Treći korak – plan „Oven – Stoltenberg“ – podjela RBiH na tri
etničke državice
(juni – septembar 1993.g.)
Dok HV i HVO, u potpunoj saradnji sa četnicima, napadaju
RBiH pokušavajući joj vojno i politički srušiti samostalnost i suverenost,
Tuđman nastavlja svoju politiku dvostruke igre prema RBiH. Tako se, „do podne“,
bavi pisanjem pisama Izetbegoviću i Bobanu upozoravajući ih na pogubnost sukoba
između Muslimana i Hrvata, dok „od podne“ šalje svoje vojne brigade u osvajanje
dijelova RBiH koje je želio priopojiti R.Hrvatskoj. U pauzi jedne ili druge
aktivnosti Tuđman podstiče krajiškog izdajnika Fikreta Abdića na pobunu protiv
RBiH te pregovara sa novim Ovenovim pregovaračkim partnerom za rješenje krize u
bivšoj Jugoslaviji, Torvaldom Stoltenbergom.
Pregovarački tandem, Oven – Stoltenberg predložio je podjelu
RBiH na tri etničke državice; bosansku, srpsku i hrvatsku. Bosanskoj državici
pripalo bi 28,3%, hrvatskoj 16,6%, a srpskoj 52,1% teritorije RBiH. U odnosu na
Vens – Ovena, po Oven – Stoltenbergu Bošnjaci bi dobili 2% više teritorije, a
Hrvati i Srbi bi ostali bez 5%, odnosno 10% teritorije.
Već 7.7.1993.g. Oven i Stoltenberg našli su se na prijemu
kod Tuđmana. „Možda bih ja mogao prvi nešto reći, jer sam ja i zamolio za ovaj
sastanak. Učinio sam to iz jednog osnovnog razloga, a to je sve veće pogoršanje
u području. Naime, ratni se sukobi očito pojačavaju. Zato smo, također,
zamolili, ako je to moguće, susret sa Bobanom, a zatražili smo iz istog razloga
i sastanak sa Miloševićem i Karadžićem kao i sa Izetbegovićem.“, rekao je
Stoltenberg na otvaranju sastanka. Potom su Tuđman i djelimično Šušak uzeli
riječ objašnjavajući kako unutar RBiH postoji nekoliko vojski od kojih su neke,
kako reče Tuđman, „potpuno religiozne i nad kojima, čini se, ni iz Sarajeva
nitko nema pravog utjecaja, a izdaju naredbe o ubijanju Hrvata.“ Tuđman je
obrazložio kako je „taj bosanski lonac tako je uzavreo i izmiješan, kako iz tog
pakla izaći?“
Kako bi potvrdio Tuđmanovu opasku o „uzavrelom bosanskom
loncu“, Stoltenberg govori da su „prekjučer naši ljudi vidjeli muslimane kako
se bore protiv muslimana na ulicama.“ Pošto se sastanak između Ovena,
Stoltenberga i Tuđmana odvija 7.7.1993.g., jasno je da Stoltenberg govori o
sukobima u Sarajevu između "Cace", "Ćele Ramiza" sa jedne
te svih ostalih sa druge strane a koji su se dogodili 2/3.7.1993.g.
Upravo u ovom periodu dolazi do novih pregovora na kojima
hrvati povlače svoje adute za rušenje legalne vlasti i Izetbegovića kao prvog
čovjeka države. Pokreću i medijsku harangu u kojoj se ističe dojučerašnji
Izetbegovićev miljenik Armin Pohara. On iz svoje Muslimanske demokratske
stranke saopćava da „svi koji su gajili iluziju ili vjerovali u politiku Alije
Izetbegovića o jedinstvenoj BiH sada bi morali uvidjeti konačni cilj njegove
„politike“. Alijini fanatični klerikalci stravičnom propagandom demoniziraju
Fikreta Abdića, čovjeka mira, prosperiteta i jasne budućnosti i sigurnosti
muslimanskog naroda.“
Početkom augusta 1993.g. hrvatski predstavnici u
Predsjedništvu RBiH, Lasić, Boras i Akmadžić upućuju pismo Ovenu i Stoltenbergu
u kojem ih obavještavaju da oni kao predstavnici hrvatskog naroda u
Predsjedništvu BiH neće sudjelovati u radu Predsjedništva sve dok se ne
zaustave ofanizvna dejstva ARBiH na „hrvatsko pučanstvo u Središnjoj Bosni i
Sjevernoj Hercegovini.“ Boras, Lasić i Akmadžić zaključuju da će od 3.8.1993.g.
na poziv Mate Bobana na pregovorima u Ženevi biti u sastavu hrvatske delegacije
što je priključivanje pobunjenicima protiv međunarodno priznate RBiH.
U augustu mjesecu 1993.g. „sezonu“ udaraca na RBiH pred
otvoriće Fikret Abdić izjavom da se on može dogovoriti sa Bobanom i Karadžićem
kad već Izetbegović ne može. Izetbegović je stavljen u prilično tešku političku
poziciju u kojem ga hrvati, srbi i Abdić optužuju za različite stvari. Kako bi
pokazao da se radi o ljudima koji su tek glasnogovornici određenih politika bez
stvarnog uticaja na terenu, Izetbegović obezbjeđuje faks poruku iz ŠVK-a ARBiH
u kojoj stoji da je ARBiH uz Predsjedništvo RBiH i njega kao prvog čovjeka
Predsjedništva RBiH tj. države. Prije
nego je faks poruka stigla u Ženevu, Izetbegović je telefonski imao dogovor sa
komandantom GŠ-a, Delićem:
Razgovor Izetbegović – Delić, august 1993.g.:
Delić: Rasim ovdje.
Izetbegović: Rasime, kako si?
Delić: Pa, dobro je gospodine predsjedniče.
Izetbegović: Vidi nešto...
Delić: Izvolite.
Izetbegović: Danas me svi novinari pitaju o izjavama Fikreta
Abdića da je on spreman da pregovara sa Srbima i Hrvatima, to misli sa Bobanom
i Karadžićem, o onome prijedlogu Miloševića i Tuđmana.
Delić: Da.
Izetbegović: Dakle, čuješ me, razumiješ me?
Delić: Razumijem.
(Veza se na kratko prekinula.)
Izetbegović: Halo, Rasime?
Delić: Čujem, čujem...
Izetbegović: Dakle, zbog toga će biti potrebno da napravimo
jednu iznimku i da ti pošalješ ovim, oni to preko Ovena i Stoltenberga rade.
Oni se mogu iza naših leđa pokušati sporazumijeti nešto.
Delić: Dobro.
Izetbegović: Zbog toga ćemo morati napraviti iznimku. Prazi,
trebat ćeš da pošalješ hitno jedno pismo njima kao komandant Glavnog štaba. Ja
ću ti poslati kako zamišljam to pismo i na našem i na negleskom jeziku.
Delić: Uredu.
Izetbegović: Faksom. U kome treba njima jasno reći ovo, u
tom pismu piše da Armija će prihvatiti samo ono što prihvati legalno
Predsjedništvo na čelu sa predsjednikom Izetbegovićem i ništa drugo neće
prihvatiti.
Delić: Ma normalno, normalno.
Izetbegović: Oni pokušavaju preko njega da izdejstvuju
podjelu Bosne.
Delić: Uredu, nema problema, to je jasno sasvim k`o dan.
Izetbegović: Molio bi te još jednu stvar, tamo piše da su
svi korpusi za to, uključujući i bihaćki. Ne bi loše bilo da sa Drekovićem
dogovoriš to, da se ne bi slučajno pokoleb`o šta god on gore. Kaži mu:
Drekoviću stav je takav. Nema sad podjele Bosne a šta će biti vidjet ćemo. Ima
nekih dogovora s njima. Ja ću se vratiti u Sarajevo, sazvat ćemo Vladu i
Skupštinu i rješavati ćemo šta da se radi.
Delić: Uredu.
Izetbegović: Dotle se ne može neko iza leđa naših
sporazumijevati. Jer Abdić je dao izjave novinarima, ako Izetbegović neće da
razgovara sa Srbima i Hrvatima, ja hoću. Dobro moj Rasime, ne daj se tamo,
deveraj kako znaš.
Delić: Uredu, uredu.
Zanimljiva je Izetbegovićeva tvrdnja koju je izrekao Deliću
da „nema sad podjele Bosne a šta će biti vidjet ćemo. Ima nekih dogovora s
njima...“
Izetbegović je najavio i zajsedanje Vlade i Skupštine RBiH
po ovim pitanjima. Nešto prije zasjedanja Skupštine RBiH na prostoru Jablanice
i Mostara počinje operacija „Odbrana narodnih prava – Vrdi 93“, koju su mediji
i mnogi drugi pogrešno nazvali operacija „Neretva 93“. Pravcem prema Mostaru
komandovao je komandant SOPN i operativne grupe „Sjever 2“ 4.Korpusa ARBiH, Zulfikar Ališpago „Zuka“ koji
je dao naziv i upute za djelovanje u ovoj operaciji u kojoj su mu bili
prepotčinjeni dijelovi 9.mtbr, 10.bbr i Samostalnog bataljona iz Sarajeva.
Jedinice ARBiH su imale značajne uspjehe u pokušaju deblokade Mostara. Međutim,
u isto vrijeme kada naša vojska bilježi uspjehe u rejonu Hercegovine i Srednje
Bosne, Izetbegović postiže sporazum sa Tuđmanom o zaustavljanju svih borbenih
dejstava i početku stvaranja «konfederacije Bosanske i Hrvatske Republike unutar
BiH», što će se nekoliko mjeseci kasnije ozvaničiti političkim idiotom danas
znanim kao Federacija BiH.
Dok 20.9.1993.g. na britanskom nosaču aviona Invisible
predsjednici Izetbegović, Milošević, Tuđman i Bulatović nastavljaju «mirovne»
pregovore na štetu RBiH, ARBiH ne zaustavlja u potpunosti uspješna borbena
dejstva u Hercegovini i Srednjoj Bosni. Dana
21.9.1993.g. zagrebački muftija Šefko Omerbašić poziva Ališpagu.
Razgovor su «presrele» hrvatske tajne službe:
Ališpago: Prvo, poselami predsjednika i Tuđmana i cijeli
svijet. Ovi svećenici u Konjicu su državljani RBiH. Drugo, dejstva prema
Hrvatima neće stati do totalne kapitulacije ili neka nam dobrovoljno napuste
Neum i Mostar!
Omerbašić: Zuka, ovo nije vrijeme da se uvjeravamo, međutim
predsjednik već dva dana stalno ponavlja da on ozbiljno želi prekinuti sve
sukobe. Molim te, moraš to shvatiti.
Ališpago: Ja predsjednika poštujem i sve je to lijepo, ja
ovdje ratujem. Ja zastupam narod i ja ću za ovaj narod i svoj život dati. Ništa
me ne može zaustaviti.
Omerbašić: Zuka, ja potpuno razumijem i čujem dobro tvoje
riječi, međutim ja ti kažem jedno, a to je da moramo svi sarađivati i svi
slušati predsjednika Izetbegovića. Molim te, ja tebe dobro znam, znam sve šta
misliš i kako misliš, ali je krajnje vrijeme da ovo sve prestanemo, oni su juče
dogovorili tamo na brodu kako treba sve probleme rješavati.
Ališpago: Kada stignem u Neum pregovarat ćemo. Ili će ga
dati milom ili ću ga uzeti silom.
Omerbašić: Božiji čovječe, Zuka, Neum će se dobiti
pregovorima, ne ratom i ne poginućem.
Ališpago: Šefko, nas je iskustvo naučilo da ćemo mi dobiti
samo ono đe čizmom zgaznemo, da drugačije toga nema. Ja hoću da iskoristim ove
Srbe što napadaju po Zagrebu i dabogda sve zapalili, cio Zagreb i Hrvatsku.
Herceg-Bosna mora pasti kapitulacijom!
Omerbašić: Čuj, to se grdno varaš, nemoj tako da govoriš da
će nešto kapitulacijom pasti, pregovorima se sve može riješiti. Urazumi se
Božiji čovječe! Muslimanski narod je u strašnoj krizi i opasnosti i ja ti to ne
govorim, ne prenosim ti Alijine riječi, ja ti prenosim naređenje!
Ališpago: Ja u to vjerujem samo kad vidim, inače, ovdje je
sve laž i prevara od početka rata pa do sad. Ovo Šefko ti kažem, a ti prenesi i
Bobanu i svima njima da ja sa ratnim dejstvima neću stati do onoga momenta dok
ne oslobodim komunikaciju Jablanica–Mostar, drugi momenat, dok nam ne reše
politički sa Neumom, ja neću da stanem. Šefko neću!
Omerbašić: Zuka, ne bih želio da ti se desi kojim slučajem
nešto što bi natjeralo predsjednika da uradi ovo ili ono.
Ališpago: Dobro je Šefko, neka oni požure sa tim pregovorima
oko Neuma, a onog momenta kad naprave dogovor oko Neuma, tog momenta ja stajem
sa borbenim dejstvima.
Istog dana kada i Omerbašić, u 15h, Izetbegović takođe
poziva Ališpagu. Hrvatske službe koje su razgovor „presrele“ uhvatile su samo
Ališpagin glas. Jedan od njegovih odgovora,
glasio je ovako: „Gospodine predsjedniče, ja sam zadnji put bio kod Vas
i razgovarali smo i Vi ste naš komandant i mi poštujemo Vas, to je bez
daljnjeg. Šefko meni tamo kaže da ste vi njemu nešto rekli, ovamo – onamo, ja
nikakvog razloga ne vidim da mu to vjerujem, jer ja ništa na papiru ne vidim!
Zbog toga je dobro da ste se i Vi javili. Što se tiče, Vi kako god kažete, Vi
kažite, dajte samo nekome ko će nam to prenijeti, mi ćemo tačno tako postupati
kako Vi naredite!“
Već narednog dana, 22.9.1993.g., Izetbegović dolazi u
Sarajevo. Pet dana kasnije, 27. i 28.9.1993.g., održava se Svebošnjački sabor i
zasjedanje Skupštine RBiH na kojoj Izetbegović navodi devet razloga za
prihvatanje mirovnog sporazuma kakav nude Owen – Stoltenberg i četiri razloga
protiv. Čak i laiku je bilo jasno u odnos 9:4 koji put preporučuje Izetbegović.
Dana 27. i 28.8.1993.g., održava se Skupština RBiH prvi put od izbijanja
agresije na našu državu. Zaključak delegata sa tadašnjeg zasjedanja bio je da
treba nastaviti pregovore u Ženevi uz sugestiju da se traže korekcije mapa za
područja Istočne Bosne, Bosanske krajine i izlaz na more za tzv. «Bosansku
republiku». Izetbegović će u svom govoru na Skupštini RBiH uputiti jasan signal
prisutnima: „U međuvremenu se izgleda moramo podijeliti. Možemo to učiniti za
pregovaračkim stolom ili na bojnom polju, u ratu, u kome, na žalost, postepeno
svi zakoni prestaju da važe. Mislim da je bolje da to učinimo za pregovaračkim stolom.
Ipak, za historiju treba da ostane upamćeno – mi nismo htjeli podjelu, ona nam
je nametnuta.“
Da se Izetbegović i sam lomio oko toga šta uraditi govori i
njegovo pismo od 6.12.1993.g. upućeno prof. Stjepanu Balogu. U jednoj rečenici
Izetbegović piše: „Ako ja ne stavim potpis na nekakav mir, vrlo je vjerovatno
da će Bosna biti okupirana. Neki smatraju da je okupacija bolja od potpisa i
kao primjer navode baltičke zemlje.“
Nema komentara:
Objavi komentar