Da nekada ima kakve-takve koristi od čitanja
političko-pravosudnih tekstova pokazalo se, prije nekoliko sedmica, kada sam u
poplavi novinskih tužakanja i uvreda naletio na naslov knjige "Rak na
duši" autorice dr.Nele Sršen. Koliko me sama tema knjige dojmila i
zainteresovala govori podatak da sam je brže-bolje nabavio, pročitao, obećao je
posuditi na dvije-tri adrese i usput još malo zadržao kako bi je preletio još
jednom i podvukao ono što smatram svrsishodnim. Rak duše!? Kakva tema!
Mnogo smo puta svi čuli kako je taj i taj, nakon neke teško
stresne situacije, ubrzo obolio i umro ili se, ipak, još bori sa teškom bolešću
koja ga je sustigla. Iako se možete susresti sa stotinama objašnjenja i
dijagnoza, iako postoji kamion lijekova koji vam obećavaju uspjeh, iako ste
promijenili režim ishrane i isključili sve iz okoline što vas nervira i
uzbuđuje, čitate finu literaturu i gledate samo životinjski pogram, morate
znati da ste tek napravili prvih nekoliko koraka a da je osnov izlječenja i
sreće - mirna duša. To je ista ona duša koja je mjesecima, možda godinama čak i
decenijama, trpila razne društvene nepravde, to je ista ona duša koja je
vrištala kada je uvidjela da joj se njen nekada sređeni život raspada, to je
ista ona duša što pritisnuta emotivnim petljavinama i porodičnim nesrećama
bridi od bola, to je ista ona duša koja svaki dan pati jer su frustracije iz
njene okoline toliko grube i neprijatne da su njenu mekoću i osjećajnost davno
zgužvale i pocijepale.
Dok sam čitao knjigu od dr.Sršen, dakle dijelove koji su na
ljudski a ne medicinski način govorili o patnji duše nakon koje dolazi patnja
tijela, osjetio sam u sebi jedan novi životni prostor za istraživanje i
čitanje, razumijevanje i prihvatanje jedne izuzetno važne ljudske discipline
koju je većina ljudi potpuno napustila, zaboravila i zapostavila - nauka o
duši. Pitao sam se koliko je moguće ovu i ovakvu nauku istraživati u
bh.okolnostima koji su antihumanizirani do granica izdržljivosti. U vrijeme
kada se životni uspijeh mjeri količinama materije i kada se ljudi progone,
marketingom i masovnim medijima, da prihvate standarde uspjeha (Rolex,
Mercedes, jahta, vila, bazen, naslovne strane novina, prvi redovi u
pozorištima, specijalne pozivnice za svaki događaj...) koje nameću oni koji od
ljudi prave uniformisane robote i, usput, svoje potrošače, vrlo je teško
održati čistotu duše, nahraniti je nečim čime će ona biti zadovoljna a ne onim
čime je usvojeno mišljenje da se kupuje sreća - materijalizmom. Naravno govorim
o svjetskoj bitci koja se vodi između sa jedne strane grabežljivih bankara,
industralijalaca i velikih korporativnih firmi koji u svom projektu
globalizacije, pretvaranja ljudi u njihove ovisnike, ovisnike o njihovim
proizvodima, mišljenjma, interpretacijama uspjeha ili ovisnike o njihovim medijima,
koriste ogromne resurse kako bi dobili doživotne konzumente i slijepe
sljedbenike. Tako multipliciraju svoja bogatstva, ostaju na vlasti ili, ipak,
kupuju one koji jesu na vlasti i koji su narodu obećali jednakost do posljednje
kapi krvi. Na drugoj strani nalazi se duhovni svijet, onaj koji vas poziva da
se vratite svojoj duši, njenim istinskim potrebama, da pronađete vjeru,
slijedite svoje srce slušajući ga, strana koja vas poziva da razmislite,
pročitate, shvatite, strana koja vam preporučuje ljepotu života i traganje za
unutrašnjim mirom.
Dok se ovaj globalni rat odvijao na teritorijama država koje
je većina nas vidjela samo na televiziji (Francuska, Engleska, SAD, Japan,
Kina, Njemačka...) mislili smo da je to umotvorina nekog zapadnog, devijantnog,
svijeta koja do nas nikada neće doći jer smo mi predaleko od kretanja i
interesnih sfera onih koji vode procese globalizacije tj.raka duše. Ne znavši
ni šta je država, ni kako je graditi a kamo li sačuvati, nama je termin
globalizacije, bezdušja, ušao na jedno a izašao na drugo uho jer smo bili
predaleko i od pameti da shvatimo kako je, ne znam, recimo Fahro Radončić od
kesedžije postao multimilioner ili kako je Ejup Ganić kupio vilu za desetak
hiljada km ili kako je privatizovana Fabrika duhana Sarajevo (neka puši narod
naš - reklo bi beogradsko Zabranjeno pušenje) na dan Pofalićke bitke.
Shvatio sam ja davno s kim imam posla, kada su gledaoci
medija u pitanju, dok sam pokušavao objasniti neke velike poslijeratne pljačke
ili, s druge strane, pokazati ljudima papire - dokaze o količinama novca koje
su date BiH i nestale. Dok sam govorio o nestalim desetinama i stotinama
miliona maraka primjetio sam da me ljudi gledaju blijedo jer najozbiljnija
novčanica koju su, rijetki, imali sreću da vide u životu jeste ona od, jedno,
500 eura. Nemaju oni pojma kako izgleda džak para, na šta liče zlatne poluge,
kako se tuše vrijedmosni papiri, a ni pojmiti ne mogu na šta liči milion maraka
na kamari. Kako onda očekivati da oni mogu shvatiti da se toliko para može ukrasti
a da se toj krađi ne stane na rep. Kako od takvih ljudi očekivati da budu
razumni i, makar, jednom godišnje shvate da su ih njihove "drage
vođe" - zajebale. Nikako.
Otud je vrlo lako nekoga, ko je ukrao 100-200 maraka, ili
otuđio kakvog polovnog golfa, proglasiti lopovom i to će svi shvatiti i
prihvatiti da je to, ma taman, baš tako kako piše. "Bilo na dnevniku"
- podebljavaće istinitost medijskog natpisa rijetkima sa tračkom sumnje.
Dakle, da se ne lažemo, sa ovakvim stepenom informisanja i
obrazovanja, razuma i kulture, kada je u naše mahale ušetala globalizacija bio
je to šok ravan onome kada je u filmu "Lepota poroka" na konjima i
magaradima iznesen stojadin u crnogorsko selo radi ibreta koji će trajati
generacijama. Bio je to potres ravan onome kada je jedan, "naš",
stari dedo podijelio svojim borcima zlatne kašike da jedu a njima, grdnima,
poispadale jer se nisu snašli. Dok su se oni snašli, kašike im pokupili neke
šaje i za njih im dali certifikate - papiriće. Dok su oni, opet grdni, shvatili
kako se trguje certifikatima došli im u posjetu, ponovo, neke šaje i dali im
"živ" novac za te papiriće. Otprilike 3% "živog" novca su
dobili u odnosu na cifru upisanu na papirićima. Šaje su, odmah, kupovale
fabrike i preduzeća jer je vlast onoga starog dede odobrila da se 80-90%
vlasništva preduzeća može otkupiti papirićima. Tako su nekoliko ljudi,
bukvalno, uskoro postali vlasnici BiH. Svako na onom dijelu gdje je njegova
vojska stala čizmom uradio je istu stvar. Narod se vratio u robovlasnički ili,
možda, feudalni period kvalitete života. Ubrzo su formirane političke stranke
da se zaštiti ogromni kapital stečen krvlju i nepravdom. Pričajući o zaštiti
države, proglašavajući rijetke istinske opozicionare izdajnicima, šaljući
kriminalne pse na one koji su se o ovome usudili govoriti i pisati, formirajući
stranačke, u suštini korporativne, medije za trovanje mozgova, uspjeli su
dobiti i sačuvati vlast. Ostalo je još da se fizički riješe malog broja ljudi,
na prste dvije ruke se mogu prebrojati, koji su razumjeli i kazali šta se
dogodilo. Oni se, inače, zovu - svjedoci. To će uraditi preko njihovih
kriminalnih podanika, ili podanika u policiji, tužilaštvima i sudovima - tako
je formirana mafijaška država na krilima agresije, krvi, nepravde i
tranzicijske mini globalizacije.
Kao intelektualno i obrazovno zakržljala nacija termin
globalizacije bio je, u pet deka, ekvivalent terminu iz Dnevnika 2 TVBiH, tik
nakon agresije, kad veli da je: "Na sjednici Predstavničkog doma
parlamenta Federacije BiH predložen zakon o izmjeni i dopuni zakona o duhanskim
prerađevinama i akcizama koji bi nakon prvog čitanja trebao dobiti podršku
klubova naroda u Domu naroda parlamenta Federacije BiH da bi, nakon toga, bio
usvojen u predstavničkom domu parlamenta Federacije BiH u drugom čitanju."
Globalizacija? Haaaa? "Imaju ovi gore pa nek' to rješavaju" - bio bio
tipičan, recimo taksi, komentar ali koji možete čuti i u auli sarajevskih
fakulteta.
Već godinama na televiziji gledam ljude koje je zahvatio rak
duše i koji su u procesu bh.privatizacije, pretvorbe ili dokapitalizacije
(p)ostali niko i ništa. Hiljade i hiljade ljudi protestuju ispred zgrada raznih
bh. institucija tražeći svoja prava koja su im u mini, bosanskoj verziji,
globalizacije oduzeta od strane radončića, selimovića, lagumdžija, bičakčića,
brankovića, izetbegovića i čitavih torova njihovih najmizernijih poslušnika. Ti
ljudi, protestanti, su izmučeni, izmrcvareni, gladni, smrznuti i u potpunoj
nemoći da pomognu sebi i svojim najmilijima. Njima je, uslijed teške bijede oduzeta
moć zdravog rezona i oni su, danas, ma koliko to bilo apsurdno oni koji su
svoje mučitelje postavili i održali na vlasti zahvaljujući sopstvenoj neukosti
u prvoj fazi, a u drugoj fazi su, već, postali i nemoćni. Za svo to vrijeme
ništa nisu shvatili, uočili i naučili jer jedan jedini dan kada bi mogli da
utiču da imaju, ako ništa, barem pravedno društvo oni odluče da nastave po
starom. I opet, za godinu, isti ljudi sa transparentima u rukama, još
izmučenijim licima stoje pred, hajde recimo, Federalnom vladom gdje ih sat-dva
utješi skorojević Branković Nedžad koji, potom, ode u svoju vilu na Poljinama,
u komšiluk Lagumdžije Zlatka, Izetbegović Bakira i ostalih skorojevića dok se
oni, radnici, nekim stočnim autobusom vraćaju kući u nadi da ih premijer, ovaj
put, neće slagati. I tako, već, 17 godina.
Prije dvije godine na izborima se pojavio Radončić Fahro,
bez sumnje i potrebe za elaboracijom, labaratorijski miš SDA koji je tih,
proteklih, jadnih 17 godina štitio tu i takvu vlast i potpuno učestvovao u
većini njihovih političko-medijskih pokusa nad sopstvenim narodom. On je rekao
da će pokrenuti ekoooonomiju. Sa sve diplomom nastavnika likovnog i uspjehom
ovjenčanim SDA batinama i narodnim parama. Narod, ponovo, povjerovao. I bez
ikakve sumnje narod, jasno je potpuno nakon 22 godine bh.parlamentarizma, nakon
hiljada stranica i minuta ozbiljne kritike upućene vlasti, ima i onda i danas
vlast kakvu zaslužuje, vlast kakav je i sam narod. Da su vodili računa o
sopstvenoj duši, a ne trčali za interesom i šićarom, za mrvicama njihovih
"dobrih vođa", danas bi bili narod sa državom i možda ne bi bilo para
ali bi bilo, makar puno više, pravde.
Zaista mislim da u BiH, državi koja stoji na krvi nevinih
ljudi, koju je okružio nemoralni svjetski poredak što svojim avionima i oružjem
nekome poklone slobodu (Kosovo i Hrvatska) a nekome je nepravedno oduzmu (BiH),
državi koja je pokradena od dna mjesne zajednice do vrha krovova Predsjedništva
BiH i u kojoj NIKO nije odgovarao za pljačku čije razmjere ne vidi nepismeni svijet
(koji su većina) ili, pak, oni koji su drski i bezobrazni (a i njih je ovdje
tovar), zaista je prava mudrost ovdje naći smiraj duše u okolnostima u kojima
vas svaki dan, sa skoro svakog mjesta, podsjećaju koliko su vas prevarili i
namagarčili oni koje ste mudro birali da vas odvedu, pa onda redom: u nezavisnu
državu, u nezavisnu državicu, u državu tri u jedan, a sada vas vode u Europsku
uniju.
Kako ostati svoj i normalan znajući da svijet koji nas
okružuje nije ni normalan ni dobar jer da jeste išta od toga valjda bi se taj
fini, dobri, svijet negdje, nekako, udružio pa se suprostavio mraku koji je
pojeo Bosnu i usput prodao priču da svijetli.
Odavno sam prestao polagati bilo kakve nade u naš narod da će se
osvjestiti, doći sebi, početi čitati, razumjeti okolnosti, da će kazniti svoje
dželate i mučitelje jer sam, u međuvremenu, upoznao taj narod i uvidio da oni
sa politikom, knjigama i razumom ratuju žestoko i vatreno i da im je pravda
bliska samo onoliko ako za nju ima neko drugi da strada, i da je geslo većine
njihovih života svedena na čaršijsku zajebanciju koja je, u međuvremenu,
postala rečenica koja se izgovara ozbiljnog lica: "U se', na se' i
pod'ase" što, dakle, znači daj mi da jedem, je.em i obučem se a za sve
ostalo nit' me pitaj niti ću ti reći sve i da znam.
U Federaciji BiH ima
oko 550.000 onih koji primaju boračke naknade od kojih je skoro 150.000-200.000
lažnih boraca. To čitava država zna, znaju to i stvarni i lažni borci, zna to i
vlast i opozicija, znaju sve stvarne i fiktivne boračke organizacije, znaju i
tužilaštva svih nivoa, znaju i stranci i domaći, znaju i policajci i kriminalci
i...nikome ništa. Većina šuti. Ima ovakvih gorih-boljih primjera na desetine
jer gdje god da čovjek zagrebe naći će rak, rak duše bosanskog čovjeka.
Primjera ima puno ali nema u BiH, ma šta vam ko rekao, previše dobrih ljudi. To
svi znate. I, opet, šutite.
Semir Halilović
18.12.2012.
Nema komentara:
Objavi komentar