EJUP GANIĆ "DELIĆ KAŽE AKO SE SEFER POJAVI ONI ĆE PRESTATTI DA BJEŽE I ON TO PRIZNAJE. SEFERE AKO NE ODEŠ NA IGMAN POPUŠILI SMO GA“

EJUP GANIĆ - SEFERU HALILOVIĆU " IGMAN SE BEZ TEBE NE MOŽE ODBRANITI. MORA TVOJ AUTORITET DA SE POJAVI. RASIM KAŽE AKO SE SEFER POJAVI ONI ĆE PRESTATTI DA BJEŽE I ON TO PRIZNAJE. AKO NE ODEŠ, POPUŠILI SMO GA“

RASIM DELIĆ: „POSTAVILI STE ME ZA KOMANDANTA MIMO MOJE VOLJE“

Moja majka rahmetli Mediha i njen rahmetli brat Edin poginuli su 7.7.1993.g. Pisao sam o tome ali i nastaviću jer je to moj dug prema njemoj i njihovoj jubavi nježnosti koje su mi je darovali.

Baš u to vrijeme na Igmanu su se vodile žestoke bitke što je bila javna stvar ali i što se moglo zaključiti iz razgovora i izvještaja koji su prodefilovali Glavnim štabom ARBiH u kojem sam se, nakon ubistva moje rahmetli majke i njenog brata, privremeno nastanio. Nakon Delićevog trapqvog preuzimanja čela ARBiH pali su, u četničke ruke Trnovo, Rogoj, Bjelašnica, slobodna teritorija Goražda...i došao je red i na Igman čijim bi se padom Sarajevo ostavilo u duplom okruženju.

Pisali su sa Igmana Zaim Backović „Zagi“, Zićro Suljević, Vahid Karavelić i dr. tražeći vojničku, stručnu i materijalnotehničku pomoć. Dok je Sarajevo, polako polako, upadalo u duplo okruženje, dok je četničkim snagama na Igmanu komandovao lično ratni zločinac Ratko Mladić, za to isto vrijeme situacija je, unutar opkoljenog Sarajeva, bila sljedeća: Alija Izetbegović biomje u Ženevi, Rasim Delić i Bakir Alispahić hisu smjeli, i pored naređenja Ejupa Ganića i Rusmira Mahmutćehajića, prvi izaći na Igman, a malo je bilo jedinica i komandanata brigada  koji su smjeli promoliti nos na Igmanski vjetar.

Kada su 2.8.1993.g. Ejup Ganić, Rusmir Mahmutćehajić i Hadžo Efendić (kao rukovodstvo koje je mijenjalo Izetbegovića) donijeli usmenu naredbu da Rasim Delić i Bakir Alispahić izađu na Igman, izvedu svježe snage i zaustave opštu bježaniju što boraca što civila sa ovih krajeva, njih dvojica su, odjednom, shvatili da će gore morati izaći i da se gore ozbiljno gine. Delić koji je, bukvalno, iz logističkog centra Visoko prekomandovan u šefa Armije našao se u nebranom grožđu jer niti je imao iskustva niti autoriteta niti lične hrabrosti za jedan ovakav podvig. Poznavajući sam sebe sjeo je i, 3.8.1993.g.,napisao naređenje da Sefer Halilović izađe prvi na Igman i stabilizuje situaciju.

Naravno ne bi to bio nikakav problem da problem nismo predstavljali moja sestra Mirela i ja koji smo, netom prije, izgubili majku i dajidžu i bili u potpunom strahu od gubitka oca pa smo Delićevo naređenje shvatili kao slanje u sigurnu smrt. Nije Delića bilo briga za našu porodičnu tragediju, niti ga je bilo briga što smo skoro desetak glava članova uže i šire porodice dali za RBiH i da nas je još barem toliko u stroju.

Delić je pripadao potpunoj podrumaško-profiterskoj grupi ljudi koji su oglodali Republiku BiH. Do 8.6.1993.g bio je u Isturenom mjestu ŠVK i Logističkom centru Visoko. Oba svoja sina nagradio je oficirskim činovima i obojicu ih uzeo sebi u kabinet, daleko od fronta ali blizu svih privilegija kao što su stanovi, činovi i radna mjesta u oostratnom periodu. U TO RBiH je pristupio tek krajem aprila 1992.g. a kao potpukovnik srpske JNA čak je bio učesnik pregovora između sprske JNA i Zelenih beretki na Starom Gradu čega se u svojoj izjavi SDB-u BiH sjetio vojnik 10.bbr Avdibegović Faik. Suprugu i sina izvukao je iz okupiranog Doboja, kao i svoje lične stvari i namještaj, i to nakon što je agresija počela na RBiH. Ovakvu saradnju sa četnicima pravi borci ARBiH, što Delić nije bio, nikada nisu imali. Nadalje je u Logističkom centru Visoko i Isturenom mjestu ŠVK Visoko instalirao kabinet i satelitski telefon a opremu, oružje i municiju dijelio je skupa sa Hasanaom i Halidom Čengićem onako kako je njihova, mlinarska, pamet dobacivala što je, direktno, imalo odraza na propast operacije deblokade Sarajeva "Jug - '92" jer su krili oružje i municiju.

Neukusno debel za ratno vrijeme, gramziv i strašljiv u borbu nije smio iako je teritoriju gubio rapidno gotovo do veličine Crne Gore.

No, vratimo se bitci za Igman. Ejup Ganić je nakon što su izdali Deliću i Alispahiću naređenje za izlazak na Igman, i nakon što su semnjih dvojica na licu jesta tom naređenju usprostaviki, nazvao Sefera Halilovića 2.8.1993. u 18h i 45min:

Sefer: Halo?

Ganić: E, zdravo Sefere.

Sefer: Zdravo profesore.

Ganić: Šta ima?

Sefer: Evo...

Ganić: Kažu da je gore jako loše?

Sefer: Ko je rek`o?

Ganić: Pa svi mi kažu, ima neke informacije od brda ovog, Trešnjevsko brdo, napreduju s te strane, odozdo sa Ilidže!

Sefer: Četnici napreduju sa te strane?!

Ganić: Ja! Druga stvar, pazi gore nema, sve su jedinice na prvoj liniji, nema nikakve rezerve i znaš, ovome Gušiću treba neko da naredi da dovede trupe. Ako ne odete večeras gore, onda smo ga popušili što kažu! Il` ću ja da idem u pičku materinu da se ne vraćam odozgo, valjda će mene slušati. Jel ti došao Rasim? Nije?

Sefer: Nema ga još!

Ganić: Dogovori se s njim. Nešto uradite il` neka ide on il` ti.

Sefer: Evo sad kad dođe pa ćemo se dogovoriti.

Ganić:`Ajde eto...

Sefer: Dobro.

Ganić: Ćao, prijatno.

Noć je protekla u uvjerenju, u duhu naređenja Ganića, Mahmutćehajića i Efendića, da će Delić i Alispahić zorom ići na Igman. Ali Delić nije smio. Alispahić također. Nije imao ko da naredi „ovome Gušiću“. Ujutro oko 8h Sefer je kurirom dobio naređenje koje je potpisao Delić i u kojem se određuje da Sefer izađe na Igman sa jedinicama i zaustavi četničko napredovanje, povrati komunikaciju sa slobodnom teritorijom i spriječi haos u našim redovima. Sefer je odmah pozvao Delića.

Sefer: Dobio sam ovo naređenje!

Delić: Dobro.

Sefer: Ali ono nije u duhu onog dogovora našeg.

Delić: Što?

Sefer: Pa ja mislim da je ovo što piše ovdje i šta smo dogovarali, da su to dva pojma! Uredu, ja ću naređenje izvršiti!

Delić: Stani. Pa čekaj. Šta je sad tu? Šta tu nije uredu? Uzmi još nekoga sa sobom, da može to da prekontroliše i ništa više. Vremenski ti ne ograničavam...

Sefer: Šta sa djecom Rasime? Da ih pobijem prije nego odem Rasime?

Delić: Pa dobro čekaj, jesi li planirao već da odeš večeras?

Sefer: Da, da odem i da se vratim večeras. Ne, ja ovo naređenje razumijem kao pokrivanje, kao ograđivanje i kao preduzimanje potrebnih mjera i tako dalje! Uredu, ja ću naređenje izvršiti i nema problema!

Delić: Ne znam, ne znam šta da ti kažem sad.

Sefer: Ništa Rasime! Ja sam trinaest dženaza ovdje imao u Sarajevu, najbližih svojih, najbližih! Znate vi to svi! I, dvije godine mi je glava u torbi Rasime! I, očigledno, očigledno treba još nekome i moja glava! Malo je to, nego treba još i moja glava!

Delić: Ma ne treba, čovječe, tvoja glava! Kome treba tvoja glava?

Sefer: Uredu. Samo do moje glave će biti, još puno će biti glava...

Sefer je Deliću zalupio slušalicu i potom pozvao Ganića. Ganić je već znao da Delić ne smije na Igman jer ga je o tome neko obavijestio.

Sefer: Šta ima profesore?

Ganić: Ma ništa...Čovjek kaže, znate ja sam naredio i ako vi kažete da ja budem treći ja ću biti treći, ako treba da budem drugi, ja ću da budem drugi. Vi ste mene ovdje postavili ne mojom voljom nego naređenjem i ja treba da izdajem naređenja. I, svi drugi kažu isto...

Sefer: Šta je sa djecom, šta kažu?

Ganić: A, eto, Rusmir kaže, evo ja ću mu primiti djecu. Ja kažem to ne može bez njega gore. Mora njegov autoritet da se pojavi i to mora da sredi. Rasim kaže ako se on pojavi oni će prestati da bježe i on to priznaje. To je to! Ne znam šta da ti kažem...

Sefer: Šta sa djecom...?

Ganić: Molim?

Sefer: Pa primit će mi Rusmir. Ali on (o meni je rječ. Op.a) neće od mene u tome je stvar u pičku materinu.

Ganić: Ne znam, veruj mi. Ne znam ništa. Uopšte ne znam šta da ti kažem. Ako možeš da odeš, da odeš dan jedan, dva da zaustaviš to, pa se vrati! Ne znam ni ja, makar se pojavi gore da kažu da si gore! Ne znam! Ne znam, ne mogu ti ništa privatno reći, jer onda čovjek...Oni smatraju da ti možeš gore učiniti puno! Tvoj autoritet je neosporan, to je to! Jer pazi, ako padne Igman bićemo zatvoreni ovde.

Sefer: Pa Igman je pao, nema tu govora više da li me razumiješ? U tom je stvar. Da li me razumiješ?

Ganić: Ma nije kažu pao...

Sefer: Ma kako nije pao...Hoteli su njihovi, u četničkim rukama.

Ganić: Veruj mi, odluči! Ovo je katastrofa. Ne znam šta da radimo!

Sefer: Je li on rekao tako. Veliko i Malo polje i hoteli su...

Ganić: Nije potvrdio, kaže da ne zna tačne informacije...

Sefer: Ma kako ne zna? Doš`o čovjek odozgo kad je sve to kazao i meni i njemu.

Ganić: Dobro, dobro Sefere. Imam ovde ovog čoveka, čut ćemo se. Tu sam ja celo vreme.

Sefer: Ja ne znam šta da radim stvarno. Onda pošaljite vojnu policiju nek me uhapsi i gotovo. Šta ja mogu, ja da ih pobijem, drugo ne znam šta da radim. Ne znam.

Ganić: Ništa... napiši mu informaciju i zdravo. Eto, jer pazi to je za dva tri dana relevantno, to će biti riješeno gore. Dan – dva,eto! Ako se mogne. Ako ne, gotovo je, ovo će sve da propadne. Onda ostajemo svi ovde, onda nema izlaza. Nećeš nikako izlaziti. Sve dok ne dođe neko da nas oslobodi. Pazi prekida se onda i kontakt sa slobodnom teritorijom.

Sefer: Ako nije već prekinut.

Ganić: Kažu da nije prekinut.

Sefer: On to kaže, mislim on priča, svira uz tamburu bez veze!

Ganić: Dobro.

Sefer: Dobro.

Ganić: `Ajde prijatno...

Uskoro je Sefer obezbjedio jedinice 9.mtbr, 10.bbr i Samostalnog bataljona i sa svojih nekoliko pratilaca krenuo pod okriljem noći put Igmana. Tunel je tek otvoren, prepun blata i vode, gotovo bez zraka i sa minimumom svjetlosti. Ovo što danas turisti obilaze jeste hotel sa 5 zvjezdica u odnosu na izled tunela augusta i septembra 1993.g. Šta je Sefer gore, na Igmanu, zatekao? Vahid Karevelić, tek postavljeni komandant 1.Korpusa ARBiH, nije znao gdje mu je prednji kraj. Tzv. "pokretna grupa ŠVK-a" bila je rasuto sijelo bez potpunihh informacija, bez moći da naređuju ibez  autoriteta da organizuju odbranu i protivnapad. Jedinice 3.Korupsa ARBiH iz 17.Krajiške i 7.Muslimanske brigade danima su čekale, u Tarčinu, uvođenje u borbu i taman su krenule da se vrate kada je Sefer Halilović poslao po njih i uveo ih u direktnu borbu sa četnicima. Sefer se tada susreo sa njihovim vođom, čovjekom po imenu Alen.

Jedinice koje su došle iz Sarajeva i jedinice 3.Korpusa su, pod Seferovom komandom, u snažnom protuudaru oslobodile Trešnjevo brdo i putnu komunikaciju sa slobodnom teritorijom, odbacile su četničku ofanzivu i zaustavili je te su spriječili haos i bježaniju koji su nastali na ovom dijelu teritorije. Mladić se povukao. U svemu ovome učestvovali su i borci 4.mtbr. Kada je sve ovo uređeno Sefer se spremio na povratak u Sarajevo. U komandi odakle se polazi put tunela, nakon bitke, odjednom se pojavio Delić. Bez pardona Sefer mu je održao predavanje i rekao mu da treba da se stidi da dolazi nakon bitke i kiti se tuđim pobjedama. Zalupio je vrata i otišao. Delić je bio slika i prilika politike koja ga je dovela na čelo Armije kako on to reče "mimo njegove volje".

Kasnije, 1994.g., kada je Izetbegović zatražio od Delića izvještaj i u napiše šta je uradio za godinu dana koliko je na čelu ARBiH to Delićevo pisanje se svelo na gomilu laži, optužbi i trač partija usmjerenih protiv Seferu. Za godinu dana rata, pisao je Delić, čistio je ARBiH od Seferovih kadrova a stavka slobodna teritorija ostala je gotovo prazna.

Sefer je po povratku sa Igmana pozvao Ganića da ga obavijesti da je izvršio naređenje Predsjedništva RBiH tj. Trijumvirata u liku Ganića, Mahmutćehajića i Hadže Efendića:

Ganić: Halo?

Sefer: Kako ste profesore?

Ganić: E, Sefere, šta ima novo? Pazi molim te, ko drži ono Trešnjevsko brdo?

Sefer: Trešnjevo brdo sam ja razrješio i vratio se nazad... Ja sam Igman završio u prvoj etapi. Za dva dana idem da završim posao!

Ganić: Znači to su tvoji odradili ono gore?

Sefer: Naravno. Trešnjevo brdo sam ja odradio pa se vratio nazad!

Ganić: I, oni su sad samo na Golom brdu?

Sefer: Oni su na Golom brdu, a sa druge strane nema šansi da prođu da su im zubi od čelika! Komunikacija je slobodna, Igman je odbranjen...iii mirno spavaj!

Kasnije kada bolesnici i monstrumi oličenimu Fikretu Muslimoviću, Jusufu Jašareviću, Bakiru Alisoahiću, Nedžadu Ugljenu, Enveru Mujezinoviću i drugima budu isljeđivali Sefera radi afere "državni udar" koju su sami izmislili, pitat će Sefera zašto je „baš“ poveo „Ćelu Ramiza“, "Cacu“ i Solakovića sa sobom na Igman. Zanimljivo, istu tezu su ponavljali i tužioci Tribunala u Haagu iz čega se zapravo vidi da je optužnica protiv Sefera skuhana u Sarajevu. Uglavnom, Sefer je vratio svojim isljednicima: „I ja, i oni, otišli smo na Igman jer niko drugi nije smio...“

Pošto se ovdje fragmenti historije kradu, a čitava historija RBiH je političkim odlukama, projektima i lažima pretvorena u male kockice, puzzle, koje oni slažu kako im odgovara, zanimljivo je ispričati i sljedeće događaje. Kada su 1994.g. počeli pregovori o mirenju Izetbegovića i Sefera Halilovića, a te pregovore je koordinirao Ejup Ganić kao neka vrsta Unprofora, prilikom jednog razgovora Izetbegović - Halilović - Ganić zapodjenula se i tema bitke za Igman. Sefer je rekak Izetbegoviću o događajima na Igmanu jer je Izetbegović za to vrijeme pregovarao u Ženevi. Izetbegović ga je u čudu gledao i rekao mu: "Ja prvi sput sada čujem da si ti bio na Igmanu".

Pošto je bilo očito da su Ganić i Delić slagali Izetbegovića i rekli mu da je Sefer odbio izaći na Igman, u razgovor se upetljao Ganić: "A stvarno Sefere ko je prije izašao na Igman ti ili ja"

Tada je nastala svađa u Izetbegovićevom kabinetu jer je Sefer, ljut jer kradu i historiju a kamo li pare, ispričao sve kako se dogodilo. Da stvar bude još crnja i lažljivija Delić će u svom izvještaju, iz 1994.g., o tome šta je uradio za godinu dana na čelu ARBiH napisati da Sefer nije izašao na Igman i da je odbio naređenje. Bilo je to Delićevo laganje, laganje čovjeka kojeg su mrzili vojska i narod ali ga je zato volio Alija.

Bilo je to pisanje čovjeka koji je izgubio oko 15% teritorije RBiH ali je zato bio oslobodio velelijepnu vilu u sarajevskom naselju Breka. Bilo je to pisanje čovjeka čiji su borci bili sve mršaviji dok su on i režimski "generali" bivali sve deblji i bogatiji. Bilo je to pisanje čovjeka  koji je karijeru okončao kao osuđeni ratni zločinac što je bio pečat na politiku koja ga je dovela na čelo ARBiH kako bi vojska bila mirna dok Republika BiH šapatom nestaje.

Danas se sjećanje na bitku za Igman obilježava institucionalno i redovno. Na svečanostima govore i kurta i murta, svi osim onih koji su Igman branili i odbranili. Vodeći ljudi BiH, Federacije i Kantona Sarajevo jurišaju boreći se protiv istine, proglašavaju je za laž, daju narodni novac za projekte kojima je osnovni moto "da nam laž poživi" jer je opstojnost ovih ljudi na vlasti onolikog vijeka koliko budu živjele i njihove laži.

Semir Halilović