Prvi put sam krajem 1992.godine, boraveći u Štabu vrhovne
komande ARBiH, ugledao Pravilnik naše vojske, nastao augusta 1992.godine, u
kojem se pominju i slikama prikazuju budući činovi koji će se nekada uvesti u
ARBiH. Plan Sefera Halilovića bio je da se činovi u ARBiH ne uvode prije
završetka oslobodilačkog rata jer ljudi su, htjeli ne htjeli, skloni ljubomori
i zavisti sa jedne, odnosno zloupotrebi i foteljaštvu s druge strane pa bi
razlikovanje boraca i komandanata sa činovima, osim položaja, u ratu bilo
pogubno i izazvalo bi jednu, kako je to kasnije rekao Stjepan Kljuić "zlu
krv u Armiji RBiH".
Međutim nisu svi mislili tako jer se, npr., predsjedniku
Predsjedništva RBiH Izetbegović Aliji,
žurilo sa uvođenjem činova u ARBiH bez obzira što takvo postupanje nije imalo
ni racionalne ni političke razloge. Prvi Izetbegovićev pokušaj uvođenja činova
u ARBiH biće poduzet 8.6.1993.godine kada je Izetbegović donio neustavnu
odluku, i po tadašnjem ustavnom uređenju RBiH i po načinu glasanja na samom
Predsjedništvu RBiH, o uvođenju ustavno i organizaciono nepostojeće funkcije
komandanta Glavnog štaba ARBiH. Isti taj dan, pored ove odluke i nakaradne
odluke o potpuno bespotrebnom formiranju 6.Korpusa ARBiH čime će se uvesti haos
u sistem rukovođenja i komandovanja u ARBiH u dijelu Hercegovine a posebno u
ionako haotični prostor Igmana. Izetbegović će toga dana, uz ove odluke,
predložiti i da se uvedu činovi generala u ARBiH te da se generalskim epoletama
okite: Delić Rasim, Sefer Halilović, Stjepan Šiber, Divjak Jovan i Muslimović
Fikret. Naravno, osim što se Sefer Halilović toga dana usprotivio činovanju
svih poborjanih, posebno je stavio prigovor na ime Muslimovića jer mu nije bilo
jasno po kojem se to osnovu Muslimović uopšte može naći na spisku sa vodećim ljudima ARBiH. Vidjevši da će
situacija biti tijesna sa Muslimovićem, Izetbegović je odličio da sva činovanja
zaustavi kada već nije mogao odmah, u prvom kontigentu, generalskim činom
nagraditi svog miljenika i nekadašnjeg kolegu KOS-ovca Muslimović Fikreta.
Od ovog, prvog, Izetbegovićevog pokušaja uvođenja
generalskih činova u ARBiH proteći će gotovo punih šest mjeseci kada se, dana
27.11.1993.godine, na dnevnom redu Predsjedništva RBiH ponovo otvorila rasprava
o generalskim epoletama uz navođenje potpuno trivijalnih, ne ljudskih i ne
patriotskih, razloga za ovakav politički potez:
Izetbegović: „Gdje mi je Dnevni red... Odluka o imenovanju
generala BiH. Ovdje imate prijedlog o imenovanju generala BiH, konačno
prijedlog o činovanju, taj koji smo se mi dugo vremena hoćemo–nećemo
odlučivali, kolebali se i sada bi ovo bila prva grupa, mislimo da je korisno da
se u vojsci uradi. Slijedilo bi dalje činovanje sve do najnižih funkcija, to je
veliki posao pomalo i delikatan i osjetljiv, jer se stvaraju nezadovoljstva,
ali smo smatrali da se sa ovim imenovanjem postiže, pravi se jedan korak u
vojsci, jedan pravi korak i ne bi bio sporan...
Ovdje je prijedlog, svi se proizvode u prvi čin generala,
osim dvojice ljudi to je Delić i Hadžihasanović, koji sada preuzimaju dva
glavna mjesta u Armiji. Delić je u čin armijskog generala, a Hadžihasanović u
čin divizijskog generala. Ostali u prvi čin, znači brigadni general, prvi
stepen, prvi čin unutar generalskog poziva... Uključen je ovdje i čovjek koji
nije ni u Upravi, nije ni načelnik, odnosno dva čovjeka koji nisu ni načelnici
Uprava trenutno i nisu ni komandanti korpusa, riječ je o Haliloviću i Drekoviću
Ramizu. Dreković Ramiz će biti raspoređen, čekamo reorganizaciju korpusa i biće
raspoređen, biće predložen za komandanta vjerovatno 3. Korpusa... Što se tiče
Halilović Sefera, on je za sada na radu u Glavnom Štabu, (u ovo vrijeme nalazio
se u kućnom pritvoru - op.a.) raspored njegov je još dalje pitanje razmatranja
nekog između Ministarstva narodne odbrane ili Glavnog Štaba. Ne znam koje bi
mjesto mogao zauzeti, međutim, mi smo htjeli ovim da pokažemo da neke krupne
greške nisu ustanovljene, jesu takve greške koje ga čine nepodobnim da ostane
na mjestu načelnika Glavnog štaba, ali ne i tolike da bi trebao da budu na neki
način odstranjen iz vojske. Naprotiv, on ima i velikih zasluga, mi ne smijemo
biti ljudi koji to zanemaruju, on je napravio izvjesne greške, jeste, propuste,
međutim, on je imao zasluga u formiranju vojske od prvih dana...Zato bi...ostao
je u prvi stepen, inače bi on bio divizijski general, u najmanju ruku, da nije
bilo šta je bilo.“
Ovdje treba kazati da je, prema formacijskom mjestu unutar
ARBiH, bilo predviđeno da čin generala naše vojske ponesu komandant štaba,
njegovi zamjenici, načelnik štaba, komandanti korpusa i načelnici uprava u GŠ
ali to pravilo nikada nije ispoštovano do kraja već je višestruko narušavano pa
su činovanja u ARBiH dosegla granice apsurda i besmislenosti tako da danas i
kurta i murta se zovu generalima.
Govor Izetbegovića na sjednici Predsjedništva RBiH od
27.11.1993.godine dobro oslikava neprincipijelnost državnih institucija
prilikom dodjeljivanja generalskog čina ARBiH. Tako se svjesno zanemaruju
zasluge osnivača ARBiH i autora koncepta odbrane RBiH (koncepta koji je
Izetbegović vidio i odobrio ga 2.12.1991.godine na sastanku u Hrasnici) Sefera
Halilovića, kojeg Izetbegović, hvali ali mu oduzima zaslužena prava: „Halilović
je trebao biti divizijski general u najmanju ruku, da nije bilo šta je bilo».
Ok. I, šta je to bilo? Ništa. Halilović je saslušavan, držan u pritvoru,
psihički iscrpljivan i sabijan u mračne prostorije SDB–a, prisiljavan na
konstrukcije, montirani su mu zločini, držacni udari i na kraju je pušten kući.
Ostao je «nepodoban» sve do kraja rata. «U najmanju ruku».
Sudbina je htjela
htjela da prvi oficiri Armije RBiH predloženi za čin armijskog i divizijskog
generala budu upravo oni koji su se među posljednjim priključili oslobodilačkoj
vojsci: Delić Rasim i Hadžihasanović Enver. Kada je Izetbegović objašnjavao
zašto Delića treba proizvesti u čin generala, potpuno relativizirajući i čin
generala i zanemarujući bilo kakav princip zasluga, rekao je: «Treba da to
uradimo danas, ide i Delić gore i pregovara, oni svi imaju nekakvih generala,
dolazi general ovaj Petković, Praljak, naš Delić koji je bio pukovnik ili
potpukovnik nema titule tamo...Držim da bi mi trebali konačno da to učinimo,
taj korak na koji se nakanjujemo već pola godine.»
A onda je na red došlo Delićevo izlaganje na ovoj sjednici
Predsjedništva RBiH. Da li je Delić mogao, samo nekoliko mjeseci ranije, čak i
usniti da će uopšte ikada biti pitan da li da se prvobprcima PL RBiH i ARBiH da
ili ne da čin generala? Nije. Međutim spletom političkih igara koje su
zaokupile naše političko ali i paralelno rukovodstvo njegova nebitnost je
prešla u bitnost odakle će izrasti brojne anomalije kao što je davanje činova i
u bescijenje što je, u krajnjem, dovelo do jeneavizacije ARBiH i, zašto ne reći
otvoreno, kraha naših ciljeva borbe. Umjesto da se Predsjedništvo RBiH bavi
strategijom oslobođenja države, uključivanje svih, do posljednje babe u borbu,
oni raspravljajumo beneficjjama od kojih niko, osim onih koji su nagrađeni,
neće imati nikakve koristi ali će narod od njihovih činova imati veliku,
nenadoknadivu štetu.
Delić je obrazlažući odluku zašto neki trebaju dobiti čin
generala kazao: «Ja bih preskočio sebe. Hadžihasanović Enver, idemo redom, i
stvar je Predsjedništva da usvoji, ja sam samo jedan glas i ništa više. Kao
načelnik GŠ da bi rukovodio oružanom borbom, njihove formacije su mjesto
divizijskog generala, tako da tu, to je formacijsko mjesto divizijski general.
Kada je riječ o Šiberu, smatrali smo da treba da bude unaprijeđen u čin
generala, viši čin davati, a ide u diplomatiju, već je u toku. Slična je
situacija otprilike i sa Divjakom. On je u godinama kada treba razmišljati da
se penzioniše, radi se o tome da on ima poprilično godina, on je 37. godište,
nema neke perspektive da ide dalje. Kada je riječ o Seferu Haliloviću, ja imam
sve podatke šta je u ovom periodu...Ja sam i kada smo kadrovski razmatrali
smatrao da za ono što je uradio za godinu dana, ipak, u organizovanju vojske i
rukovođenju oružanom borbom, da zaslužuje taj čin, s tim da ne može ostati u
Armiji RBiH...Sljedeći Hajrulahović
Talijan, bio je komandant Korpusa godinu dana, zapravo oko godinu dana i kao
komandant korpusa daje mu se ovo. Vranj Sulejman je prvi oficir bivše JNA koji
je napustio Armiju i jedan od čelnih ljudi u PL od 1991. godine, znači po tom
osnovu. Slična situacija je i sa Karišik Mehom... Znači, ista je situacija i sa
Karavelić Vahidom...Šadić Hazim, mislim da nije sporan, komandant 2. Korpusa.
Pašalić Arif je bio komandant 4.Korpusa, sada je na dužnosti u MO. Dreković
Ramiz mislim da je sa dužnošću komandanta 5. Korpusa to zaslužio...Kada je
riječ o dvojici pretposljednjih, Bilajac i Suljević, odlukom Predsjedništva
kada sam ja imenovan za komandanta, oni su već tada, rečeno je da idu u penziju
u činu brigadnog generala.»
S obzirom da ovakav princip činovanja nije, u modernoj
historjji armija, zabilježen nigdje prije do u Armiji RBiH, ostaje nam da se
jedino isčuđavamo principu dodjele činova generala zbog toga jer je neko prvi,
ili među prvima, napustio bivšu JNA jer to potpada pod potpuno druge zasluge i
sa generalskim epoletama nema ama baš nikakve veze. Po istom principu kako su
im dodjeljivali generalske činove mogli su im dodijeleiti i počasne doktorate
jer to, otprilike, baš toliko ima veze jedno sa drugim.
Naravno posebno je bilo licemjerno i krajnje nenormalno da
Delić koji je prvu godinu rata proveo malo u logističkom centru Visoko, malo na
Odsjeku ŠVK u istom mjestu, malo po terenu, sa sve hipotekom da se tek u drugoj
polovini aprila 1992.godine priključio vojsci branilaca RBiH a da u
organizovanju otpora nije imao dodirnih tačaka, govori uopšte šta bi Sefer
Halilović trebao da dobije od činova i u kojoj bi instituciji trebao da sjedi.
Jer, treba biti pošten, Delić je 8.6.1993.godine na čelo ARBiH došao na gotovo:
vojska od pet korpusa i preko 200.000 boraca bila je organizovana i odbranila
je državu a to nije bila Delićeva zasluga već zasluga Sefera Halilovića i
njegovih komandanata i boraca.
S obzirom da se ostali članovi Predsjedništva RBiH nisu
saglasili da se ikome, osim Deliću i to iz pregovaračko - kompleksaških
razloga, dodijeli generalski čin tako je i ostalo do kraja ove sjednice. Samo
je Ganić na kraju zasjedanja rekao: «Što se tiče Halilovića, on je jedan vrlo
spretan čovjek za organizaciju, stvari regulative vojne, to je vrlo
komplikovano vojsku ustrojiti...Ja zaista stojim na stanovištu da bi pored
Halilovića, predlažem još ova dva (Divjak i Šiber - op.a.) u činove divizijskih
generala, a što se tiče ostalih, ja mislim da su prijedlozi uredu. I pravo da
vam kažem mi smo imali nekih komandanata, ovdje u Sarajevu, ja znam samo jednu
stvar, da su oni neki Prazina i neki ostali zagorčavali život Glavnom Štabu,
nekoliko puta su oni blokirali taj Glavni Štab i to su bili nekakvi ljudi koji
su kasnije nanijeli veliko zlo ovoj državi, ta mahala.» Međutim zbog nedostatka
potrebne većine na pomenutoj sjednici Predsjedništva RBiH niko drugi osim
Delića nije dobio generalski čin.
Zanimljivo da se u rješenjima o generalskim činovima pisalo
da se, recimo, Delić, Hadžihasanović, Polutak Mustafa, Ajnadžić Nedžad ili
Dudaković Atif primaju u ARBiH između 6. i 15. aprila 1992.godine što je laž
jer su svi pobrojani u ovom vremenu ili još i kasnije bili u sprskoj JNA i to
su historijski fakti sviđali se oni nekome illi ne.
Na svojoj narednoj sjednici Predsjedništvo RBiH je
14.12.1993, odlučilo u generalske činove proizvesti sljedeće oficire: Enver Hadžihasanović,
Stjepan Šiber, Jovan Divjak, Meho Karišik, Vahid Karavelić, Sulejman Vranj,
Mustafa Hajrulahović, Hazim Šadić, Ramiz Dreković, Arif Pašalić i Zićro
Suljević.
Sljedeće činovanje u generalski stepen dogoditi će se
14.4.1994.godine, dan prije drugog rođendana Armije RBiH. Na sjednici
Predsjedništva doći će prijedlozi za unaprjeđenje u čin generala za: Mehmeda
Alagića, Rifata Bilajca, Jusufa Jašarevića i Muniba Bisića, te će se takođe
raspravljati i o dodjeljivanju generalskog čina Seferu Haliloviću i Atifu
Dudakoviću.
O Dudakoviću, Haliloviću, Bilajcu i Alagiću tadašnji
komandant GŠ Armije Delić kaže: «Mi smo imali još dva prijedloga. Jedan smo
ovog momenta zadržali, a jedan će poslije biti na Predsjedništvu za koji smo
dali stav. Zadržali smo prijedlog za Dudaković Atifa. On je predložen... Treba
da se dokazuje još. Ima još borbi. On se dobro nosi sa tim problemima, ali neka
još sačeka. Da ne prenaglimo, pa da ne dođemo u situaciju da ne možemo
ispraviti. Drugi prijedlog je za Sefera Halilovića. Samo prijedlog...Mi smo
dali stav i doći će stav Predsjedništvu u vezi toga...Kada je riječ o Rifatu
Bilajcu, on je pružio velike zasluge u organizaciji Armije. Sada kada je
postavljen na formacijsko mjesto, ne priča toliko koliko je prije, po čemu je bio
poznat...Mehmed Alagić kao komandant 3. Korpusa, ako ništa drugo deblokadom
Maglaja i da ne kažem dogovorom sa 111. brigadom HVO-a da to zajedno
urade.»
Uglavnom, Dudaković se, kao jedini komandant koji je svojim
usponom «prijetio» dolasku na vrh Armije, po mišljenju generala Delića «morao
još dokazivati», te mu je čin generala stopiran do daljnjeg. Kada je Halilović
u pitanju, Predsjedništvo RBiH primilo je dva pisma u kojima se kaže da bi
proizvođenje Sefera Halilovića u čin generala Armije RBiH bilo «štetno po moral
i borbu Armije RBiH». Tvrdili su to komandant Delić i ministar odbrane RBiH
Hamdija Hadžihasanović. Koliko je Predsjedništvo uvažavalo takvo mišljenje
najbolje će pokazati događaj od 26.4.1994.godine kada je Haliloviću na sjednici
Predsjedništva RBiH dodijeljen generalski čin.
No vratimo se Delićevoj diskusiji od 14.4.1994. godine.
Delić je ustvrdio da Bilajac, inače najobrazovaniji oficir Armije RBiH – «ima
dug jezik», što je bila neumjesna kvalifikacija na račun vojno i patriotski starijeg
Bilajca koji je uz RBiH od Patriotske Lige što se za Delića ne može reći.
Na pomen Hrvata i HVO–a, za riječ se javio član
Predsjedništva RBiH Stjepan Kljuić koji je upitao prisutne šta je sa
unaprjeđenjem Ivice Jarčevića i drugih Hrvata kojih više u GŠ ARBiH gotovo i
nema. Delić «vraća» Kljuiću da se Jarčević nalazi na funkciji komandanta
brigade i da po dužnosti koju obavlja ne može imati čin generala ARBiH – tako
je odredilo Predsjedništvo RBiH. Međutim, to nije bila istina. Radilo se o
dvostrukim pravilima, urušenom pravnom i moralnom principu po kojima su Fikret
Prevljak i Ismet Hadžić, obojica komandanti brigada i članovi Izetbegovićeve
partije, dobili generalski čin a neki drugi nisu.
Kljuić nezadovoljan Delićevim odgovorom opet uskače u raspravu:
«Odlakosm Šibera, svako ima svoju procjenu. Šiber je otišao, da li privatno ili
ne, ti sad u VK nemaš ni jednog Hrvata. A ja tvrdim da smo mi Hrvati u Bosni
dali određen doprinos Armiji... Malo i to moramo gledati. Kao što politički mi
rušimo Herceg-Bosnu odavde i na terenu, onda će ti sutra doći iz Herceg-Bosne i
ultimativno ti reći: 8 ili 10 generala da se stavi... Jer, uvođenjem činova
prije kraja rata, mi smo napravili jednu zlu krv u Armiji.»
Dana 14.4.1994.godine Izetbegović kaže: «Kad kažemo general,
volio bih da je to čovjek koji je proveo mjesec dana u blatu, stavio glavu u
torbu itd. To se očekuje od generala.»
Lijepo rečeno sa malim problemom: Izetbegović se uopšte mije
pridržavao izrečenog. U kojem su se to
blatu «valjali», na primjer, generali:
Čengić, Vranj, Jašarević, Muslimović, Efendić, Fetahagić...?
Kada su u pitanju «generali iz kabineta», trebam pomenuti
Muniba Bisića o kojem je 14.4.1994.godine Izetbegović rekao: «Mi smo trebali
Bisića, čim se ponudio za generala, istog momenta premještaj i hajde malo u
Maglaj itd. Nakon toga – general. Ne može se zaraditi generalska stolica
dolazeći svaki dan uglancan, fino uređen, nahranjen dobro, obrijan fino itd. Ne
može se u ratu to uraditi. Jer kada je Liga formirana i sve to zajedno, on je
tu bio aktivan čovjek. Ali to je uvijek bilo, kako bih rekao, u nekoj
pozadini.» Međutim i pored ove kritike
Bisiću je dodijeljen generalski čin. Bisić će se, puno kasnije, kada Halilović
bude optužio Izetbegovića za odjelu RBiH i nestanak novca datog za odbranu BiH,
prvi javiti da brani Izetbegovića ali je, smatram, zapravo branio svoj
nezasluženi čin. Nešto kasnije, činom generala Armije RBiH okititi će se i
bezbjednjak Jusuf Jašarević koji je odgovoran kao načelnik Vojne bezbjednosti
ARBiH što zločini u Grabovicimi Trusini nisu na vrijeme procesuirani.. Pri
njegovom unaprjeđivanju, Delić će kazati da je Jašarević prilikom «planiranja i
učestvovanja u akciji čišćenja Sarajeva», poznatoj kao akcija «Trebević», imao
odlučujuću ulogu skupa sa Šaćirom Arnautovićem.
Ovakvo ubrzano proizvođenje generala ovo navest će
Izetbegovića da 24.10.1994.godine prije sjednice Predsjedništva RBiH, donese
„Naredbu“ br. 02-5/92 u kojoj propisuje formiranje Generalštaba Armije RBiH.
Time je završen proces krunisanja unutar vojske. Ostalo je još samo da dobijemo
rat...
U međuvremenu...14.4.1994, sjednica Predsjedništva RBiH.
Tačka broj jedan: Prijedlog Uredbe sa
zakonskom snagom o odlikovanjima RBiH. Bilo je predviđeno i usvojeno da RBiH
svojim zaslužnim građanima i vojnicima dodjeljuje neki od predviđenih trinaest
Ordena i sedam medalja. Odluka o odlikovanjima donesena je nekoliko dana pred
drugi rođendan Armije RBiH. Prvi predloženi i odlikovani kadrovi vojske bili su
poginuli komandanti: Mešić Hajrudin, Zajko Safet, Hujdrur Mithat, Malkić Nesim,
Hodžić Senad, Šehović Enver, Garibović Mehmed, Salčin Ramiz, Bolić Senahid,
Isović Safet, Pavlović Igor, Hadžić Safet, Domuz Čedo i Petrović Mihajlo, i
borci za treću kategoriju ordena: Odžaković Fadila Žuta, Šikalo Smajo, Hajdarević
Remzija Džo, Bogunić Emir Čarli, Magoda Muhidin Dino i Šakić Enver Eno. Pored ovih, član Predsjedništva Kljuić
zatražio je da se jedan od ordena dodijeli i poginulom MUP-ovom specijalcu i
proslavljenom sportašu Vinku Šamarliću.
Odlikovan je i rahmetli Safet Hadžić za kojeg se založio
lično Izetbegović. Safet Hadžić poginuo je 18.4.1992.godine prilikom akcije
izvlačenja oružja u Vogošći. Posthumno je odlikovan „Ordenom heroja
oslobodilačkog rata". Na kraju rasprave pod tačkom br.1 Pejanović se javio
za riječ: «Predsjedniče, ja bih molio, Enver Šehović ako može biti u prvoj
grupi. Dobro znam tu sredinu, znam čovjeka i porodicu. Ne bih obrazlagao. Svi
znate koliko je on legendaran u dijelu Novog Sarajeva i Sarajeva.» Abdulah
Konjicija podržava Pejanovićevu molbu: «Ja slučajno znam od boraca, kažu da
Enver Šehović je bio mozak na Žuči, a isto tako za Isovića. I da je on u ovom
nivou Safeta Zajke. Kažu Zajko je išao naprijed, a oni su bili mozak
toga.» Izetbegović odgovara: «Svako je
imao svoj dio fronta. Što se mene tiče, mislim da je Zajko po svojim
kvalitetima, znao sam obojicu, Zajko je nešto jednostavniji, običniji čovjek.
Nije se volio nikad slikati, nije se nigdje isticao. Šeha je bio malo drugačiji
u tom pogledu. Mislim da tu ima razlike u kvalitetama ljudi. To je bio pravi
narodni junak. Bio je pomalo čovjek i glumac, volio se istaknuti Šehović. Zajko
nije tražio da se zna šta je on uradio...Ima neke razlike, nije baš sasvim
isto.»
Na sjednici Predsjedništva RBiH od 26.4.1994.godine, s početkom
u 16h, prva tačka dnevnog reda bio je „slučaj“ Sefera Halilovića.
Zdravko Đuričić: Ima prestavka za rješenje statusa Sefera
Halilovića.
Izetbegović: E, da vidimo šta ćemo tu.
Đuričić: Ima onaj odgovor Delića od 13.4.
Izetbegović: Imamo predstavku, imamo imenovanje, imamo
odgovor komande. Ovdje ćemo imati vjerovatno izvjesna nesalganja. Ako mene
lično pitate, mislim da on treba da dobije taj naziv. Kratko da vam kažem,
mislim da treba. Puno je on uradio za Armiju. Što se tiče funkcije, to je drugo
pitanje. On je vodeći od onih ljudi koji su organizovali otpor 1991. godine, to
bih ja mogao da potvrdim. Jedan od sposobnih ljudi i ja ću glasati da se on
imenuje, a vi izvolite pa se opredijelite.
Ganić: On je bio prvi u Armiji, pa onda drugi pa su tu neke
oscilacije. Očigledno da će on završiti negdje, ali ne tamo gdje i ovi oficiri
JNA. Vjerovatno se neće njima pridružiti. Ako se pogleda spisak ostalih ljudi
koje smo mi proizveli u čin generala mislim da...
Izetbegović: Pogotovo kada se uporede neka imenovanja nekih
ljudi koji su generalske epolete manje više zaradili foteljama. Biće kritike! I
bilo je!
Divjak: Vi znate da su postojali opravdani razlozi koji su i
sada zbog zaštite interesa i bezbjednosti zemlje i Armije ne iznose, zbog čega je
on i smijenjen u novembru. I drugo, čini mi se da bi njegovo proizvođenje u čin
generala stvorilo određeno stanje među pripadnicima Armije. Vi znate da sam ja
u junu mjesecu bio za to da on ostane komandant i bilo je razloga da tako bude,
ali od perioda stavljanja na dužnost načelnika pa do novembra bilo je dosta
stvari koje umanjuju njegov doprinos stvaranju Armije. Treba reći da je on
neosporan. Stav štaba je da ne bi trebao da dobije čin generala.
Silajdžić: Ja mislim da bi to trebalo učiniti. E sada kada
je u pitanju umanjivanje prethodnih zasluga. Znate zasluge možete umanjiti samo
ako ih ima, a ako pričamo o zaslugama onda ih taj čovjek, ipak otvoreno treba
reći ima, više nego mnogi koji su... hoću reći njihove zasluge se ne mogu
umanjiti jer ih i nemaju, onoliko koliko ih on ima. Ejup je govorio o rasporedu
na neka druga mjesta i ja se slažem sa tim. Mislim kada je trebalo on je bio na
pravome mjestu. E, da ovako kažem, oni ljudi koji su poslije imenovani, da
budem sasvim otvoren su se kasnije priključivali, ili ako hoćete bili na drugoj
strani dok je on radio posao. Budimo otovreni. Veliki broj tih ljudi je bio na
drugoj strani dok je on radio posao. Oni su generali on nije!
Ganić: Samo da dodam ovo da je Duraković dao svoje mišljenje
i da podržava prijedlog, jer ne može prisustvovati sastanku.
Komšić: Imenovanje u čin generala, što znači vraćanje u
Armiju?
Ganić: To nije odlučeno, to je naše da li tamo ili
ovamo...
Pejanović: Možda malu sjenku unosi i ovo što je štab tražio
i procjenio. Međutim, volio bih ovo reći ako ima nekog grijeha onda taj grijeh
uzimamo na sebe kao Predsjedništvo. I taj grijeh kažem, ako ga ima,kažem ako?!
Mislim, ja sam lično radio sa Seferom prva tri mjeseca kada sam došao u
Predsjedništvo, Kljujić možda više i duže, i to su bili najteži periodi naše
odbrane...Mislim da možemo donijeti odluku i njegovom proizvođenju u čin
generala. I drugo radi očuvanja odnosa da on ne bude raspoređen u štab, nego na
neke druge dužnosti. I da ovo ne objavimo u javnosti!
Lazović: Podržavam ovaj prijedlog.Nema razloga da se ne
objavljuje,ja ne znam da li će to izazvati neke nove situacije koje se mogu
respektovati kod komandnog kadra..
Izetbegović: On nikada nije javno optužen za neke
stvari,samo je rečeno da postoje okolnosti i jednostvano dva čovjeka nisu mogla
zajedno. Pokušali su na dva-tri mjesta i mi smo se opredijelili za Delića. To
su bili problemi. Naime, bojim se da činimo nepravdu, ako već imamo 15
generala. Od mnogih tih koji nose taj čin,on je uradio mnogo više. To je problem.
A što se tiče rekacija neko će ovo primiti sa zadooljstvomm, neko sa rezervom.
Ja sam za. Da vidimo imamo li...Dobro, idemo na sljedeću tačku... Ne znam, zaista, ko je danas sve general
ARBiH - nabralo se toga toliko da su, na kraju, formirali i svoje udruženje.
Znam za neke ljude za koje mi nije sasvim jasno, ili mi nije nikako jasno, kako
su postali generali kao npr. Halid Čengić, Fikret Prevljak, Hamid Bahto,
Muharem Fetahagić, Hasan Efendić, Sulejman Vranj, Fikret Muslimović, Jusuf
Jašarević, Meho Karišik, Munib Bisić...Ali to je rezultat jedne politike koja
je, skrenuvši sa puta borbe za cjelovitu državu, dobila potrebu da napravi
čitavu neprirodnu aparaturu ljudi i udruženja sa naumom da se historija
falsifikuje i da pljuju na one prave borce kako bi se javnosti prikazala što
iskrivljenija slika. Zato treba pisati. Svi pišite. Recite onom do sebe - nek'
zna, šapnite mu na uho, zapišite u kakvu svesku...uradite bilo šta ali nemojte
šutjeti.
U dosta ljudskih slučajeva sam zapamtio jednu istu crtu
spajanja: pred agresiju na RBiH mnogi ljudi su mislili da ako budu mirni,
nenaoružani, nespremni za odbranu, da će ih agresija i stradanja zaobići, da će
ih "komšije" poštedjeti nasilja i zločina i da će ostati zaštićeni j
svojim domovima. Međutim, čim je agresija krenula u dosta slučajeva se dogodilo
da su upravo ovi ljudi stradali među prvima, da su se zločinci prvo njih
sjetili...
Zašto ovo pišem? Krajem 2009.godine sam porazgovarao sa
Fahrudinom Radončićem o tome kako ću ja, radi harange i primitivizma koje
tužilac Vesna Budimir provodi nad našom porodicom, organizovati konferenciju za
štampu i pitati zašto se ne istražuje ratni zločin atentata na Sefera
Halilovića i njegovu porodicu. Tada mi je Radončić, otprilike, rekao da ne
pokrećem to. Bilo je to vrijeme kada je Fahro još uvijek bio u dobrim odnosima
sa Izetbegovićima, otprilike je to i vrijeme kada je stipendirao jednu od
Izetbegovićki, i kada mu priča o atentatima nije odgovarala nikako. Ali, koju
godinu kasnije kada je mečka zaigrala i pred njegovim vratima Fahro se sjetio
političkih ubistava. I neka je - bolje ikada nego nikada. Mora da je shvatio da
se ubistva mogu dogoditi bilo kome narednom ako se bilo koje prethodno prešuti.
Ne isplati se šutjeti. Ne isplati se šutke gledati u nepravdu. Ružno je puštati
druge da se bore protov nepravde dok vi sjedite mirno u svojoj kući sa jedinom
željom - da me hoće zaobići. Ustanite, kažite, zapišite, snimite, ne dajte,
borite se jer nije nepravda samo moja stvar pa se ja sa tim bakćem jer nemam
druga posla.
Nepravda je i vaša stvar, bila ona nepravda historijske ili
svakodnevne naravi. Ako danas svi budete šutili kada se govori o ubistvima
"Ševa" ko će vas sutra zaštititi ako se i vama desi isto? Bolje je da
skočite i branite nekog ko je oštećen kakvom nepravdom nego da sutra branite
sebe od te iste nepravde koju ste šutke propustili. Bolje je da neprijatelja
pogledate u oči jer kad god okrenete pogled ili leđa on će vas još žešće
pojuriti. Bolje je da jedan dan budete vuk, nego sto godina ovca...
Semir Halilović
Sarajevo, 15.2.2013.
Nema komentara:
Objavi komentar