Prvi korak – plan „Vens – Oven“
(januar, februar, mart 1993.g.)
IZETBEGOVIĆ: „TREBA DOBRO PROCIJENITI HOĆEMO LI JOŠ GODINU
DANA RATOVATI?“
ZLATKO LAGUMDŽIJA: „PREDSJEDNIČE JE`L VI TO PODIJELISTE
BOSNU PA NAM JOŠ NISTE JAVILI!?“
RUSMIR MAHMUTĆEHAJIĆ: „MI NEMAMO NIJEDNE STOPE BIH NA KOJOJ
MOŽEMO OVAKO SJEDITI I RAZGOVARATI ZATO JER JE TO ŽELJA VENSA ILI OVENA. TO JE,
DOSLOVCE, REZULTAT NAŠE BORBE!“
MUHAMED FILIPOVIĆ i ZLATKO LAGUMDŽIJA: „ZA GODINU DANA SMO
DOBILI SJAJNU ARMIJU RBIH OD PET KORPUSA!“
U januaru 1993.g. Sajrus Vens i Dejvid Oven započeli su
potpuno otvoreno predstavljati svoj mirovni plan koji je, u suštini,
podrazumijevao etničku podjelu BiH i nestanak Republike. Za vrijeme njihovog
predsjedavanja mirovnim konferencijama za bivšu Jugoslaviju biće potpisana dva mirovna
sporazuma koja su BiH vidjela kao državu satkanu od deset ravnomjerno
raspoređenih provincija sa etničkom većinom što neodoljivo podsjeća na današnju
Federaciju BiH.. Prvi sporazum potpisan je 30.1.1993.g. a drugi 25.3.1993.g. Po
Vensu i Ovenu Bošnjacima je trebalo pripasti 26,26%, Hrvatima 25,87% i Srbima
42,23% teritorije BiH.
Nakon prve „runde“ pregovora Izetbegović će, po povratku u
Sarajevo, sazvati zajedničku sjednicu Predsjedništva i Vlade RBiH na kojoj će
biti pristuni i predstavnici svih relevantnih političkih subjekata u RBiH.
Sjednica je održana 21.2.1993.g. Izetbegović je otvorio raspravu nudeći više
argumenata za pristajanje na pregovore o podjeli, obraćajući se prisutnima
pored ostalog kazao je: „...Ono što bi trebalo iz našeg razmatranja da izađe,
to su nekakvi stavovi kakvu bi politiku dalje trebalo voditi u ovim pregovorima
o BiH, prije svega učešće u pregovorima da ili ne, i ako se uključimo tamo,
kakve stavovre zastupati. Nema spora oko toga da će BiH biti decentralizirana
na regije, da će to vjerovatno biti negdje desetak regija itd. Kao što znate
ovo što je sada ponuđeno u velikoj mjeri je određen etničkim
kriterijima...Imamo li šansi da pobodemo zastave sa ljiljanima u Banja Luci,
Grudama ili nemamo tih šansi?...U zadnje vrijeme, kao što znate, Amerika se
uključila, ne na naše insistiranje, ali mi smo bili oni koji su insistirali kod
Amerike. Ona se konačno uključila...Mi smo mogli da možda malo i poigravamo se
sa Vensom i Ovenom i hoćemo i nećemo. Nakon ovoga mislim da ne bi smjeli
rizikovati da ne poslušamo neke zahtijeve Amerike, ako hoćemo njihovu pomoć. Mi
ratujemo godinu dana. Treba dobro procijeniti hoćemo li još godinu dana
ratovati?“
Prvi se za učešće u raspravi javio Muhamed Filipović.
Filipović koji je javnosti BiH poznat kao čovjek koji posjeduje iznimnu
količinu obrazovanja, poznat je i kao vlasnik oprečnih stavova prema sopstvenim
prethodnim izjavama. Što je jučer izjavio sutra, više, ne mora vrijedjeti:
„Gospodine predsjedniče javljam se za riječ. Ja usvajam u cjelosti, mislim da
mi sada imamo jednu šansu za mir koji nam u datim okolnostima, ipak, odgovarao.
To znači na Vaše prvo pitanje odgovaram pozitivno. Drugo, prihvatajući sve ono
što ste Vi rekli, šta bi mogli da budu ciljevi, ja bih, ipak, u izvjesnom
smislu želio da ukažem na to da ne bi trebalo toliko pesimistički gledati na
situaciju koja bi nastala stvaranjem provincija...“
Inače u današnjoj BiH svi koji su činili političko, ratno,
rukovodstvo RBiH smatraju se, zdravo za gotovo, borcima za cjelovitost države iako
dokazi i djelovanje mnogih od njih često govori protivno toj tezi. Vjerovatno
da se u agoniji dugoj više od petnaest godina, gdje je očito kako sve više nema
države, ljudima nudi „šarena laža“ tj. sjećanje na neko vrijeme i ličnosti iz
tog vremena na čiji spomen bi se „držala nada“ u povratak na staze stare slave.
U diskusiju o podjeli RBiH po Vens – Ovenovom prijedlogu
uključio se član Predsjedništva RBiH Mirko Pejanović koji, postavljajući
pitanje – odgovor, veli: „Ja da vam kažem, naradije bi išao do Sokoca, a ne do
Njujorka. Ali do Sokoca ne mogu, a iz Njujorka imam poziv. Mislim da se
razumijemo. Mi gospodo moramo preći u inicijativu, mi imamo međunarodnu podršku
takvu, imamo legitimitet građanskih i višenacionalnih snaga u BiH da možemo
učestvovati. Mi smo dobili osnovni paket u kojem se formiraju provincije. Ali
odmah da vam kažem ja sam za vojni paket u kome je garancija da se paralizuje
teško naoružanje. Da prestane rat...Dakle na pregovore se mora ići. Donja tačka
je suverena Bosna. Dakle, ne samo na etničkom pricnipu...“
Nakon Pejanovića za riječ se javio, kritičar opće prakse,
Zlatko Lagumdžija. Lagumdžija je tokom participiranja u Vladi RBiH, sudeći po
stenogramima Predsjedništva RBiH sa sjednica kojima je prisustvovao, uglavnom
bio opozicija svemu često ne razumijevajući trenutak i situaciju u kojoj se
RBiH nalazila: „Ja Vas predsjedniče neću pitati ono što Vas je prije deset dana
upitao onaj iz istočne Bosne poslije sličnog istupanja: Je`l Vi to podijeliste
Bosnu pa nam još niste javili!? Savršeno dobro znam da je Armija napravljena za
ovih devet mjeseci, pravo je čudo da smo za devet mjeseci ili ne znam ja
koliko, uspijeli napraviti ovakvu Armiju. Mirko je pokušao definisati minimume
ispod kojih ne možemo ići. Međutim, to je ključna stvar...“
Za kraj ove sjednice
ostavljen je, kao u vestern filmovima, glavni obračun. Polemika između
Izetbegovića i prof. Mahmutćehajića. Rusmir je, u svojoj diskusiji, zasjekao
duboko pogodivši centar. Nakon Lagumdžijine konstatacije, u kojoj je hvaleći
ARBiH i Sefera kao čelnog čovjeka, kazao da mu je „savršeno jasno kakvu Armiju
imamo“, Rusmir je otišao korak dalje, ponizivši pregovarače i pristajanje da se
pregovara o nečemu što smo na frontu, kao ARBiH, izborili, kazao je: „Postavlja
se prvo pitanje jesmo li za mir ili za rat? Takvo pitanje je po mom mišljenju
pomalo opasno jer bi se podrazumijevalo da smo bili u dilemi oko toga bilo kad.
Prvo od samog početka strategija ove države je bila strategija mira. Mi nismo
nikoga napali, niti smo se pripremali da nekoga napadnemo. Nego ispravno
pitanje je, možemo li voditi odbrambeni rat dalje? Mi nemamo nijedne stope u
BiH na kojoj možemo sjediti ovako i razgovarati zato što je to bila želja
Vensa, Ovena, Bobana, Akmadžića ili bilo koga. To je doslovce rezultat naše
borbe, oslobodilačke borbe. Pazite, mi govorimo maloprije o problemu u Sarajevu
sa hranom, mrtvima, smetljem itd, itd. Pazite, gospodo, situacija u Sarajevu je
takva a za godinu dana nijedan jedini čovjek nije odgovarao!“
Međutim, Izetbegović je tražio direktna i precizna
izjašnjenja, podjela ili ne, a ne filozofske rasprave kako je često, on i krug
oko njega, kvalifikovao Rusmirove istupe. Odgovarajući Rusmiru, Izetbegović
kaže: „Dakle, ja bih da ne bismo uopšteno vodili diskusiju, hajmo postaviti
sljedeće pitanje: da li bismo prihvatili koncept kojem bi se četnici stvarno povukli iz ovih
deset provincija? Da li bismo ili ne bismo? Ja to lično ne dožovljavam kao
kapitulaciju. I, naravno, sada bih ja tebe upitao Rusmire da li bi ti prihvatio
te papire ako bi to bilo realizovano i ako bi postojali mehanizmi da se to
realizuje?“
Rusmir odgovara Izetbegoviću: „Ti si pitao mene da li bih u
tom slučaju...Ja sam u više navrata u razgovorima različite vrste, kojima si ti
prisustvovao, rekao: odgovor na to pitanje ovisi prije svega jesmo li mi
sposobni organizirati front na svim razinama uređenja države? Jesmo li mi kadri
jedanput ovdje primiti na svoja leđa, počev od tebe pa nadalje, negativne
efekte donošenja odluka? To nismo. Stoga tražimo da se pitanje BiH i njena
sudbina rješava u Ženevi na pregovorima gdje se naš narod stavlja u poziciju
pukog promatrača!“
O čemu se, uistinu, radilo? ŠVK i Sefer su početkom 1993.g.
poslali prijedlog Izetbegoviću o uvođenju „opštenarodnog fronta“. U kratkim
crtama govoreći, radilo se o ideji dizanja svih državnih i ljudskih resursa u
odbranu i oslobođenje RBiH. Bio je to projekat koji bi donio novih 100.000
vojnika u redove ARBiH, ogroman novac za naoružanje i opremu vojske, te stavilo
kompletan civilni sektor u stanje prikladno ratnim uslovima. Rusmir je
podržavao ovu ideju i želio je proširiti na dijelove vlasti na koje su Vlada
RBiH i on kao ministar imali uticaj. Međutim, Izetbegoviću se nije dopala takva
ideja. Više su mu godili pregovori i dobijanje svako svoje državice unutar
neke, nove, restruktuirane BiH. Zato je na Rusmirovo izlaganje replicirao,
opet, s protupitanjem: „Dakle, ja nisam dobio dogovor na to pitanje da li bismo
mi prihvatili jedan ugovor u kome bi bilo povlačenje četnika. Ti najbolje znaš
da jesmo i kako jesmo, i pazi ova je vlast i organizovana i nije organizovana.
Dakle nama treba mir da izađemo na kraj s time. Mi smo blokirani.“
Iako je na početku rasprave podržao Izetbegovića u
prihvatanju plana Vens – Oven, na kraju rasprave od 21.2.1993.g., Filipović, podržavajući
Rusmira i Sefera, rezmira: „Mi smo u ovom periodu uspijeli formirati Armiju
koja se sastoji od pet korpusa. Uzmite samo zadnji rat, nije primjerena baš
komparacija; od 6.4.1942.g. do 21.12.1942.g. uspijelo se formirati nekoliko
odreda i jedna brigada. I najlakše je sjediti i diskutovati...“
Sefer i Rusmir su, kao i mnogi drugi ljudi iz političkog i
vojnog vrha RBiH, bili dobri, odlični, dok se trebala praviti ARBiH, Vlada,
država, dok su se stvarale pozicije da bi se moglo pregovarati i imalo oko čega
pregovarati. Kada je država odbranjena, vojska ustrojena, vlada
profunkcionisala, onda su umjesto Sefera, Rusmira i drugih ljudi, dovedeni
podobni kadrovi koji su željeli poslušati Izetbegovićevu direktivu o
pristajanju na etničku podjelu Bosne...
Drugi korak – pregovori „Tuđman – Izetbegović“
(april 1993.g.)
Nema komentara:
Objavi komentar