PSI LAJU, LJUDI UJEDAJU - GODINA KADA SU UMIRALI LAVOVI

Već godinama slušam govore i čitam tekstove posvećene problematici pasa lutalica koji defiluju Sarajevom kao četnici za vrijeme martovskih barikada. Nekoliko puta sam i sam uočio njihove uvježbane  čopore kako me potpuno mirno mimoilaze, kao da znaju gdje su krenuli, krećući se u gotovo vojnoj formaciji, samouvjereno poput lahke konjice. Dok cupkaju ulicama, crni, smeđi, šareni i žuti psi, tačno se među njima može razabrati kolovođa jer svako, osim nas u BiH, ima vođu kojeg slijede i slušaju.   Boji se naš svijet pasa jer hoće da ugrizu mada meni i do danas nije jasno zašto psi ujedaju ljude kada već sa sobom ne odvale dio ljudskog mesa kao obrok čemu su, na primjer, sklone njihove kolege pod vodom od milja zvane (h)ajkule. Oni kad odvale - od toga ispadne dokumentarni film dok zemljani psi kad ugrizu to, u najboljem slučaju, završi kod dušebrižnika opšte prakse - Fahre Radončića u Avazu da se nane ibrete a mahalaši rugaju tuđem dašku popularnosti s krivim povodom.   Još kao dječak sam zavolio pse, žudio za njihovim dobroćudnim društvom i rijetkom umiljatošću koju čovjek lahko zasluži ali je još lakše izgubi. Kako sam djetinjstvo i mladost proveo u stanu nikada nisam mogao imati svog psa pa sam svoju ljubav prema ovoj životinji rasplamsavao odlazeći kod naših kućnih prijatelja koji su imali divnog psića s kojim sam imao zajedničku nit - vragolastu narav.   Naslušao sam se priča o ljudima koje su napadali psi, imao sam prilike upoznati osobe koje se panično boje pasa, poput ljudi koji su nakon saobraćajnog udesa dobili fobiju od automobila, i sve to skupa mi je bilo strano jer "psi laju, a karavani prolaze".   Nikada nisam doživio nikakvu nelagodu od pasa a imao sam za prijatelje svakakve pasmine od vučijaka do pudlica. Nikada nijedan pas kojem sam bacio komadić hrane nije skočio da me plaši ili grize jer psi znaju, odlično znaju, da ne valja gristi ruku koja te hrani. Psi znaju, ali ne i ljudi.   Ujelo me puno ljudi. Poput priče iz Travničke hronike Ive Andrića, ujedali su me najviše i najbolje oni kojima sam nekada nešto u životu valjao ili oni s kojima nisam imao ništa - ni dobro ni loše. Ljudski ugriz, pun otrova, sam po sebi ne nanosi fizičku već emotivnu bol - pas pod zubima osjeti kada je dosta, a čovjek tek kad uvrijedi drugoga osjeti da je njegovo biće živo i da njegov otrov ima svoje mjesto na mjernoj skali zlobe gdje ne postoji pseći ugriz. Pas ujeda od gladi, čovjek iz pohlepe i zlobe.   Gotovo da ne prođe niti jedan dan, kamo li hefta, da neka džukela ne pokuša da naoštri kutnjake na mojoj ili koži mojih najdražih što kod mene samo potvrđuje ubjeđenje da smo mi izgubljen i jadan narod koji nepodnošljivst realnosti tješimo međusobnom krvoločnošću. Još kao dječak, koji je otišao u rat sa 13 godina, uvidio sam čitavu pijacu nepoštovanja koje je onda vladalo među ljudima koji nisu, u međusobnim odnosima, naučili odnose stariji - mlađi ali bi, zato, većina njih bili dostatne sluge Ratku Mladiću jer su autoponiženje i destrukcija majstorluci iz naše mahale.   Zadnji takav primjer bio je krezavi ugriz društvenog klovna Latić Nedžada koji je gostujući kod "Cacharel" jebivjetra Senada Hadžifejzovića ispalio, uz određenu količinu pljuvačke, gomilu gluposti koje ne razumiju ni on a ni onaj koji ga je pozvao jer je "Senadov dnevnik" defile, crvena linija, bh.budala.   Tek veće neznalice od ovog medijskog "Glup, gluplji" para su Hadžifejzovićevi poštovaoci, ta impresivna amorfna masa, koji se dvije decenije bave mazohizmom glasajući za one koji su ih dovukli na nivo cigana. Jedan Kusturicin naturščik je rekapitulisao stanje današnje bh.nacije kada je sa Kusturicom ugovarao "ulogu" za neki film: "Gazda sve ću da radim za pare, samo nemoj da jebem vepra i da vepar jebe mene." Čudno se osjećam, pritisnuto, kada znam da dijelim iste ulice sa takvim ljudima koji ne razumiju sebe ali drže profesuru drugima, koji žestoko hvale tuđe jer sebe i svoje ne podnose, koji ne prihvataju da su dobri i u čemu jer bi im to ubilo elegičnu crtu ličnosti bez koje ne umiju jer je dno prirodno mjesto za ljude koji nemaju snage da žive sami sa sobom.   Prije nekoliko dana u sarajevskom zoološkom vrtu umrla je lavica. Došla i umrla. Objavljeno je da je umrla od echerihije colli ali ja sam skloniji mišljenju da je izašavši iz kaveza ugledala ja'l Latića ja'l Hadžifezovića, pogledala ih, okrenula se i umrla. Bilo je to previše za njeno, lavlje, srce.   Ima priča o velikoj aždahi koja je iza sedam gora, sedam mora, sedam planina i sedam okeana živjela na skrivenom malom proplanku. I, jedno jutro, izašla je i pogledala oko sebe rekavši: "Jeeeebote gdje ja živim."   Nisam čuo posljednji lavičin krik ali ako je po dolasku u Sarajevo prve ugledala Latića, Hadžifezovića ili Envera Kazaza nemam sumnje da je, poput aždahe, kriknula: "Jeeebote gdje ja dođoh".   Semir Halilović   Sarajevo, 22.4.2013.