LIBIJA KAO TROJA - ULOGA NAŠEG KONJA U NAPADU NA LIBIJU

Bio je to novembar 2008. kada je tadašnji član Predsjedništva BiH, vrckavi Haris Silajdžić odlučio poslari konja libijskom vođi Muameru Gadafiju. Pravog, pravcatog konja. Sjećam se čak i tv priloga u vezi ovog nesvakidašnjeg događaja. Da mi je kojim slučajem bio ugašen ton na televiziji pomislio bih da neko tjera šegu sa Silajdžićem dok u njegovoj pozadini stoji konj koji maše ušima i neiskusno bleji u kameru. Ali ton je radio i dileme nije bilo: konj ide u Libiju.   Pretpostavljam da se radilo o gesti zahvale za prošle i buduće poslove između libijske vlasti i bh.kompanija kojima, zaista, nije manjkalo posla u ovoj dalekoj zemlji. Gotovo dvije godine nakon što je otišao prvi konj u Libiju, libijski lider Muamer Gadafi pozvao je bh.deegaciju da prisustvuje godišnjici libijske revolucije. Bh. delegaciju predvodio je tadašnji član Predsjedništva BiH Haris Silajdžić koji se tom prilikom sastao s Gadafijem. Mediji su izvjestili da se BiH zahvalila na dosadašnjoj libijskoj pomoći uz očekivanja poboljšanja saradnje na ekonomskom planu između dvije države dok je Silajdžić istakao posebnu zahvalu za 1,2 milijardi maraka posla koje su bh.kompanije dobile od Libije zahvaljujući ličnom angažmanu Gadafija.. Bilo je zanimljivo gledati fotografiju na kojoj se smješe dva diktatora, Gadafi i Silajdžić, s tim što se jednom moglo dok u Silajdžićevom slučaju "ima nešto u tom' što ga neće".   Nakon nešto malo više od mjesec dana nakln ovog susreta odigrali su se opšti izbori u NiH na kojima je, doduše neočekivano, Silajdžić izgubio utrku za Predsjedništvo BiH ostavši iza varalica Bakira Izetbegovića i Fahrudina Radončića. Istini za volju bilo mi je žao što je izgubio izbore jer je na njegovo mjesto došao gori od njega, Izetbegović, što i nije neka pohvala za samog Silajdžića ali što reče SDA "narod zna".   Iako bi se o toj krilatici dalo diskutovati, jer da naš narod išta zna ne bi dočekao da bude trostruko porobljen, ponižen i prevaren, ne bih da idem sa teme jer ću bojim se doći do zaključka da u Libiju, u Gadafijevu štalu, nisu poslani svi planirani konji iz BiH već da je poneki zaostao i u centru Sarajeva. Ali...   Nekako se potrefilo da sa smjenom bh.vlasti krenu i krupne društvene promjene na Istoku. Revolucija iz Tunisa je uspijela i odbila se do Egipta gdje je oboren Hosni Mubarak da bi se talas promjena potom dovukao i u Gadafijevu Libiju u kojoj Gadafi nije bio spreman predati v.ast bez krvi pa je, tako, otpočeo građamski rat.   Kad su počeli da se tuku izgledalo mi je kao rat meksičkih narko bamdi. Vozaju se džipovima, pucaju, šaroliko obučeni nisu izgledali kao sila koja obećava da sruši jednu i uspostavi drugu vlast. Jer u revolucijama nije uspijeh samo svrgnuti protivnika već i uspostaviti efikasnu vlast, bolju od prethodne a za taj posao libijski revolucionari, pokazalo je vrijeme, nisu bili spremni.     S obzirom da je rat u Libiji prijetio da traje 100 - 150 godina, jer je pomjeranje vojski gore - dole bilo svakodnevno, i s obzirom da je NATO tražio izgovor da se formalno uključi u rat kako bi se dokopali ogromnih rezervi nafte, pitke vode i plina koji se nalaze u Libiji, dogodilo se da Vijeće sigurnosti UN-a stavi na svoj dnevni red Rezoluciju o vojnom napadu na Libiju kako bi što prije ovladali navedenim resursima. To bi za nas u BiH bio već desetine puta viđen scenarij licemjernog zapada na koji smo, s pravom, trebali gledati s prezirom jer su dopustili da se u BiH dogodi najveće krvoproliće nakon II svjetskog rata a da nisu intervemisali. Međutim ovaj put smo stavljeni u krajnje neugodan položaj - BiH je u trenutku izglasavanja Libijske rezolucije bila privremena članica Vijeća sigurnosti BiH i naš glas bio je jezičak na vagi hoće li na Gadafija krenuti ili neće NATO avioni.   BiH je dala svoj glas za NATO napad na Gadafija i ujedno protiv 1,2 milijardi maraka posla bh.kompanijama i uskoro su američki i fancuski avioni krenuli u bombardovanje Libije po sistemu pametnih bombi. Od takve jedne, mediji su uskoro javili, ubijen je jedan od Gadafijevih sinova. Revolucionari su malo po malo, uz pomoć NATO-a, ovladavali jednim po jednim libijskim gradom iz kojih su se povlačile Gadafijeve snage koji su sve više i više postajale devastirane.   Uskoro se obistinila i još jedna zapadna laž o tome kako ni Gadafi nema oružje za masovno uništenje kao što ga nije imao ni Sadam Husein kada su Amerikanci devastirali i rasturili Irak za narednih 100 godina što će se dogoditi i Libiji jer nisu razumjeli da se izdaja nikada ne isplati.. Jedna od NATO bombi pogodila je i Gadafijevu rezidenciju i zamalo poubijala Gadafijeve maloljetne unuke.   Dok je trajalo bombardovanje Gadafijevih vila meni je na pamet palo gdje li je završio onaj Silajdžićev konj koji je, ni kriv ni dužan, otišao u Libiju i uz Gadafija postao meta. Da li je živ? Da li je Gadafi za njega ikada pomislio da nije trojanski? Da li je Gadafi ikada saznao da je Silajdžić izgubio izbore u BiH i da je glas BiH u Vijeću sigurnosti UN-a  za bombardovanje Libije bila politička volja Bakira Izetbegovića i Željka Komšića koji su umislili da se kao pijuni mogu suprostaviti kralju.   Nedugo nakon libijskih prevrata ubijen je i Muamer Gadafi. Konj je preživio. I onaj u Libiji i ona dva što su ostala u Sarajevu.   Semir Halilović   Sarajevo, 19.4.2013.