uslov da se prilikom formiranja „Islamskog instituta“ formira
matični odbor na naučnim principima. Naravno i mi smo imali svoju računicu i
pokazalo se da je to bilo dobro. Tako je početkom 1989.g. formiran u Zagrebu
„Islamski institut“. U matični odbor ulazi 20-tak intelektualaca među kojima
dr.Osman Muftić, prof.dr.Munib Maglajlić, Alija Izetbegović, dr.Mustafa Cerić,
Alija Isaković i drugi. Ja sam izabran za predsjednika. Tako prolazi prva
polovina 1989.g. da bi već u septembru 1989.g. u divanhani zagrebačke džamije
bio održan sastanak na kojem je učestvovalo 20-30 ljudi i na kome se dogovaramo
o formiranju stranke. Ja sam dao obrazloženje potrebe formiranja stranke. Tad
predlažem da nacrt deklaracije stranke napravi Alija, i tu sam se malo našalio,
rekao sam da je zadnjih 5-6 godina imao dovoljno vremena da o svemu promišlja u
zatvoru u Foči. Svi su se prisutni nasmijali i naravno prihvatili taj prijedlog.
Do tada se Izetbegović i ja češće viđamo, razgovaramo, imamo približno slična
mišljenja a eventualne razlike brzo usaglašavamo. Kad je završio nacrt
deklaracije stranke imao sam niz primjedbi i sa dosta stvari se nisam složio.
Tu sam shvatio da Izetbegović ima još neku grupu ljudi sa kojima komunicira. Po
mojoj pretpostavci to je neka grupa ljudi okupljena oko Adila Zulfikarpašića.
Ta moja pretpostavka se obistinjuje i tad saznajem da je Izetbegović cijelo
vrijeme sa tom grupom održavao vrlo intezivne kontakte. Znajući ko je Adil
Zulfikarpašić to saznanje mi nije bilo nimalo prijatno. A evo kako sam doznao
ko je Adil: kazao mi je Hasan Ljubunčić predratni učitelj i ljevičar, jedan od
najbližih saradniika Vladimira Perića „Valtera“ u Sarajevu. Po završetku rata
on je imenovan za prvog predsjednika odbora za vojna pitanja u Skupštini N.R.
BiH. Nakon toga odlazi u penziju, postaje star i skleretičan i s obzirom na
zasluge i veze sa UDBA-om, oni ga ubacuju u muslimansko pokopno društvo
„Bakije“ za predsjednika, gdje on ostvara vrlo obimnu i značajnu biblioteku. Tu
se okupljaju ljudi različitih profila, a biblioteka stvara još niz mogućnosti
za različite kontakte, pored onih vezanih za pokop. Prvu grupu hadžija koja iz
Bosne odlazi na hadždž vodi upravo on. Odlazeći u biblioteku upoznajem ga i
vremenom naš odnos postaje vrlo blizak. Mislim da me je jako zavolio i mogao
sam cijelu biblioteku odnijeti. Kad sam god uzimao knjige kod njega nisam nikad
primjetio da bilo šta piše a kad je umro
njegov nasljednik me pronašao i po veoma urednom spisku tražio da vratim sve
što sam uzimao. I to je jedan od dokaza da je on pravio zabilješke čim sam ja
odlazio i sigurno ih pored ostalog dostavljao UDBI. Pošto je Hasanova žena bila
bliska Adilova rodica, a on (Hasan) važan čovjek UDBA-e, on od njih dobija
zadatak da ide kod Adila i da s njim intezivno održava veze tako da je on sve
znao o Adilu. Od Hasana ja doznajem da je Adil stalno na vezi sa KOS-om, da za
njih kupuje vojnu opremu, da čak jedan put prerušen odlazi u Beograd na neku
sahranu, naravno sa njihovim pasošem itd. Sad najedanput u našoj, bosanskoj
štampi, počinje njegova afirmacija u BiH. Dok su oni bili u zatvoru on
finansijski pomaže njihove porodice, štampa njihove knjige, pa i onu knjigu
„Suđenje muslimanskim intelektualcima 1983.g“ je on štampao, prima ih u goste,
finansira njihova putovanja po svijetu, odmah po izlasku iz zatvora itd. Dakle,
on je njih dobro zadužio pa je vjerovatno Izetbegović procijenio da mu još
treba. U razgovorima sa Izetbegovićem sam rezolutan: Adil Zulfikarpašić ima
veze sa KOS-om i tamo gdje je on ja neću jer je tamo uz njega i dr.Muhamed
Filipović. Šta oni novo imaju još da kažu kad su obojica već svojim životnim
djelima sve kazali.. Tu dolazi do našeg razlaza. Nakon nekoliko dana kad je deklaracija
SDA bila gotova Izetbegović potpisuje prvi i šalje je meni da potpišem sa
ostavljenim praznim mjestom pod rednim brojem 2. Odbio sam. Tih dana
Izetbegović šalje Salema Šabića kod mene da me ubjeđuje kako bih trebao da
popustim, da ne bi trebao biti tako isključiv, da Adil i Muhamed trebaju jedno
vrijeme tu biti itd. Ostajem pri svom stavu a u maju mjesecu 1990.g. odlazim u
Francusku. SDA počinje raditi u prostorijama koje je Adil kupio i on snosi
glavne troškove finansiranja stranke. Dolazi do promocije stranke u hotelu
Holiday Inn, ide redovni predizborni mitinzi, N.Pazar, Foča, V.Kladuša,
itd...Tad dolazi do sukoba i rascijepa unutar rukovodstva SDA. Moje prognoze i
moja upozorenja se pokazuju tačnim i tada nastaje trka i potraga za mnom. Izetbegović
me traži na sve strane i ja se u augustu vraćam iz Francuske i javljam mu se
telefonom. Dogovaramo se za susret i odmah kad smo se sredli Alija kaže „Vidiš
kako ovo dobro ide.“ (SDA). Nisam djelio njegovo mišljenje jer stranka ni onda,
a evo ni danas, nije organizovana onako kako treba biti organizovana moderna
politička demokratska stranka i još mu u veoma oštrom tonu kažem: „Alija trpate
muslimanski narod na brod koji nema kormilara i muslimanski narod će doživjeti
pravu katastrofu.“ A on kaže „Ima brod kormilara, brod je, Rusmire, u mojim
rukama.“ Nakon tog dijaloga on sam priznaje da je pogriješio i da sam ga
ozbiljno upozoravao na opasnosti koje sa sobom nose ulazak Filipovića i
Zulfikarpašića u najuže rukovodstvo stranke i prihvata sve što mu predlažem.
Prvo predlažem da se konstituira političko vodstvo muslimana koje će brojati
20-ak najistaknutijih umova našeg naroda i koji će donositi odluke o
najvažnijim pitanjima naše sudbine i drugo upozoravam ga na opasnost sukoba sa
Behmenom, Čengićem i drugim na koji ga guraju Zulfikarpašić i Filipović jer u
ovoj situaciji ni sa kim više ne smije biti sukoba. Sefer: Ima jedna stvar koja mi je pala na
pamet dok sam te slušao: Alija je ipak vrlo vješto plivao između raznih grupa a
očito ih je bilo nekoliko. Svima je pričao priblino istu priču: Kako on samo
želi da pomogne narodu, kako se ne misli trajnije baviti politikom, kako ga ne
zanima liderstvo, i čak u četiri oka, vjerovatno sa ciljem testiranja
sagovornika i svakom je nudio prvo mjesto, a u suštini cilj mu je upravo bio
liderstvo i vlast poštujući do kraja negativno načelo „cilj opravdava
sredstvo“... Rusmir: Apsolutno je tačno
to što kažeš da je svima nudio prvo mjesto a u principu je htio da vidi šta
sagovornik misli. Meni je više puta nudio: pa, eto, Rusmire ti budi prvi, a kao
što znaš i mnogi drugi do sada su u svojim sjećanjima i istupima tvrdili to
isto: Ti znaš da smo se nas dvojica (Rusmir i Sefer) upravo najžešće
suprostavljali Abdiću, Delimustafiću i njihovim taborima dok je Izetbegović cijelo
vrijeme s njima paktirao, sve dok oni sami nisu otišli na drugu stranu... (Sada slijedi dio razgovora između Rusmira i
Sefera koji govori o prvom sastanku na Jarčedolima, te drugom u Domu milicije u
Sarajevu, a tiču se organizovanja odbrane RBiH. Potom slijedi...) Rusmir: Još samo ovo da ti kažem. Alija na
mene vrši pritisak da se prihvatim neke političke funkcije i jedne od funkcija
u vlasti BiH. Kažem mu da stranka uopšte nije organizovana onako kako bi trebala
biti organizovana moderna demokratska stranka i da bih se bavio tim poslom ali
uz to prihvatam se funkcije potpredsjednika Vlade RBiH i početkom 1991.g. ja sa
porodicom dolazim u Sarajevo. Događaji, kao što znaš, se odvijaju filmskom
brzinom i posla je preko glave. U aprilu mjesecu 1991.g. sam potpuno siguran da
će u Bosni biti rat i da će muslimani biti na udaru koje zajedno sa Bosnom
treba uništiti. Kad sam te svoje zaključke saopštio Aliji i kad smo dogovorili
da mi to organizujemo onako kako sam ti već rekao, on mi je tad još rekao da to
treba organizovati, ali još je dodao i bio je vrlo uplašen; „Ako Rusmire do
toga dođe, ja to Rusmire ne mogu podnijeti da bude paljevina, klanja, ubistava,
silovanja, ja to ne mogu Rusmire izdržati, nisam ja za to Rusmire, ja ću se
jednostavno negdje sakriti ili odavde pobjeći, ali ja to ne mogu
gledati.“...Dakle iz svega ovoga vidiš da sam jako preopterećen i da se ovim
poslom oko PL bavim uz svoj redovan posao. Tu je jedino Vranj i to će tako biti
sve do kraja augusta kada se pojavljuje Karišik Meho koga, mislim, dovodi Asim
Dautbašić i koga određujemo da se bavi tim poslom...On je to obavljao jedno
kratko vrijeme ali ga je ubrzo vrijeme preraslo ili jednostavno pregazilo. Sa
njima su bili Bisić Munib i Omer Bašić iz Ministarstva odbrane, Sule Vranj, dr.Rasim
Gačanović i ne znam da li je još ko bio. Dođe Karišik kod mene svaka 3-4 dana i
predlaže neke tačke. Ti prijedlozi su uglavnom bili političke prirode: te treba
Vlada uraditi ovo, treba preko stranke uraditi ono itd. Ništa konkretno, nema
vojnog organizovanja, pa ga je vrijeme brzo preraslo. Uostalom ti znaš šta si
zatekao na terenu... Što se tiče Izetbegovića on se od početka izvlačio,
ponašao se kao da se to njega ne tiče i da se to što se događa oko nas događa
negdje daleko a ne tu gdje smo mi zapravo pravi cilj. A što se tiče ove dvojice
ljudi (Sefer je Rusmira pitao za Suljevića i Biljaca. Op.a.) znam da je Hasan
_Čengić kontaktirao sa Bilajcem negdje u nekom parku jedan put ili dva puta
tokom jeseni 1991.g. Znam da mi je pričao da ima jedan penzionisani pukovnik
koji je shvatio o čemu se radi, da ih je (misli na JNA) zabio u vražju mater.
Mislim da su angažovani krajem 1991.g. ili početkom 1992.g. Pa ti znaš bolje od
mene kad su oni došli da rade... Sefer:
Pa, znam, došli su 20-ak dana prije savjetovanja u Mehurićima kod Travnika, to
znači sredinom januara 1992.g., ali njima to ne odgovara pa se po malo ljute na
mene. Ja sam im u šali rekao neka nađu dva svjedoka pa priznaćemo im staž od
1945.g. Zaista, mislim, Rusmire da je gotovo nevažno da li su došli krajem
decembra 1991.g. ili početkom januara 1992.g., mnogo je važnije da su došli i
da je njihova pomoć u radu bila vrlo dragocjena. Rusmir: Gdje se sada nalazi onaj „Emir“, on
je stalno bio sa „Kemom“ i čini mi se da si ti tu prenaglio u ocjeni o njemu.
To je uredu postaviti kao tezu, ali za sebe i onda polahko provjeravati tu
svoju postavljenu tezu, pa kad budeš siguran onda je javno iznijeti. Sefer: Pa koliko ja znam, Rusmire, Atif
Šaronjić „Emir“ je negdje u augustu 1991.g. napustio JNA...Karišik Meho „Kemo“
ga je pozvao i on je došao u Sarajevo negdje polovinom novembra 1991.g. On je,
zajedno sa „Kemom“, bio nosilac koncepcije o organizovanju diverzantskih grupa
u BiH i mogu ti reći da ni jedna od tih njegovih grupa nije ništa uradila. Ja sam
s njima imao veoma oštre dijaloge, iako mu je bilo poznato da je Izetbegović
2.12.1991.g. u Hrasnici odobrio koncept organizovanja koji sam ja predložio,
koji je već bio, mimo njih, realizovan na Sarajevskoj regiji...Ono što je
radio, predlagao i praktično uradio ne vrijedi puno i mogu ti reći da sam bio
čak i previše korektan i previše kolegijalan. Previše sam ja imao živaca da se
s njim a i sa „Kemom“ vodim polemiku jer zapravo i jedan i drugi su mornarički
oficiri, ali to što se tiče kopna, a naročito organizacije odbrane Republike,
tu oni ne mogu a niti znaju bilo šta uraditi i onda nije čudo što ti je „Kemo“
dolazio sa nekim prijedlozima političke prirode. „Kemo“ je u svemu tome bio
lukaviji, on je meni i rekao da to ne razumije; „Ja sam stariji pa ne mogu puno
ni po terenu da idem, kaže i dodaje; ti rukovodi sa svim ovim a ja ću biti veza
između ovog štaba PL (republičkog) i Vlade, stranke, Predsjedništva.“ Rekao sam
mu uredu „Kemo“ ali smiri onu tvoju napuhanu neznalicu, misleći na Šaronjića.
Ja sam se sa njima susreo u Hrasnici 3.12.1991.g. nakon što je Izetbegović
prihvatio i odobrio koncepciju organizovanja i strategiju odbrane koju sam mu
predložio. Do tada nisam ni znao da oni postoje i od tada ja rukovodim sa
čitavim ovim poslom a „Kemo“ održava veze između nas i bavi se tako nekim
sitnim detaljima, recimo tražio je dugo i našao Izetbegoviću dvojnika,
organizovao štampanje obilježja PL – mislim kod nekog privatnika u Kiseljaku,
zajedno smo išli da dogovaramo proizvodnju ručne bombe „Bosanka“ u Kladnju i
tako tim stvarima... KAKO JE, PRIJE
RATA, „PAO“ MUP RBiH Rusmir: Naš glavni
oslonac u MUP-u bio je Avdo Hebib i Munir Alibabić „Munja“. Avdo je dolazio i
na one zajdničke sastanke kod mene u stanu nekoliko puta na kojima si bio i ti
a bili smo svi jedan put i na onom sastanku sa Izetbegovićem na kom si bio ti,
Karišik, Avdo Hebib i još nekoliko ljudi. Avdina uloga u svemu ovome je bila
časna a koliki je učinak to ti znaš bolje od mene. Sefer: Na žalost Rusmire mogu ti reći,
ušečće jedinica MUP-a u oružanoj borbi bila je simbolična, zašto je Avdo zadnji
čovjek koji zato treba biti odgovoran. Tu je na početku rata ključnu ulogu
igrao Delimustafić a kad je došao Pušina stanje se još pogoršalo da bi dolaskom
Alispahića koliko je meni poznato to stanje bilo još gore pod izgovorom da se
policija mora vratiti redovnim poslovima. Cijelo vrijeme rata u borbi učestvuju
sa različitim intezitetom dio specijalne jedinice MUP-a BiH i tokom 1993.g. dio
specijalne jedinice CSB-a Sarajevo „Lasta“, mada je u toku pravljenje po jedne
specijalne jedinice i na području CSB-a Mostar, Zenica i Tuzla...Avdo je meni
pričao da je u nekim mjestima dao narodu naoružanje rezervnog sastava policije,
u što ne treba sumnjati. Na kraju njega je Delimustafić bio gurnuo u stranu MUP-a
da bi ga Pušina istjerao iz MUP-a i stavio „na raspolaganje“...To ti je ono što
ja znam po pitanju Avde Hebiba a o „Munji“ ti znaš mnogo više. Rusmir: Da. U proljeće 1991.g. došao je kod
mene Hasan Čengić i rekao da se „Munja“ stavlja na raspolaganje. Pitam Hasana
je li to rekao Izetbegoviću, pošto je on bio Izetbegovićev isljednik u onom
procesu 1983.g. i to ne samo njemu. Jesam kaže Hasan i rekao mi je da ti
odlučiš. Slušaj, „Munja“ je bio jedan od dvojice ljudi zbog kojih sam ja otišao
iz Sarajeva. Sad nam je svaki čovjek koji hoće da radi za Bosnu i potreban i
dobro nam došao, kažem ja Hasanu. Tako je on počeo raditi i u tom peridou
neposredno prije rata odigrao je izuzetno pozitivnu ulogu. On je jedan od
važnih ljudi preko kojih smo doznavali šta planiraju rukovodioci SDS-a,
takozvane JNA, njihove kontakte, dogovore itd. Sva su njegova saznanja bila
značajna s tim što je on u prvom periodu iste podatke odstavljao nama ali davao
ih je svom šefu – ministru Aliji Delimustafiću. Kasnije smo bili sigurni da
Delimustafić nije naš nego da je u funkciji KOS-a i da realizira zadatke koje
dobiva od generala Vasiljevića, šefa KOS-a. U denuciranju Delimustafića „Munja“
je odigrao najznačajniju ulogu ali mu je pomogao Asim Dautbašić a neke manje
važne podatke je dao, po njegovoj aktivnosti, i Jusuf Pušina. Sefer: Taj Pušina je prema mojim saznanjima
davao podatke na sve strane. Davao je vama o Delimustafiću, Delimustafiću o
vama, sarađivao najtješnje sa Momom Mandićem, odlazio kod njih na Pale a krajem
aprila 1991.g. Momu Mandića prima u svojoj kancelariji, izljubio se sa njim
nakon čega je Momo Mandić otišao na Pale u četničku vladu, u četnički MUP. Pa
znate li vi da je on ogreznuo u kriminalu do grla. I na kraju on postaje
ministar MUP-a, porodica mu je prvo u Hrvatskoj pa u Njemačkoj... Rusmir: Dosta toga smo znali ali on je bio
Alijin i Hasanov izbor, a i ono što je davao o Delimustafiću je koristilo, to
je jedno a drugo otvarati još jedan front pored postojećeg, Aliji je to bilo
suviše, tako je makar meni rekao. Stvarni razlog zna samo on. Sefer: Mislim da to nije pravi razlog.
Boljih ima na hiljade, jer ovaj po mom mišljenju ne bi po svojim moralnim i drugim kvalitetima mogao biiti pozornik a
kamoli ministar nego je tu „vođina“ sujeta bila odlučujuća...Šta poduzimate
protiv Delimustafića nakon saznanja da radi za KOS? Rusmir: Ja sam već u oktobru 1991.g. bio
potpuno siguran da je on na suprotnoj strani i preduzeo sam sve što sam mogao
da ga potpuno blokiramo ali je došlo kasnije i do otvorenog sukoba na sjednici
vlade. (O sukobu Delimustafića i ostalih, biće govora u kasnijem toku knjige u
vezi sa stenogramima sjednica Predsjedništva RBiH od 4. i 6.5.1992.g. gdje je
taj sukob kulminirao. Op.a.) Sefer: Pa
dobro, Rusmire, što ga niste smjenili kad ste vidjeli da je on na surpotnoj
strani...Ja ti mogu reći da je nama u radu PL-a više problema zadavao MUP nego
KOS i JNA zajedno. Rusmir: To ti
vjerujem ali znaš ti isto kao i ja zašto.
Sefer: Znam, izrazio je lojalnost Izetbegoviću i naravno zadržao funkciju
ministra unutrašnjih poslova jer je sa tog mjesta jedno mogao vršiti
destrukciju sistema koji bi mogao biti stub pbrane kao što je to MUP bio u
Hrvatskoj i Sloveniji. Kad sam počeo raditi na projektu vojnog organizovanja u
PL-u, dugo sam razgovarao sa rahmetli Safetom Hadžićem, a tim razgovorima je
bio prisutan Mirsad Čaušević „Brada“ i dijelom Senad Mašović, također oficir –
dezerter, i tad sam zaključio da mi ovjde u Bosni, ne možemo zbog postojećeg
stanja u MUP-u, sistem odbrane bazirati na MUP-u nego da moram napraviti sistem
– organizaciju potpuno odvojenu od MUP-a, a ostaviti mogućnost uključivanja
dijela MUP-a i to kao jedinica za protivdiverzantska dejstva...No, ipak, moraš
priznati da snosiš dio odgovornosti što kad kažeš da ti je već krajem oktobra
1991.g. bilo jasno njegovo, prema našoj borbi destruktivno, ili ako hoćeš još
preciznije neprijateljsko djelovanje, što nisi bio uporan u njegovom
udaljavanju? Rusmir: Pa, evo, dobro to
se sa ove distance može zaključiti, ali evo kako je tačno bilo. Kad sam
prikupio dovoljno dokaznog materijala to sam sve Izetbegoviću prezentirao. Od
svega toga pomenuću ti najznačajnije: uspio sam da Vlada RBiH donese Odluku a
mi smo osigurali sredstva, da se za opremanje rezervnog sastava policije odvoji
30 miliona maraka, i pouzdano znam da su ta sredstva bila prebačena na račun
MUP-a BiH. On jednostavno po tom pitanju nije radio ništa iako je novac bio
osiguran...Na kraju krajem od tog silnog novca gotovo ništa nije nabavljeno a
ni danas ne znamo šta je sa tim parama bilo, a on je jedno mjesec dana prije
rata raspustio rezervni sastav policije i to onda kad je bio najpotrebniji po
izgovorom da nema sredstava za isplatu ličnih dohodaka. Imao sam dokaza da se
on tada dogovorio sa Bobanom (snimci telefonskih razgovora i neki pisani
dokumenti) da ni jedan metak ne smije proći korz Hercegovinu bez njegovog
znanja, čime je blokirao rad PL-a. Spriječio je odlazak Hajre Balorde sa mjesta
guvernera Narodne banke BiH uz podršku ministara iz SDS-a i HDZ-a, da bi mogao
dovršiti pljačku deviza iz naših banaka putem zamjene novčanica koje su
kamionima dovožene iz Beograda i Zagreba sa ciljem potpunog osiromašenja države
Bosne. U dogovoru sa ministrom saveznog SUP-a, generalom Petrom Gračaninom i
šefom KOS-a tzv. JNA, generalom Aleksandrom Vasiljevićem dovodi bez našeg
odobrenja u dva navrata oko 100 inspektora saveznog SUP-a i oficira KOS-a među
kojima je i Sead Rekić major KOS-a kome izmišlja mjesto glavnog inspektora
policije. I sa ovih stotinjak inspektora potpuno parališe rad MUP-a u cjelini.
Pored ovih stvari za koje Izetbegoviću podstirem dokaze, i Izetbegoviću i meni
je bivši ministar unutrašnjih poslova Bešić saopštio da je Alija Delimustafić
po naredbi gen. Vasiljevića 12 – 17.000 pušaka i drugog pješadijskog naoružanja
iz Sarajeva prebacio u zapadnu Hercegovinu.
Sefer: To je još jedan dokaz da KOS i SIS sarađuju od početka kad je
unuštenje Bosne i Bošnjaka – Muslimana kao političkog faktora na ovim
prostorima. Rusmir: Da. Tako on njega
pozove i samo onako utroje ja to njemu sve kažem, on poče da plače, da se kune
da to nije tačno ili da su neke stvari polovično tačne, da je on beskrajno
lojalan Izetbegoviću i da je lično teško proživljavao njegovo hapšenje i
zatvaranje, da mu je pomogao porodici dok je Alija bio u zatvoru i napadne mene
da sam ja to sve smutio da bih ga
diskreditovao itd. Ali svaka druga rečenica je bila da je on beskrajno lojalan
Izetbegoviću i tako se završi naš sastanak utroje. Kad je on otišao dogovorismo
se Izetbegović i ja da se on smijeni, jer ja sam sa Delimustafićem samo
razgovarao ali nisam podastirao dokaze da ne bio otkrio izvore. Izetbegović
reče da će on to uraditi i da će on to dogovoriti sa Pelivanom kao
predsjednikom Vlade i kao što znaš od toga ne bi ništa.
Sefer: Nažalost to nije sve, to je samo jedna istina značajna etapa
Delimustafićevog djelovanja. Njegovo djelovanje se nastavlja još jačim
intezitetom da bi kulminiralo 2.maja 1992.g. kada zajedno anti-bosanske snage
na čelu sa Fikretom Abdićem i Alijom Delimustafićem pokušavaju izvršiti državni
udar, dovesti Fikreta Abdića na čelo države i u krvi ugušiti „oružanu pobunu“ a
Aliju Izetbegovića iz Lukavice gdje je bio zarobljen izvesti na sud i optužiti
ga za secesiju, za oružanu pobunu ili ga jednostavno likvidirati. I tad smo nas
dvojica odigrali ključnu ulogu u onemogućavanju tog prljavog posla a kad sam
25.maja.1992.g. postavljen za komandanta TO RBiH na prvoj sjednici
Predsjedništva RBiH čiji sam postao član po službenoj dužnosti, zatražio sam
smjenu Alije Delimustafića sa mjesta ministra unutrašnjih poslova. Svi članovi
Predsjedniđštva su bili zbunjeni i sageli glavu samo se Fikret Abdić tome
žestoko suprostavio. Nastupio je jedan dug period danonoćnih sjednica
Predsjedništva RBiH i na kraju smo ipak uspijeli. Kad sam mislio da je gotovo
pozvao me jedan dan pred tu zadnju sjednicu Predsjedništva Izetbegović u svoj
kabinet i rekao mi otprilike ovo: Aliju sam ti uklonio jer vidim da ti sa njime
ne možeš a pošto mi je izrazio lojalnost a on je Halile vješt trgovac,
utrojićemo jedno novo ministarstvo za, čini mi se, trgovinu, robni promet i
robne rezerve pa neka tamo radi. Bio sam iznenađen. Rekao sam mu da ja lično
Aliju Delimustafića gotovo ne poznajem i ništa lično nemam protiv njega što
znači da ja nisam sa njime lično u sukobu već da sam pokrenuo pitanje njegove
smjene zbog poznate mi njegove uloge 2.maja o čemu sam Izetbegovića detaljno
upoznao...Dakle iz principijelnih a ne iz ličnih razloga. Rusmir: Pa i meni je Alija nekoliko puta
kazao da nije u sukobu sa Delimustafićem i da misli da je lojalan tako da je
ispalo da sam i ja sa njime u ličnom sukobu.
Sefer: Ali ne završava se njegovo djelovanje sa danom njegovog odlaska
iz Sarajeva. U Sarajevu i BiH ostaje čitava ekipa ljudi koji dalje rade po
njegovim instrkcijama. To je uglavnom sve ono struktura KOS-ove saradničke
mreže koja se nalazi u državnoj i vojnoj bezbjednosti, državnim, društvenim,
privrednim i vjerskim institucijama, organima stranke a direktna veza sa
Izetbegovićem je Senad Šahinpašić „Šaja“ koji je lični prijatelj sa Alijom i
Bakirom Izetbegovićem i preko koga se vrši direktan uticaj na sva značajnija
kadrovska rješenja u državi. I Fikret Muslimović, jedan od ključnih ljudi u
Alijinom okruženju, također prijatelj i saradnik Alije Delimustafića. Rusmir: To je tačno, ali nije samo „Šaja“ i
Fikret, postoji tu čitav niz ljudi koji se nalaze na veoma značajnim
funkcijama, no o tome se može napisati čitava knjiga...
Nema komentara:
Objavi komentar