Imao sam rođaka, prelijepog momka, kojeg i danas, kad god je
kakva ratna, pa i mirnodopska tema, s ponosom pomenem i prisjetim se njegove
ljepote, hrabrosti i mladosti. Stariji ljudi bi, kada bi ih neko mlađi, prije
nego bi očekivali, napustio i otišao na Drugi svijet, rekli: nisam ga se
nagledao, pa ću i ja baš to kazati jer nista bolje ni pametnije ne bih mogao
dodati.
Zvao se Senad Fazlić i bio je specijalac Specijalne jedinice
MUP-a RBiH.
Još prije rata Senad je prošao obuku za Specijalnu jedinicu
i bio je, tokom agresije na RBiH, jedan od najboljih i najhrabrijih pripadnika
te elitne policijske jedinice. Unutar te Specijalne jedinice nisu svi ratovali
jednako već je, postojao jedan broj momaka koji je na ratištu provodio gotovo
stalno - među koje spada i Senad, ali i njegove ratne kolege "Špico",
"Bumbar", "Caja", Kemo, "Fočo" i mnogi drugi, ali
je postojao i drugi, šminkerski dio te jedinice, koji je svoje vrijeme,
uglavnom, provodio gurajući se po bazama ili šetajući se u glanc uniformama po
sarajevskoj slobodnoj teritoriji.
Tokom rata smo, ja i moja porodica, jedan dio vremena
proveli sa Senadovom porodicom u malenom izbjegličkom stanu. U jednosobnom
stanu u sarajevskom Alipašinom polju živjelo je nas osmoro. Bivali smo često
bez vode, bez struje gotovo uvijek, granate i meci su padali i udarali u nasoj
neposrednoj blizini a okruzivale su nas "Jukini" lopovi i primitivci
što je dodatno otežavalo ionako preteško stanje većine stanovnika Alipašinog
polja.
Senad bi dolazio jako rijetko a i kada bi došao ostao bi
isuviše kratko jer bi tek navratio da vidi porodicu. Krajem 1992.godina bila se
preteška bitka za odbranu Sarajeva, ona na Stupu, Doglodima i Azićima. Rijetka
sarajevska ravnica pruzala je idealnu priliku četnickim tenkovima i drugim
oklopnjacima, nikšićkim, oklopljenim, specijalcima i bjesomucnoj četnickoj
artiljeriji da probiju liniju odbrane i umarširaju duboko u Sarajevo.
Senadova majka, Sedika, danima je, kao da je instiktom majke
predosjećala, govorila kako joj se dijete neće živo vratiti. Uzalud su je
tješili kako Senad nije na Stupu nego na dobrinjskom ratištu, kako se on umije
čuvati, kako ce se sigurno vratiti živ - sve je bilo uzalud.
Još kada je, koji dan kasnije, objavljena naslovnica ratnog
"Oslobođenja" na kojoj se ispod paničnog naslova o žestokoj četničkoj
ofanzivi na Stupu našla i Senadova slika, sa saborcem, bilo je zaludno
ubjeđivanje Senadove majke da Senad nije u epicentru najžešće sarajevske bitke.
"Neće mi se dijete vratiti živo" - ponavljala je Sedika dok smo,
navečer, slušali zvukove teške bitke koja se odvijala u našoj neposrednoj blizini.
Tiho su je, da koliko može ne remeti druge ukućane, oblijevale suze za sinom
kojim bi se ponosili i najveće vojskovođe i sultani.
Padala je kiša kada smo, sudbinskim određenjem, navečer
dobili struju i kada smo, po prvi put, ugledali na televiziji spot za pjesmu
"Vojnik sreće" u kojem se prikazuje i Senad skupa sa svojim
saborcima. Nije ga se čovjek, mogao nagledati.
Nisam siguran da li narednog, ili jednog od nekoliko
narednih jutara, ali uskoro na vrata su nam zakucali nepoznati ljudi, obučeni
slično kao i Senad - njegove kolege specijalci. U hodniku smo bili Midhat -
Senadov brat i ja, a uskoro su došli i Senadov otac Salih i majka Sadika. I
danas, poput ožiljka od kakve teške rane, imam urezana sjećanja na tu scenu.
Visok i krupan čovjek sa beretkom i jurišnim prslukom na sebi govori,
obraćajući se Salihu i Sediki: "Vi ste Senadov otac? Vi ste Senadova
majka? Senad je poginuo". Sedika je momentalno izgubila svijest i srušila
se.
Takav prizor, ta bol koja vas ukine na licu mjesta kao da
nikada svoje noge niste ni imali potpuno je neobjašnjiva bas onako kako je
teško objašnjiva ljubav majke za svojim djetetom - to osjeća majka u svojim
prsima, u svome srcu i ljudima koji nisu takvu bol doživjeli teško je to
opisati ili približiti ma kako krošnjast riječnik koristili. Zbog žestine
bitke, Senadovi drugovi nisu mogli izvući njegovo tijelo i ono su uzeli četnici
i pokopali ga na jednom od njihovih grobalja. Od tada kreće jedna posebna
golgota - ona koju je preživljavala Senadova majka, i ona koju su preživljavali
Senadov otac, braća i sestra. Porodica je, što je prije moglo, željela doći do
Senadovog tijela, klanjati mu dženazu i ukopati ga pored njegovih saboraca.
Majka Sedika se, čekajuci njegovo tijelo, sve nadala da je
Senad, možda, preživio teško ranjavanje i da je, možda, i dalje živ. Upravo
tada, dok su tražili Senada, ili njegovo tijelo, čuo sam za ime -Amor. Sedika
bi često okretala telefon i tražila nekog Amora raspitujući se o novostima za
Senada. Živjela je od te nade da će čuti bilo šta vezano za Senada, da će ga
dobiti živog, ili makar mrtvog, da će, makar, znati gdje je...
Pošto prije tih situacija nikada ranije nisam čuo za ime
Amor mislio sam da se radi o nekom pripadniku UNPROFOR-a koji se bavi potragom
za nestalim, zarobljenim, ranjenim, mrtvima...Amor? Senada ce pronaći negdje
sredinom 1993.godine. Preselio je isti dan kada je i ranjen. Po zubima,
noktima, jurisnom prsluku, patikama prepoznali su ga njegov otac i brat. Tada
nije bilo DNK analize i osjećam da je zbog te činjenice Senadova majka živjela
u nadi da će se njen sin, junak, odnekud vratiti, da će jednig dana odnekuda
izbiti.
Zalud - godine su prolazile.
Senad je ukopan na mezarju Kovači i odlikovan najvećim
ratnim policijskim priznanjem za hrabrost - "Zlatnom policijskom
značkom". Kada su ga pronašli bilo je kao da je ponovo preselio jer je, od
tolike Sedikine želje, ljubavi i boli, sve do pronalaska i razmjene njegovog
tijela živjela i nada da je možda preživio. Sedika ce 2003.godine preseliti na
Ahiret odnijevši sa sobom i ogromnu bol od Senadovog gubitka koja ju je, ja
tako osjećam, slomila. Negdje 2005.godine srest ću jednog čovjeka koji mi je
ispričao kako mu je Senad rahmetli preselio na rukama.
Zamislio sam Senada rahmetli kako polako sklapa svoje
prelijepe oči u narućju svog saborca i polako kreće na Ahiret. U svim tim
postratnim godinama mnogo puta čut ću za ime Amor Masović. Znao sam da je to
onaj isti Amor kojeg je Sedika zvala trazeći svog sina. Znao sam da je to onaj
isti Amor koji je bio jedina ratna nada da svoje najmilije ljudi dobiju
prilikom razmjene - žive ili mrtve.Znao sam da je to ratno - mirnodopski junak
koji je smirio hiljade ljudi koji su tražili, ako ništa, makar kosti svojih
najmilijih. Znao sam da je to onaj isti Amor koji je prekopao toliko masovnih
grobnica, držao toliko dijelova ljudskih ostataka i toliko doprinjeo da se
okončaju i privatne agonije i uspiješno zavšse dokazni postupci protiv ratnih
zločinaca i ubica da je, nakon svega, pravo čudo da je i dalje miran, i dalje
čovjek, da je i dalje normalan, i dalje junak.
Da je Amor Masović lišen bilo kakvih stranačkih stega
dokazao je, još jednom, kada se Sefer Halilović vratio iz Haga sa oslobađajućom
presudom. Amor je, lišen bilo kakvog stranačkog kompleksa ili stege, poslao
prvom sefu bh.Armije telegram - cestitku.
Helem, dok mi do ruku nisu dosle specijalne informacije,
autora Fikreta Muslimovića, nikada i nista loše nisam čuo o Amoru Mašovića. Ma
ni na ulici. Ma ni usput. Fikret Muslimović, bivši šef KOS- za BiH i,
najozloglašeniji špijun unutar naših redova, Suslov ili Berja najlicemjernijeg
formata je od 1992.godine postao miljenik određenih struktura SDA. Ni za
jednog, ali nijednog, oficira ili generala nisam našao toliko imenovanja,
sklanjanja, čuvanja i "utopljavanja" koliko sam našao za Fikreta Muslimovića
a potpisivao ih je Alija Izetbegović.
Kada bi Muslimovića istjerali iz Staba vrhovne komande ARBiH
Izetbegović bi ga uzeo sebi za savjetnika, kada bi htjeli da ga uhapse radi
rada za protivničku i agresorsku stranu Izetbegović bi smjenjivao i hapsio sve
one koji su to htjeli činiti, kada su ga vrijeđali SDA glasila su mu davale
prostor da se brani kao npr. u "Ljiljanu" ili bi mu štampali,
distribuirali i kupovali knjige u kojima primitivnim metodama ohrndalog špijuna
blati, uglavnom, one koji su realno branili RBiH. Kada bi ga, gotovo čitava
Bosna, i Hercegovina, stavljala na stub srama i na stub veleizdajnika SDA bi ga
prigrlila u svoj Odbor za sigurnost odakle Muslimović, opet, radioaktivno
djeluje na nase društvo, na našu politiku, na našu policiju i na nas
obavještajni sistem.
Skoro mi se žalio jedan član Predsjednistva SDA kako je za
postavljanje jednog kantonalnog ministra policije, koji je trebao biti i jeste
ispred SDA, Odbor za sigurnost SDA tj. Alispahić, Muslimović i ostali špijunski
polufabrikati želio postaviti njima podobnog kadra. Također, posto se razumijem
u njihov rad u nekim javnim djelovanjima određenih struktura SDA prepoznajem
direktan potpis Muslimovića i njegovih špijunsko-poremećenih kolega a u to
računam one "lažne Avaze" i druge projekte političke prirode.
Muslimović je ogorčeni, razalovani, špijun - jadnik koji, čvrsto vjerujem, ima
problem da javno izgovori svoje ime i prezime, koji se crveni kada se
predstavi, koji je upao u septičku jamu vlastitih intriga, laži i podmetanja.
Muslimović je špijun kojeg izbjegava i Tribunal u Hagu, Muslimović je unisten
špijun. Ali o Muslimovićevom opusu ću, uskoro, vrlo obimno pisati kako bi se,
taj špijunski rak u našim redovima, do kraja ogolio i medijski ozračio.
U naletu svoje zlobe Muslimović je u svojoj
"specijalnoj informaciji", koje je uglavnom slao Izetbegoviću i uzem
rukovodstvu države, napisao da Amor Mašović ispoljava elemente samovolje
prilikom razmjene zarobljenika, da intimnim tonom oslovljava šefa četnicke
komisije za razmjenu zarobljenika i njegovog pratioca, da ima intimne kontakte
sa pripadnikom četničke stanice javne bezbjednosti Ilidža, da samoinicijativno
vrsi razmjene zarobljenih i tijela poginulih...
Naravno da Amor Mašović nije jedini čovjek, ČOVJEK!, koji se
našao na udaru brutalne lažljive manufakture Fikreta Muslimovića i njeogovih
saradnika iz onog, i iz ovog, vremena. Neću, sada, pisati šta su pisali o
Seferu Haliloviću, rahmetli Safetu Isoviću (zamjeniku rahmetli Safeta Zajke),
necu pisati kako su ogovarali borce sa Žuči, komandante iz operativnih grupa,
specijalnih jedinica, obične borce.
Neću, sada, pisati kako je naređivao prisluškivanje Dragana
Vikića, "snimanje stanja i snage Specijalne jedinice MUP-a RBiH",
neću pisati kako je organizator i inspirator brutalnih, krvlju okupanih, sukoba
u ratnom Sarajevu...Neću pisati sada ali ću se, vrlo skoro, pozabaviti sa tom
temom i, kao i sada, ponuditi dokumente na uvid. Velika je žalost i nesreća
kada se dozvoli da mladići kao sto su rahmetli Senad Fazlić i svi njegovi
saborci iz svih oružanih snaga RBiH ginu i gube glave zarad toga da bi
Izetbegović, umjesto njih i njihove hrabre komandante, čuvao pored sebe hulju i
veleizdajnika kao sto je Fikret Muslimović.
Takve činjenice otvaraju veliku priču koja će se, ako Bog
da, ispričati a to je - cime je Muslimović ucjenjivao jedan dio bh.rukovodstva
i jedan dio intelektualaca, novinara, hodža...i ko se sve stidi vlastite
proslosti i(li) sadašnjosti. Prošlo je od ove Muslimovićeve bljuvotine, haman,
pa dvadeset godina i danas Amor Masovic sjedi u istoj stranci sa Fikretom
Muslimovićem.
To se zove paradoks.
Čisto sumnjam da je Amor Masović ikada vidio ovu
Muslimovićevu informaciju (a nije jedina!) i sumnjam da ce, kada je vidi,
dozvoliti da ostane u istoj stranci sa moralnim otpadom kakav je Muslimović.
Poznavajući životopis Amora Mašovića nadam se da ce Amor, kao i u ratu, kao i
poslije rata, zasukati rukave i otkopati još jednu masovnu grobnicu iz koje će
izvaditi sve laži Fikreta Muslimovića i poslati ih na, nekakvo, samotnjačko groblje
gdje se kopaju oni kojih se svi stide. Ja sam tu da mu, ako nista drugo, dodam
lopatu.
Semir Halilović,
7.11.2012.
Nema komentara:
Objavi komentar