Veliki park - zločin preko kojeg se štiti policijski i državni vrh RBiH

Proteklih dana među zanimljivije natpise u medijima uletio je onaj kako ratni zločinac Karadžić Radovan traži da se sasluša, u svojstvu svjedoka na njegovom suđenju, bivši agent tajne policije SDB BiH Garaplija Edin kako bi, preko njegovih dosadašnjih izjava, izvukao dokazni materijal da je tajna policija BiH ubijala sopstvene građane. Nažalost, takvu tezu je lako dokazati ali u ukupnom dokaznom postupku neće pomoći Karadžiću uopšte jer je tajna policija RBiH i BiH pobila, po mojim saznanjima i uvjerenjima, preko desetak ljudi ali je učestvovala i u drugim prljavim radnjama kao što su zataškavanje zločina.  

Garapliju Edina, nažalost, poznajem lično. Eto, i to je loša strana posla kojim se bavim pa sam primoran upoznati i takav (ne)kvalitet čovjeka. Dok je boravio u zeničkom zatvoru, uvidjevši da ga ljudi koji su ga poslali da uhapsi i iskjeđuje omiljenog ubicu tajne bosanske policije Herendu Nedžada napustili i odbacili, otpočeo da javno govori o onome što je saznao prilikom isljeđivanja Herende. Malo po malo tom pričom izvukao se iz zatvora. Bio je planiran kao jedan od ključnih svjedoka na suđenjima za planiranje atentata na ratnog zločinca Abdić Fikreta, za kamp na Pogorelici, u istrazi ubistva Medihe Halilović i Edina Rondića (ubijenih prilikom atentata na načelnika Glavnog štaba Armije RBiH Sefera Halilovića) ali je bio i ključni i svjedok u istrazi protiv nalogodavaca hapšenja i pokušaja likvidacije ubice Herende Nedžada.

Kako je vrijeme prolazilo Garaplija je "gubio" pamćenje, povlačio svoje iskaze, i postajao sve bogatiji i bogatiji. Od čovjeka koji se bavio ucjenama i falsifikatima, da bi ukrao koji dinar, postao je enormno bogat čovjek ali sa"izgubljenim sjećanjem". Vjerovatno je, cijenim, zaboravio i kada sam ga, negdje 2002.godine izbacio napolje iz kabineta Sefera Halilovića u koji je došao da prodaje ucjene u dogovoru sa kvazi advokatom, pravnom budalom Balijagić Farukom. 

Međutim sva ova strka oko Garaplijinog sjeća se/ne sjeća se mene je podsjetila na jednu drugu, vrlo važnu pravosudnu priču koja se zataškava i krije više od dvije decenije i čiji pravosudni epilog ne postoji jer bi pomeo sam vrh tajne policije RBiH a s njima bi otišli i njihovi politički naredbodavci/čuvari. Riječ je o zločinu u Velikom parku u Sarajevu, zločinu preko čijeg se ne procesuiranja čuvaju osnivači, naredbodavci, zaštitnici i same ubice terorističke jedinice SDB-a BiH zv. "Ševe". Čuvanjem "Velikog parka" u ladici čuva se procesurianje nekoliko sarajevskih atentata, brutalnih ubistava i pokušaja ubistava.  

Bilo je ovako: 22. aprila 1992. dogodio se prvi zločin počinjen od strane pripadnika MUP-a RBiH prilikom kojeg je ubijeno osam rezervnih vojnika srpske JNA koji su izrazili želju da idu svojim kućama. Toga dana, dakle 22.4.1992. u sarajevkom naselju Dobrinja došlo je do pucanja gusjenice na transporteru srpske JNA u kojem su se nalazili vojnici rezervnog sastava te vojske: Milivoje Lalović, Đorđe Bjelica, Zoran Marković, Dragomir Đerić, Stevan Đokanović, Vlajko Golubović, Nedeljko Vujičić i Miladin Vukmanović. Kao već tada agresorski vojnici, koji potpuno nelegalno borave na prostoru RBiH, po naređenju tadašnjeg komandira policijske stanice Novi Grad,  uhapšeni su i u pratnji dva policajca policijske stanice upućeni ka Domu policije u opštini Centar.

Ali...  

U toku prebacivanja zarobljenih vojnika događa se presretanje kolone automobila od strane sitnog sarajevskog kriminalca – Davora Matića zvanog Žmiro. Matić skupa sa nekoliko pomagača, nelegalno od policajaca preotima zarobljene vojnike – rezerviste, te ih koji sat kasnije transportuje do Doma policije koji se nalazio iznad sarajevskog Velikog parka. Inače, Dom policije, između ostalog, bio je i jedna od baza Specijalne jedinice MUP-a RBiH pod komandom Dragana Vikića. Kada se Matić pojavio sa zarobljenicima srpske JNA u Vikićevoj bazi, komandant sarajevskih specijalaca upozorio ga je da njima  (zarobljenicima) nije mjesto tu gdje ih je Matić doveo, već u kriminalističkom odjeljku CSB-a Sarajevo kojim je tada rukovodio Bakir Alispahić..

I, tada počinje zaplet priče koja se još uvijek nije rasplela na sudu.   Matić, upućen prema CSB-u Sarajevo, izlazi iz Vikićeve baze gdje nakon tridesetak metara pješačenja susreće čovjeka koji će do kraja rata umješati svoje prste u veliki broj najtmurnijih zločina unutar opkoljenog Sarajeva – Herenda Nedžada. Naoružani Herenda u pratnji još tri lica otvara vatru iz autmatske puške i ubija sve zarobljenike koje je Matić poveo na kriminalstičku obradu u CSB Sarajevo. Nakon toga, Herenda puca i iz pištolja u vojnike koji su davali bilo kakve znake života. Na ovaj je način, prema dosadašnjim izjavama i spisima, počinjen zločin poznatiji kao «zločin kod Velikog parka u Sarajevu». Od toga dana, pa sve do danas, krivac/ubica – Hereneda nikada nije odgovarao. Šta više: nije davao ni sudsko-policijske izjave na okolnosti bilo kojeg zločina koji mu se stavlja na teret. A, mnogo ih je.  

U pokušaju da rasvjetle zločin, pronađu ili poture krivca, međusobno se optužujući, izjave su davali sljedeći svjedoci: Dragan Vikić, Adnan Karović, Munir Alibabić, Asim Dautbašić, Kristijan Ivelić, Edin Garaplija, Malik Krivić, Hasan Efendić, Enver Mujezinović, Haris Pezo i Željko Varunek. Zvanično, istraga je pokrenuta 22.03.2001. od strane Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu. Pripreme za pokretanje istrage trajale su tri mjeseca prije njenog formalnog početka. Svi koji su u istrazi govorili, unijeli su dosta činjenica sa jedne i zabunu sa druge strane. Nisu svi lagali. Neki jesu i to je vidljivo u sudaru sa ostalim iskazima i činjenicama. Njihova svjedočenja – oprečna su, njihovi krivci različiti. Tačno se kroz izgovorene rečenice date pod zakletvom, naziru špijunsko-klanovske borbe koje su započete prije petnaestak godina. One traju i danas, i tom ludilu ne vrijedi pripadati. Krenimo redom.  

Komandir policijske stanice Novi Grad Malik Krivić prisjeća se kako je «spornog» dana kroz prozor svoje kancelarije vidio nekoliko «lica», u uniformama bivše JNA kako ih vode kroz špalir građana prema policijskoj stanici. Krivić tvrdi da je nakon njihovog dovođenja u policijsku stanicu imao velikih problema sa nekolicinom pripadnika vojske i policije koji su se tu zatekli a koji su htjeli zarobljenike poubijati na licu mjesta – iz osvete, čemu se Krivić suprotstavio. Nakon toga, neko od prisutnih, predložio je da zarobljenike prebace u Dom policije što je Krivić prihvatio sa olakšanjem želeći se riješiti «tereta». Tako su zarobljeni rezervisti JNA, u pratnji, kako Krivić kaže – Joze Andžića i vjerovatno Hamde Alića -  upućeni u centar grada, bazu specijalaca - Dom policije.

Ovdje ću zastati sa Krivićevim iskazom, jer će njegov ostatak imati smisla tek kada se ispričaju dijelovi iskaza ostalih svjedoka. Naredni svjedok je komandant sarajevkih specijalaca Dragan Vikić. On je rekao da je kritičnog dana u njegovu kancelariju došao kriminalac Davor Matić poznatiji kao Mišo Žmiro kojeg do tada nije poznavao, rekavši mu da je zarobio i doveo nekoliko pripadnika srpske JNA pritom se hvaleći kako je u naselju Švrakino selo, «usput», zaplijenio i njihov vojni transporter. Vikić kaže da su, kada je Matić ovo govorio, pored njega u kancelariji boravili: Kemal Ademović, Mušan Kovač, Asim Dautbašić i drugi. Ali nije sasvim siguran ko je sve, tačno, bio prisutan. Nakon što ga je Vikić saslušao tvrdi da ga je uputio u CSB Sarajevo, Centralni ili Vojni zatvor – gdje im je i mjesto. Matić odmah potom napušta Vikićevu kancelariju. Samo minutu poslije, ispred Doma policije začulo se nekoliko puščanih rafala, a zatim i sporadično pucanje iz pištolja. Sve se već bilo dogodilo. Vikiću su njegovi ljudi, zabranivši mu izlazak iz zgrade radi mjera bezbjednosti, rekli da je «čovjek po nadimku Brko» poubijao zarobljene vojnike koje je doveo Matić. Vikić nastavlja svoje svjedočenje, tvrdeći da je ubrzo saznao identitet lica pod nadimkom Brko. Bio je to Herenda, rekao je.  

Odmah nakon zločina, Vikić telefonom o svemu obavještava Jusufa Pušinu, pomoćnika ministra MUP-a RBiH. Nekoliko minuta kasnije Pušina će pozvati Vikića i narediti mu da ukloni leševe za ceste što je Vikić, kako tvrdi, odbio, jer je znao da je i to učestvovanje u zločinu – njegovo prikrivanje. Autentičnost ovoga razgovora je u svojoj izjavi je potvrdio i tadašnji šef obezbjeđenja zgrade Doma policije, Adnan Karović koji je stajao pored otvorenih vrata Vikićeve kancelarije, dok je njegov komandant razgovarao sa Jusufom Pušinom u oba navrata. Naravno da je teško povjerovati da Vikićev tjelohranitelj može stajati pored otvorenih vrata komandanta jedinice dok unutra sjede visoki dužnosnici MUP-a i razgovaraju o zločinu. Radi se o očiglednom stvaranju alibija, ne radi zaštite od zločina, već radi ne mješanja u unutrašnje stvari tajne Službe. Razgovor Vikić – Pušina se dogodio, i bez svjedočenja tjelohranitelja, i o tome postoje drugi iskazi.

Ovdje se, opet, vraćam na ostatak iskaza komandira stanice policije Novi Grad Malika Krivića, koji tvrdi, da kada je čuo da su vojnici poubijani, odmah ujutro u pratnji svojeg pomoćnika Sabita Hadžića otišao kod Jusufa Pušine koji mu je tada rekao da on ništa nije čuo i da ne zna o čemu se radi!? Nakon toga, tvrdi Krivić, Pušina uzima telefon i obavlja razgovor u kojem se interesuje za istinitost zločina i njegove detalje, „ako se uopšte dogodio“. Sagovornik nije poznat. Spušta slušalicu i ponovo se obraća Kriviću govoreći mu da su to «samo glasine» koje nisu istinite. Ako se pogleda svjedočenje Vikića, Krivića i Karovića, može se vrlo lako uočiti sumnjiva neiskrenost Jusufa Pušine koji, iako odmah obavješten od Vikića o zločinu, sutradan govori Kriviću da se zločin nije ni dogodio. Šta više, Pušina, kao, provjerava telefonom nešto što mu je već poznato. 

Da li je Pušina želio zataškati zločin ili smanjiti krug ljudi koji bi trebali znati za njega, nejasno je. Jedno je sigurno: radilo se o sumnjivoj namjeri tadašnjeg pomoćnika Indikativna je još jedna činjenica: nikada Jusuf Pušina nije tražio ni pismenu, ni usmenu izjavu od Vikića i njegovih specijalaca/očevidaca na okolnosti pomenutog zločina. Zašto to nije učinio, a trebao je, ostaje nejasno. Međutim, ovdje nije sporan samo Pušina, već i tadašnji šef CSB-a Bakir Alispahić i šef SDB – sektor Sarajevo Munir Alibabić koji, takođe, nisu našli za shodno ispitati očevidce i pronaći krivce. A trebali su i bili su obavezni. Zato su danas itekako rječiti u međusobnim optuživanjima, kada pokušavaju jedan drugome prebaciti krivnju za nešto u čemu ima i jednih i drugih, na ovaj ili onaj način.  

Na kraju svog svjedočenja Vikić kaže da je Herendu zvanog Brko ranije viđao u zgradi Doma policije kada je u nekoliko navrata dolazio kod Nedžada Ugljena i Asima Dautbašića. Više detalja nije znao...  

Leševe ubijenih vojnika, umjesto Vikića i njegovih specijalaca, pokupio je i odvezao u, za sada, nepoznatom pravcu, još jedan sarajevski kriminlac, policijski saradnik Jusuf Prazina Juka sa nekoliko svojih pratilaca. Međutim, ovo je Bosna. Kada priča o zločinu, njegovim inspiratorima, počiniocima i prikrivaocima postaje potpuno jasna i dobija svoje konture po kojima bi se trebao dogoditi sudski proces, upravo tada sve postaje mutno i zapetljano. Takav nastavak događaja i razjašnjavanja zločina, svojim iskazom, podupro je tadašnji šef SDB-a Sarajevo Munir Alibabić tvrdeći da je za ubistva zarobljenih vojnika prvi put čuo od strane predsjednika Predsjedništva RBiH Izetbegović Alije onda kada ga je predsjednik pozvao da ga upita šta on (Alibabić) zna o tome. Naravno, čak i laiku, jasno je da se radi o «naivnoj» izjavi tadašnjeg šefa tajne policije u Sarajevu.

Ovakva konstatacija jednostavno nije moguća. Ako ste šef SDB – Sektor Sarajevo i ako je kancelarija iste službe od mjesta zločina udaljena svega stotinjak metara, neprimjereno je praviti se «nevješt». Ali, itekako, moguće! Posebno zanimljivi segmenti Alibabićeve izjave su oni u kojima se bivši šef SDB – Sektor Sarajevo prisjeća svoga razgovora sa Asimom Dautbašićem, još jednim mračnjakom iz ulice Branka Šotre br. 5, idejnim tvorcem grupe za likvidacije Ševe. Alibabić tvrdi kako mu je Dautbašić, kada ga je Munja upitao o sudbini zarobljenika srpske JNA, kazao da su vojnici likvidirani od strane «nekog iz naše specijalne grupe». Alibabić dodaje kako je Dautbašić ustvrdio da se već vodi istraga o ubistvima, o kojoj je obavješten tužilac i šef CSB-a Sarajevo Bakir Alispahić. Leševi ubijenih, spaljeni su na rijeci Dariva kod Sarajeva prepričava Alibabić Dautbašićeve tvrdnje. (Otud su moguće me, skoro, vršena prekopavanja uz rijeku Darivu.)  

Sve naprijed navedeno, bila su Alibabićeva saznanja koja je, kako je rekao u svojoj izjavi, odmah izvorno prenio predsjedniku Izetbegoviću kod kojeg su tada u kancelariji bili prisutni Ejup Ganić i Abdić Fikret. Ako je Alibabić, zaista, prenio obavještenje o počiniocima zločina kod Doma policije predsjedniku Izetbegoviću, onda je time prenio i obavezu na predsjednika da reaguje u skladu sa svojim ovlaštenjima. No, to se ne može provjeriti, jer je primalac informacije mrtav čovjek, dok je drugi – Abdić u Republici Hrvatskoj. Jedini koji je na slobodi – Ejup Ganić može potvrditi ili negirati vjerodostojnost Alibabićeve informacije. Ipak, razumno je reći, da se vjerovatno radi o istinitoj tvrdnji Aliabića, jer se u protivnom ne bi pozivao na više svjedoka pomenutog razgovora sa predsjednikom Izetbegovićem.

Treba dodati i to, da Alibabić zločin kod Velikog parka, veže skupa sa drugim zlodjelima grupe za likvidacije Ševe. Njima Alibabić pripisuje i ubistvo francuskog vojnika na Marin Dvoru, humanitarca na mostu Suada Dilberović, ubistvo dijela porodice Sefera Halilovića i ubistvo Mušana Topalovića Cace. Na upit istražnog sudije Izeta Baždarevića ko bi mogao formirati takvu jednu jedinicu kakve su bile Ševe, Alibabić odgovara da jedinicu takvog obima i zadataka može formirati samo Predsjedništvo i Vlada RBiH. Bez njihove odluke oni su nelegalna jedinica, tvrdi Alibabić. Naravno, Alibabić odlično zna, ali neće da zna, da se ovakve jedinice ne formiraju nikakvim zvaničnim odlukama, ne plaćaju preko žiro-računa, niti postrojavaju za svečanost Dana policije.  

Potpuno je jasno da Alibabić vrlo direktno za organizovanje i prikrivanje zločina kod Velikog parka, optužuje Asima Dautbašića (umro u međuvremenu) i mračnjaka Alispahića – dva od četiri ljuta Alibabićeva obavještajna neprijatelja.

To se nije dogodilo u vremenu dok su svi skupa bili bliski saradnici i kada su jedan drugome štitili «leđa». Optužbe se jasno vide iz prve Alibabićeve tvrdnje: Dautbašić mu je kazao da je zločin počinio «neko iz naše specijalne grupe» i druge  Alibabićeve teze: Alispahić je znao za zločin, učestvovao u istrazi, čijih rezlutata nema. Postoji i treća teza: Dautbašić je znao gdje su leševi ubijenih vojnika sakriveni i spaljeni; rekao mu je Dautbašić u razgovoru u četiri oka. Postavlja se logično pitanje - ako uzmemo da Alibabić govori istinu – zašto nije po saznanju o imenima organizatora i prikrivaoca zločina odmah obavjestio nadležne organe za takvu vrstu istraga? Zašto je i on šutio sve do 2001? Nameće se još jedno pitanje: kako je moguće da Dautbašić i Alispahić znaju sve, a Alibabić gotovo ništa? Alibabić je bio «pozvan» da zna ko su počinioci i prikrivaoci pomenutog zločina, da prikuplja podatke na njegovom rasvjetljavanju, a ne da skoro deset godina kasnije govori ono šta je tada znao, ali nije rekao. Takođe, Alibabićeva tvrdnja da je o svemu «obavijestio predsjednika Izetbegovića» govori o tome kako ovaj dugogodišnji obavještajac zločinu pridaje politički uklon koji je postojao i postoji.  kod prikrivanja tj.neprocesuiranja zločina.  

Pogledajmo drugu stranu priče – svjedočenje Asima Dautbašića koji se zadržava samo na očuvanju čvrstog alibija po pitanju: gdje je on boravio i sa kim u trenutku izvršenja zločina. Dautbašić je ponovio priču Dragana Vikića koja kaže da su pucnje ispred Doma policije čuli skupa sjedeći u kancelariji komandanta sarajevskih specijalaca. Dautbašić kategorički odbija bilo kakvu primisao da je iko drugi sjedio u kancelariji Dragana Vikića osim njih dvojice. Vikić je sa druge strane tvrdio da su tamo bili i njegov zamjenik Kemal Ademović i specijalac/komandir Mušan Kovač i drugi. Ovakva Datubašićeva tvrdnja koja pobija dio Vikićeve izjave, može se sagledati iz konteksta da je Dautbašić svoju izjavu davao u trenutku kada je Ademović bio šef tajne policije (par godina nakon rata) i kao takav suprostavljen obavještajnoj «struji» kojoj pripadaju Alispahić, Dautbašić i drugi. Pretpostavljam da Dautbašić nije vjerovao dobronamjernosti Ademovića te ga je u svojoj izjavi isključio kao eventualnog svjedoka za alibi mjesta boravka u trenutku izvršenja zločina. Treba dodati: Dautbašić nije krivicu za zločin i njegovo prikrivanje prebacivao na dušu Alibabića.

On je također dodao da je od Dragana Vikića čuo kako  je komandant sarajevskih specijalaca o počinjenom zločinu obavjestio Jusufa Pušinu što se poklapa sa izjavama svih svjedoka u ovome slučaju. Na kraju svoje izjave, Dautbašić kaže da je za jedinicu Ševe koja se pominje kao izvršilac ovoga zločina čuo tek 1993., a da je ubicu Herendu upoznao tek godinu dana kasnije. Ovakva Dautbašićeva izjava, pandan je Alibabićevoj da je za zločin u Velikom parku čuo od, ni manje ni više, predsjednika Izetbegovića. Obje tvrdnje su, zapravo, izmišljotine godine za 2002 kada su davali izjave.   Vikić u svojoj izjavi tvrdi da je viđao Nedžada Herendu u kancelariji kod Dautbašića i Ugljena u nekoliko navrata. Dautbašić veli drugačije i, jasno je, laže. Kada je u pitanju dio Dautbašićevog svjedočenja u kojem tvrdi da je za jedinicu Ševe čuo tek 1993. – pogled na dva interna stenograma tajne policije bacaju Dautbašića u laž u koju se sam upleo računajući na neinformisanost tužilaštva ili pak na njihovu kooperativnost koju godinama uporno pokazuju prikrivajući zločine. Što se tiče datih izjava, obakav pristup davanju izjava, i Alibabićev i Dautbašićev, pri pokušaju rasvjetljavanja zločina dovest će samo do – nigdje, kao jedinog mjesta dokle je istraga i stigla. To i jeste cilj.  

Ali, pošto se ovdje kao «glavno osumnjičeno lice», pojavljuje Herenda, pominjan u gotovo svakom iskazu datom na okolnosti ubistava zarobljenih srpskih vojnika kod Doma policije, vrijedi otići koju godinu unaprijed od događaja i unazad od početka istrage , u 1996. godinu. Te godine su, pripadnici tajne bošnjačke policije AID, Garaplija Edin, Pezo Haris i nekoliko njihovih pomagača lišili slobode Herendu. Time su, kažu po naređenju tadašnjeg direktora AID-a Ademovića, željeli dokumentovati sve zločine terorističke skupine Ševe od 1992. do 1996. godine. Tada je glavni Herendin isljednik bio Garaplija kojem je pomagao Pezo. Garaplija u svojoj izjavi tvrdi da je prilikom isljeđivanja Herende dobio od njega priznanje za izvršenje ratnog zločina – ubistvo zarobljenih rezervnih vojnika srpske JNA kao i četiri civila kod Doma policije. Garaplija dodaje kako je Herenda priznao da su leševe ubijenih zarobljenika odnijeli i spalili na rijeci Dariva što se poklapa sa iskazom Alibabića koji je prepričavao svoj razgovor sa Dautbašićem. Garaplijin saučesnik u isljeđivanju Herende, Pezo, tvrdi da je prilikom isljeđivanja uhapšenog Herende isti odbijao priznati bilo koji zločin koji mu se stavljao na teret ali je priznao učešće u ubistvu osam ili dvanaest zarobljenika kod Doma policije, „Ne mogu se tačno sjetiti koliko“, rekao je Pezo u svom iskazu.  

Naredni svjedok u ovome maratonskom slučaju koji ima sve sem krivca, jeste mračnjak Mujezinović Enver, oficir KOS-a i kasniji šef SDB – Sektor Sarajevo. Po istom principu kako je to uradio Alibabić optuživši Dautbašića i Alispahića za upletenost u zločin i njegovo prikrivanje, Mujezinović u svom iskazu vraća optužbe  Alibabiću za isto ili slično. Mujezinović tvrdi da on u vrijeme počinjenog zločina nije bio angažovan u MUP-u RBiH – tačno, ali da su mu «neke stvari poznate iz akcije Trebević» (opširno opisana u knjizi Državna tajna), iz 1993. godine. Ovaj, Bosni potureni obavještajac, tvrdi da je u vrijeme akcije Trebević u njegovu kancelariju došao tadašnji šef CSB-a Sarajevo Alibabić i zapodjenuo razgovor sa, pored njih dvojice prisutnim, inspektorom Nazimom Hodžićem. Po tvrdnji Mujezinovića, Hodžić je tada vršio ispitivanja određenih uhapšenika u pomenutoj vojno-policijskoj akciji. Mujezinovć u svojoj izjavi tvrdi da je Alibabić instruišući Hodžića o «metodama ispitivanja» za nekoga od uhapšenih neposlušnika rekao: «Pozdravi ga od mene i zamoli ga da bude kooperativan, a ukoliko ne bude kooperativan, onda mu reci, a šta ćemo sa onih osam vojnika?» Kada je inspektor Hodžić izašao iz kancelarije, Mujezinović kaže da je upitao Alibabića o čemu se radi. Na to mu je, kako Mujezinović tvrdi, Alibabić kazao da su to ubijeni vojnici u Velikom parku. Time je Mujezinović želio kazati da je Alibabić znao za zločin, namjerno ga prikrivao i šta više – koristio za ucjenu svojih bivših ili budućih saradnika. Mujezinović više nije imao ništa za kazati.  

Gori i od njega i od Alibabića zajedno bio je samo još naredbodavac ubicama iz Ševa Ugljen Nedžad koji je braneći Ševe i egzekutora Herendu od zločina kod Doma policije, optužio ni manje ni više nego Kerima Lučarevića. Jedina Lučarevićev krivica jeste u tome što je sjedio u kancelariji komandira stanice policije Novi Grad Malika Krivića kada su zarobljeni vojnici privedeni.    

Gotovo svi svjedoci se pozivaju na svjedoke kojih više nema ili su u bjekstvu. Davor Matić zvani Mišo Žmiro ubijen je 10.3.1993. i kao svjedok je jednostavno nemoguć. Jusuf Prazina zvani Juka koji je, kažu, pokupio leševe – mrtav je također. Njegov vojnik Samir Kahvedžić zvani Kruško, za kojeg se tvrdi da je učestvovao u uklanjanju leševa i njihovom paljenju, ubijen je 17.1.1993. na Igmanu. Ključni svjedok, ubica i terorista Herenda zvani Brko - u "bjekstvu" je već godinama. Iako je dugo vremena poslije ubistava zarobljenika kod Doma policije boravio u Sarajevu, nikada nije uhapšen, niti saslušavan ni radi jednog zločina koji mu se stavlja na teret. On je jednostavno «nestao».  

Zemlju je mogao napustiti samo sa pasošem koji izdaje policija. Granicu je mogao preći na više načina, ali također lakše uz pomoć njegovih ondašnjih i današnjih kolega – braće po zločinu. Danas ga vjerovatno jure i njegove bivše kolege i žrtve, svako sa različitim namjerama – prvi da mu presude brzo, drugi da ga zasluženo osude. Ko će biti brži – vidjet ćemo.  

Ovdje je sigurna samo jedna istina: istinu o ovome i drugim znanim zločinima unutar opkoljenog Sarajeva, znaju svi šefovi tajne policije,  Alibabić, Alispahić, Mujezinović i Ademović. Znaju, ali šute. Mudro čuvaju dokaze i sebi glavu na ramenima. Ubistava za sada nema iz prostog razloga jer ih je isuviše počinjeno ili barem pokušano. Za sada, jedni druge «samo» terete u istragama na sudu. Za kraj priče o zločinu kod Doma policije (ili Velikog parka) ostaje još dokument, koji su ministar odbrane RBiH Doko i komandant TO BiH  Efendić, 21.5.1992. uputili Kriznom štabu SDS-a BiH, koji se zanimao za sudbinu zarobljenih vojnika. Doko i Efendić su napisali da su zarobljeni vojnici izrazili želju da idu kući, te da im je tako i udovoljeno. Na samome dnu pomenutog dokumenta br. 02/283-1, piše, da su vojnici pušteni na slobodu i da o njima nema više nikakvih informacija. Ostaje mi još samo dodati to, da je ovaj zločin počinjen 1992, aprila mjeseca, istraga o njemu  pokrenuta 2001, marta mjeseca, a niko nije ni optužen ni uhapšen, niti za planiranje niti za izvršenje, niti za prikrivanje zločina do dana današnjeg.  

Sa druge strane SJB Srpska Ilidža, vjerovatno čitajući razne dokumente i izjave iz oprečnih uglova gledanja na pomenuti zločin, ima potpuno pogrešnu sliku izvršilaca, naredbodavaca i prikrivača. Ali, to je, svakako, njihov problem. Naš problem je pobjegao. Prije će biti da je sklonjen. On ima ime. U njegovom personalnom kartonu piše da je pripadnik jedinice Ševe od 1.4.1992., da mu je zanimanje VK vozač, da je otac dvoje djece i da se njegov otac zove Alija...Radi se o Herendi. Tužilaštvo BiH,u svoj svojoj "nezavinosti" zaobilazi otvoriti slučaj "Veliki park" jer bi time prije ili poslije pred lice pravde doveli ubicu Herendu. Otud nema ni optužnice, ni potjernice za Herendom. Politički kreatori i zaštitnici krupnih zločina u opkoljenom Sarajevu znaju da se, ako Herenda bude uhapšen i živ dospije na sud, njima crno piše radi niza ubistava Ševa a na prvom mjesti radi pokušaja ubistva osnivača i prvog komandanta Armije RBiH Sefera Halilovića pri kojem su ubijeni njegova supruga Mediha i njen brat Edin Rondić.   Herenda je kao, negdje, u inostranstvu.

Ta priča, za malu djecu, ne drži vodu jer da neko ode na more treba mu poprilično para a ne kamo li da, kao, "bježi" preko dvanaest godina. Za Herendom ne postoji nikakva potjernica jer je vlast u BiH još uvijek ista, slična, u pet deka kao i 1993. ili 1992.godine, u vremenu kada su ubijale Ševe i za to dobijale nagrade i odlikovanja, odlična radna mjesta kao, danas, npr. atentator Šošić Dragan koji je od Niškog specijalca, preko atentatora na generala Sefera Halilovića, dogurao do šefa sigurnosti Centralne banke BiH. Tako vlast nagrađuje svoje ubice.  

Zločin u Velikom parku direktno otvara pitanje ubistava terorističke jedinice Ševe zato u BiH nema hrabrog tužioca koji bi otvorio ove slučajeve jer se i oni, korumpirani i jadni kakvi jesu, boje sistema koji zvanično, kao, više ne postoji. Ako je to tako pitam se ko li, onda, Alispahića učini milionerom, Garapliju ekstremnim bogatašem, Šošića nagradi funkcijom u Centralnoj banci BiH, Gološa načini režimskim arhitektom, Herendu svjetskim putnikom, Alibabića učini imućnim...i tako u nedogled. Što nikada ne otvoriše istragu o ubicama iz Ševa? Što nikada ne pozvaše Herendu da ga isljeđuju?  

Što do danas zaobiđoše ispitivanje Dautbašića i Ugljena u vezi Ševa i da li je neko čekao da oni umru tj.budu ubijeni!? Čekaju li da "nestanu" svi svjedoci? Kako li se sve ovo posložilo tako skladno!?

Znam da znate kako.

Znam i ja.

Semir Halilović

Sarajevo 25.12.2012.