U aprilu 1993.g. počela je najveća ofanziva na prostor
Srebrenice dok su sa druge strane, istovremeno, napad otpočeli ekstremisti
HVO-a atakujući čitavom linijom dodira sa ARBiH od Vakufa do Jablanice.
Granatiraujći Jablanicu i Konjic, izvršivši masakr u selu Ahmići, vršeći
zarobljavanje civila HVO je, potpomognut regularnom hrvatskom vojskom koja je
vršila agresiju na RBiH, postupao jednako kao i četnici. Mostar je do maja
mjeseca, koliko – toliko, mirovao. U sred srebreničke golgote najveći problem
ARBiH bio je nedostatak oružja. To je bila bolna tačka odbrane RBiH od početka
do kraja agresije na našu zemlju. Prvi čovjek vojske RBiH, Sefer, 11.4.1993.g.
upućuje pismo ministrima odbrane R.Hrvatske i tzv. „Herceg – Bosne“, Gojku
Šušku i Boži Rajiću, te komandantima HV i HVO-a, Janku Bobetku i Milivoju
Petkoviću: „Jako mi je žao da se u trenucima dok se desetine hiljada ljudi u
Srebrenici i Istočnoj Bosni nalazi pred kolektivnom klanicom, umjesto
kmandovanja dobro naoružanom Armijom, dopisujem sa Vama i apelujem na Vašu
oficirsku čast i elementarni moral. Naime, kao što Vam je dobro poznato, u
Grudama se nalazi blokiran veliki konvoj oružja namjenjen Tuzlanskoj regiji i
neposrednoj pomoći da se 70 hiljada ugroženih Srebreničana spasi kolektivne
klanice. Umjesto da pomognete ugroženom narodu na način što ćete svojim
neospornim autoritetom i ingerencijama koje imati omogućiti da do boraca Armije
rBiH stigne oružje koje je naše i od kojeg ste već dobili jednu četvrtinu,
blokadom konvoja oružja u Grudama, Vi postajete, bez obzira na motiv, direktni
saučesnici u neviđenom masakru i naposredni suradnici ratnih zločinaca. U nadi
da ćete biti na nivou historijske, moralne i oficirske odgovornosti, primite
moje pozdrave.“
Sedam dana kasnije, 18.4.1993.g., Izetbegović i Mate Boban
potpisuju zajedničku Izjavu kojom poručuju da svi nesporazumi između Bošnjaka i
Hrvata trebaju biti rješeni političkim putem. Izetbegović je, ponovo, napravio
strašnu političku grešku sjedajući za stol sa Bobanom. Pregovarajući sa
Karadžićem i Bobanom kao pobunjenicima protiv legalne i međunarodno priznate
RBiH, umjesto da razgovara sa inspiratorima, finansijerima i pokretačima
agresije na RBiH – Tuđmanom i Miloševićem, Izetbegović je agresiju na RBiH
„preveo“ na teren građanskog rata, a od pobunjenika napravio „stranu u
pregovorima“. Bila je to strašna politička greška.
Ipak, u pokušaju da se novonastali sukobi spriječe i da se
zajedničkim snagama okrenu borbi protiv četnika 24.4.1993.g. za pregovarački
stol u Zagrebu sjedaju Oven, Izetbegović, Tuđman, Ganić, Boban, Sefer,
Petković, Wilson, Šaćirbegović, Radić i Šušak. Sastanak je otpočeo prilično
kasno, u 20h i 55min. Za tu priliku Tuđman je, provocirajući, za delegaciju
RBiH pripremio notese i olovke zelene boje. Takođe, olovke su, pored vanjske
boje, pisale zeleno. Nakon Tuđmanovog kratkog uvoda i otvaranja sastanka, Oven
je dobio priliku da da nešto širi uvod:
„Gospodine Predsjedniče, hvala Vam prije svega što se
prihvatili da budete domaćin na ovom skupu. On vuče korijene iz New York-a kada
je postignut bilateralni sporazum između gospode Bobana i Izetbegovića. Već smo
utrošili mnogo vremena, a i večeras je već vrijeme poodmaklo, na to da
pokušamo...ili na podjelu krivice za ono što se u posljednjih nekoliko dana
dogodilo u Bosni. Međutim, to nije ništa novo. Generali Petković i Halilović
proveli su nekoliko sati večeras zajedno, zajedno sa tri objektivna,
nepristrasna savjetnika, konkretno dva generala iz Unprofora i zajedno sa mojim
vojnim savjetnikom. S Vašim dopuštenjem gospodine Predsjedniče, predložio bih s
toga da brigadir Wilson najprije iznese o kojim glavnim pitanjima je bilo
riječi.“
Brigadir Wilson, koji je pratio razgovore između Sefera i
Petkovića, je rekao „da je uglavnom bilo riječi o razmjeni mišljenja između
generala Halilovića i Petkovića, uz neke promjedbe sa naše strane. Koliko sam
ja uspio zaključiti i zaključak generala Halilovića i Petkovića je bio da bi
njima bile potrebne određene političke smjernice.“ Nakon Wilsona govorio je
Sefer koji je sugerirao da se na državnom nivou oformi zajednički štab koji bi
bio nazvan prema dogovoru i da bi ta zajednička komanda zapovijedala svim jedinicama.
„Na taj način bi obezbjedili jedinstveno rukovođenje i komandovanje i uspiješno
vođenje oružane borbe.“, završio je Sefer. Tuđman je, uz opasku „da je na
vojnoj razini pitanje tehnike, stvar je u politici“, dao riječ Izetbegoviću:
„Dame i gospodo, slažem se sa predsjednikom Tuđmanom.
Pitanje je očito političke prirode. Za mene se ono postavlja u sljedećem
obliku: da li Hrvatska, Republika Hrvatska i HVO hoće ili neće Vens – Ovenov
plan iskreno i potpuno, onako po duhu i slovu? Po duhu i slovu rekao sam! Naš
utisak je da HVO i Republika Hrvatska neće taj Vens – Ovenov plan onako kako u
njemu piše. Nakon toga Herceg – Bosna se počela još više da afirmira i silom
nameće. Provincije Mostar i Travnik prozvane su hrvatskim provincijama. Sukob u
Travniku počeo je kada je jednog jutra čitav Travnik osvanuo u hrvatskim
zastavama. Vi znate da smo bili vrlo kooperativni i tolerantni kada su se
povlačile granice tih provincija pa smo prihvatili obećanja da će tamo narodi
biti ravnpravni. Osjećamo se prevarenima jer uporedite kartu iz Lisabona,
etničku kartu koju je napravio Kutiljero, i ovu kartu koju sada iamte pa ćete
vidjeti šta je etnička karta šta bi tada, uslovno rečeno, hrvatskim
provincijama pripalo. Ne bi došlo do sukoba da je gospodin Boban, umjesto da pošalje
vojsku u Travnik ili u Vitez, da je pozvao mostarce dolje da s njim u skladu sa
Vens – Owenovim planom organiziraju vlast. Mostar nije samo hrvatski, niti će
ikada biti samo hrvatski. Dakle možemo zajednički vladati tamo, ne može samo
hrvatski narod vladati u Mostaru. Zato recite šta hoćete? Ako hoćete Vens –
Ovenov plan, onda imate dvije provincije tamo, nemate Herceg – Bosnu. Moramo
večeras otići sa ovog sastanka vrlo jasno...imamo li provincija kako se to kaže
u Vens – Ovenovom planu u kome i muslimanski narod patricipira proporcionalno
svom postojanju tamo. Treba da prihvatite Bosni u Hercegovinu ne samo na
riječima, ne samo na potpisima, nego i iskreno prihvatite ako hoćete taj Vens –
Ovenov plan, recite, dajte da ga sprovedemo. Naravno ako hoćete
konfederalizaciju, onda trebate povući potpise sa Vens – Ovenovog plana, onda
ćemo napraviti etniču kartu BiH, onda će Hrvati dobiti ono gdje su većinski
narod, neka taj dio konfederalizuju pa ako hoće neka ga otcijepe.“
Nedvosmisleno je da je Izetbegović, u ovoj fazi pregovora,
nudio predstavnicima Hrvata u RBiH ili prihvatanje plana Vens – Oven, što je
značilo unutrašnju etničku podjelu, ili da Hrvati uzmu onaj dio RBiH gdje su
većinski narod, konfederalizuju ga pa „ako hoće neka ga otcijepe.“ Na Izetbegovićev
govor reagovao je Boban koji je uz poziv Izetbegoviću „da se mane ćorava posla“
dodao nekoliko rečenica oko procentualne zastupljenosti Muslimana u općini
Mostar te kako bi njih dvojica (Izetbegović i Boban) trebali narediti svim
jedinicama da prestanu sa napadima i borbom. Onda je riječ uzeo Tuđman i počeo
sa političko – historijskim predavanjem Izetbegoviću koje je začeto sa
propagandom:
„Ja ću sada uzeti riječ. Obzirom da je gospodin Izetbegović
i večeras ovdje dao neke izjave kako tobože Hrvatska ne podržava Vens – Ovenov
plan i kako je takve izjave i on i neki drugi predstavnici dao i dali od Rijada
i ne znam kuda sa Srednjeg Istoka, pa do Londona i Nju Jorka, potrebno je da
podsjetim na neke činjenice. Gospodine Izetbegoviću, Hrvatska je priznala Bosnu
i Hercegovinu. Tu je ambasador koji je imenovan kod Vas. Primili smo na stotite
tisuća izbjeglica, Muslimana iz Bosne, u svakom mjestu ih ima. I danas su me na
Hvaru pitali, imamo tu dvije tisuće Muslimana izbjeglica koji su nam okupirali
hotele da ne možemo primati turiste, a Mislimani tamo napadaju Hrvate. Dokle
ćete voditi takvu politiku!? To me pitaju obični ljudi.“
Zaista je određeni broj izbjeglica iz RBiH utočište potražio
u R.Hrvatskoj. Tuđman je na taj način obezbjeđivao politički bok; zavaravo je
Međunarodnu zajednicu o njegovim namjerama prema RBiH i stvarao alibi da
R.Hrvatska ne čini agresiju već, kao, pomaže RBiH. Bila je to jedna od mnogih,
vještih, Tuđmanovih podvala. Pošto je Izetbegoviću, uz prisustvo stranih
pregovarača, napomenuo „činjenje“ R.Hrvatske za RBiH, Tuđman je nastavio sa
optužbama prema Izetbegoviću i RBiH na ideološkoj ravni ispaljujući, barem kada
je ARBiH u pitanju, gomilu laži: „Bez obzira što vi izjavljujete da niste
fundamentalisti, što ja vjerujem, ali molim, kada je BiH bila primana u UN tri
predstavnika BiH tamo bili su Muslimani. Iznosili su podatke da od 33
predstavnika u diplomatskoj službi jedan bio Hrvat. Kakav je to sastav vašeg
vojnog zapovjedništva koje vi nazivate Armijom BiH? To je muslimanska armija, a
i njihov sastav je takav. Kad ste već potegli to pitanje onda vas moram
podsjetiti da je iz Vaših redova došlo, kada smo vodili odbrambeni rat u
Hrvatskoj da se iz Sarajeva čulo: To nije naš rat!“
Svojim nepolitičkim izjavama, izjavama koje će se do današnjih
dana ponavljati kao primjer lošeg vizionarstva u politici, Izetbegović je
stvarao probleme ne samo narodima RBiH nego i na međudržavnom nivou. Otud će
Tuđman podsjetiti na jedan od Izetbegovićevih bisera „To nije naš rat!“, što je
izjavio za vrijeme agresije tzv. Jugoslavije na R.Hrvatsku. Iako je vlasnik
izjava „Mirno spavajte rata neće biti“, „Za rat je potrebno dvoje“, „To nije
naš rat“, ili „Do podne mislim jedno, od podne mislim drugo“, Izetbegović će,
promašujući strateške stvari u politici, svoje političko vrijeme obilježiti kao
„vizionar“ što je svojevrsan oksimoron.
Kada je u pitanju Tuđmanova tvrdnja da je ARBiH muslimanska
vojska treba reći da se radi o potpunoj laži. Seferovi zamjenici bili su Šiber
i Divjak. Komandant 2.korpusa ARBiH bio je Željko Knez. U komandnoj strukturi
2.korpusa ARBiH bio je i Anđelko Makar, dok je u upravama ŠVK radio Ivan
Brigić, Franjo Plećko i mnogi, mnogi drugi. Komandanti jedinica u ARBiH bili su
i Ivan Mijačević, i Mihajlo Petrović, i Čedomir Domuz, rame uz rame s
Muslimanima. ARBiH je do 8.6.1993.g. bila prava bosanska vojska i njeno
preobličavanje, u smislu promjene komandne strukture i ciljeva borbe, počinje
nakon Seferovog uklanjanja iz ARBiH.
S druge strane, kada je u pitanju HV i HVO treba kazati da
se radi o 95% čistoj hrvatskoj vojsci sa elementima ustaštva i fašizma u
njihovom djelovanju, ciljevima pa čak i ornamentici što je bila samo rekacija,
uzročno – posljedična, na Tuđmanovu politiku.
U nastavku svog govora, Tuđman se osvrnuo na historiju
odnosa, između njega i Izetbegovića, pred raspad nekadašnje Jugoslavije i
pokušaj da se Miloševićeva namjera da napadne R.Hrvatsku i RBiH, osujeti.
Tuđman, obraćajući se Izetbegoviću, dodaje: „Vi ste spomenuli da je moja izjava
o konfederalizaciji Bosne suprotna opstanku BiH. Ja ću Vam sada reći: ja sam
otpočetka bio mišljenja da je to jedina mogućnost opstanka BiH kao što je to
bila i jedina mogućnost opstanka bivše Jugoslavije i da ste pristali Vi osobno,
a s Vama i Gligorov na taj prijedlog koji smo mi i Slovenci iznijeli,
vjerovatno ne bismo imali rat u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini.,
vjerovatno bismo riješili jugoslavnesku krizu na miran način. Niste pristali na
to i slijedilo je sve ovo što imate danas u BiH. Mi hranimo Muslimane tu i
njegujemo itd, a oni se okreću protiv Hrvata. Zašto se ne zapitete na tim
činjenicama i šta govorite od Srednjeg Istoka do Londona, i šta mislite dokle
će taj hrvatski narod trpjeti to?“
Tuđman, očito vidno iznerviran, odlučuje da „zakuca“
Izetbegoviću: „Vi ste gospodine Izetbegoviću krivi za raspad Jugoslavije i rat
koji je potom uslijedio. Jesmo li Vam Kučan i ja nudili konfederalni savez
kojem bi se sigurno priključili makedonci i vjerovatno crnogorci, a onda se
Milošević ne bi usudio da kreće u ratnu avanturu, sam protiv sviju, i Vi ste to
odbili. Jesam li Vam nudio javni vojni savez i da naoružamo BiH, Vi ste odbili.
Jesam li Vam nudio tajni vojni savez, a Vi ste i to odbili. Šta sad hoćete i
šta pitate ko je kriv za raspad Jugoslavije i ratove koji su se potom desili?
Vi ste krivi gospodine Izetbegoviću!“
U 23:00h riječ uzima
Oven. Očito potresen razvojem pregovora u Zagrebu kaže: „Rijetko sam kada u
životu oklijevao da nešto kažem kao sada. Zamoljen sam da posredujem u ovoj
tragičnoj epizodi, no očito niko nije slušao moje savjete i s obzirom na ono
što smo čulo to je zapravo jedna autopsija. Bosanski Srbi će se smijati,
zapravo već se i smiju iza naših leđa. Večeras su ovdje rečene oštre stvari,
duboke i opasne stvari. Čini mi se da je na vojnoj razini bilo više konstruktivnosti.
Mislim da je problem leži u Predsjedništvu i strukturi BH Vlade. Tijekom niza
mjeseci razgovarao sam i sa generalom Petkovićem i sa generalom Halilovićem,
pratio sam njihovo sudjelovanje na razgovorima, primao sam izvještaje njihovih
zajedničkih sastanaka i imam osjećaj da bi oni mogli zajedno voditi,
zapovijedati u operacijskom smislu...“
Zajednička Izjava, Izetbegovića i Bobana, koja poziva na mir
i prekid ratnih dejstava potpisana je u 00h i 45min. Tuđman se u uglu ovog
dokumenta pojavljuje kao „svjedok“. Bila je to izvrsna pozicija za fašistu čiji
vojnici ruše bosanskohercegovačke gradove, kradu oružje od RBiH i ubijaju naše
državljane sa jedne, dok ostatak te iste vojske „čuva“ naše, poluproganjane i
šikanirane izbjeglice u sabirnim centrima u R.Hrvatskoj sa druge strane djeleći
im pasoše R.Hrvatske i nadajući se da će većina njih postati hrvati -
polukatolici. Čak je jedne prilike, na sastanku u Banskim dvorima, Tuđman rekao
da Muslimane treba fino primiti u Hrvatskoj jer će, fino primljeni, za pola
godine piti vino i biti što dalje od Islama. Nema sumnje da je Franjo Tuđman
bio krstaš poput onih koji su poharali Jerusalim.
Nastavit će se....
Semir Halilović
04.01.2013.
Nema komentara:
Objavi komentar