Peti korak – finalni dogovor sa međunarodnom zajednicom,
Tuđmanom i Miloševićem i kraj Republike BiH
(1995.g. – kraj rata)
Razgovori o zaživljavanju Fedracije BiH i problemima koji su
pratili taj proces bili su česti. Ejup Ganić je, ispred RBiH, vodio glavnu
riječ u tom procesu. Tako je 6.3.1995.g. otišao na sastanak sa Tuđmanom koji je
otpočeo u večernjim satima, u 20h i 30min. Tema nije bila samo Federacija BiH,
već se u sklopu općih događaja koji su išli ka okončanju ratova na prostoru
bivše Jugoslavije, razgovaralo i o potezima koje je povlačio Tuđman, svjetska
politika, mi...Kraj agresije na RBiH se bližio kraju. Ali kakav kraj?
Ganić: Dozvolite da vas sve pozdravim i da izrazim
zadovoljstvo što smo se ponovo sastali.
Ja sam u ime naše delegacije ovdje, general Delić, ambasador Trnka i
naravno stari kolega Blaškić. Ja sam večeras ovdje u funkciji člana
Predsjedništva RBiH i samo na taj način imam ingerencije nad generalom Delićem.
Prema tome, da bih razbio neku dilemu da sam ja ovdje šef, onda moram istaći tu
svoju titulu...Što se tiče Federacije, ja mislim da narod hoće Federaciju i da
bošnjački i hrvatski narod u Bosni hoće Federaciju. Ja tu vidim pomake.
Naravno, u toj Federaciji neko će da otpadne od nas političara.
Tuđman: Bitno je to, što smo mi poslije Vašingtonskog
sporazuma prekinuli neprijateljstva između hrvatskog i bošnjačkog naroda.
Znači, u onom okviru rješavanja krize u Bosni, stvaranja Unije triju republika,
jasno da je hrvatski narod htio sačuvati svoja područja, a da ste vi Muslimani
isto tako htjeli da osvojite i dođete preko Mostara i do mora itd. Ja se slažem
sa gospodinom Ganićem da odluke o ovome treba donijeti politika, a ne vojska.
Prema tome, vodi se jedna zapletena igra oko BiH, unutar nje i to, zaista,
jeste zamršen problem, najzamršeniji problem današnjega svijeta. Prema tome,
Muslimanima mora biti prihvatljivo to što Vašingtonski sporazumi znači. Znači,
da zajedno sa Hrvatima traže rješenje pitanja svoga opstanka u BiH, kao što
Hrvatima, isto tako, jeste u interesu opstanak hrvatstva u BiH i strateškog
interesa Hrvatske države u savezu sa Muslimanima. Gospodin Ganić je upotrijebio
izraz „obračun s agresorom“. Da, gospodo, ja bih htio imati definitivni obračun
sa agresorom. Ali, kakav obračun? Ja ću vam reći, vi vjerovatno pratite
politička zbivanja u svijetu, posebno u vezi s odlukom Hrvatske, s mojom
odlukom o tome da otkažemo UNPROFOR–u. Vi znadete da nema dana da u ime SAD–a,
da sam predsjednik SAD–a, glavne svjetske velesile je dao nekoliko puta izjave
o tome kako treba Predsjednik Tuđman promjeniti mišljenje u svezi s time.
Ganić: Gospodine Predsjedniče, kažu da nije važno da li je
mačka crna ili bijela, samo treba da uhvati miša. Vidite nema rata između
Hrvata i Muslimana, niti će biti više rata, niti je moguće da dođe do rata. To
je jedna stvar. Druga, jer mi tim ratom ne rješavamo problem, ne rješavate ga ni
Vi, i mi vodimo takvu politiku i to je jasno u našem narodu. S druge strane,
vidite, mi ne želimo da izgubimo za stolom ono što nismo izgubili na bojnom
polju. Mi nismo izgubili Republiku na bojnom polju.
Tuđman: Čekajte, čekajte Ganiću, hajde sada govorimo kao
prijatelji. Nemojte govoriti: Nismo izgubili rat», kada drže 65% teritorija.
Ganić: Drže i vama 30% pa niste izgubili ništa od Hrvatske.
Tuđman: Čekaj, to su okupirane teritorije, samo je problem
Hrvatske drugi. Hrvatska je priznata u međunarodnim granicama i hrvatski Srbi
su manjina u Hrvatskoj.
Ganić: „Još jedna stvar: Nemojte potcjenjivati tu moju
funkciju člana Predsjedništva, ona je prilično jaka znate, bar što se tiče
bošnjačkog naroda. Ja nisam neki fiktivni član Predsjedništva.
Tuđman: Ne, ja ne potcjenjujem, nego ja bih samo htio da Vi
taj svoj položaj više iskoristite da što prije dođe do realizacije Federacije.
Ganić: Pa zar ga ne koristim...tko je od vas napravio ovdje
napravio jasnije i čestitije ideje, nego što sam ja uradio za Federaciju.
Međutim Tuđman je već dugo igrao i na drugoj strani – slao
svoje posrednike na sastanke sa Miloševićem i njegovim dužnosnicima. O tome će
javnost nešto više saznati kada je Tuđmanov posrednik, Hrvoje Šarinić, objavio
knjigu[1] u kojoj pisao o tim sastancima. Međutim u Šarinićevoj knjizi se nije
našla zabilješka koju je 13.3.1995.g. u 17h i 10min referisao Tuđmanu. Radi
ovoga ostaje sumnja da prešućenih zabilješki o tajnim sastancima hrvatske i
srpske strane ima još. Šarinić referiše zapisane teze koje je pokupio nakon
razgovora sa Miloševićem: „Dakle, danas 13. ožujka 1995. bio sam u Beogradu i
razgovarao od 10:30 do 12:45 sa Slobodanom Miloševićem, a od 12:47 do 13:30 sa
Borom Mikelićem.» Nakon uvoda Šarinić citira Miloševića: „Hrvatsko–srpski
odnosi su duga i bolna istorija. Oni se ne mogu rešiti ni preko noći, ni preko
posrednika. Ja to vidim na jedan jedini mogući način. Prvo, skidanje sankcija
na temelju BiH i sekundarno Hrvatske. I drugo, međunarodna konferencija, Pariz
ili drugdje, svejedno. Drugo, zahtjev Zagrebu da UNPROFOR ostane do okončanja
pregovora o političkom rješenju. I treće, zahtijev Beogradu i Zagrebu da odmah
otpočnu proces normalizacije odnosa. Spreman sam odmah doći u Zagreb, a valjda
bi i Franjo došao u Beograd. Lukavost je često na rubu poštenja. Svi misle da
kad mi dignu sankcije da ću ih sve prevariti. Kosovo i Sandžak, to će mi stalno
nametati, osjećam da smo vrlo blizu raspleta i ja to želim i radim u tom
pravcu. Pomognite oko sankcija i ja ću vama pomoći... Na Akashijev avion su
pucali Muslimani, a ne Srbi. Zar vam priča o Sarajevskoj tržnici nije bila
dovoljna pouka? Ja ne mogu pristati na rat i na istrjebljenje Srba. Rasim
Delić, ne da je samo znao, već je i organizirao otmicu i ubistvo Šantića, to
Vam ja kažem iz mojih izvora. Prije 6 ili 12 meseci, tačno se ne sjećam,
Zulfikarpašić je bio kod mene i u ime Alije nudio srpsko–muslimanski savez, od
onda nije bilo nikakvih kontakata, a to sam ja bio odbio.“
Kasnije će, u aprilu
mjesecu 1995.g., bosanskohercegovačka javnost saznati da je u Beograd, kao
Izetbegovićev posrednik, na razgovore sa Miloševićem išao akademik Muhamed
Filipović. O svom odlasku u Beograd Filipović je govorio u listu „Bošnjak“ koji
je Filipovićev razgovor sa Enverom Čauševićem objavio u broju od 11.4.1995.g.
R.Hrvatska ubrzo pokreće svoje ključne operacije za
oslobođenje - „Bljesak“ i „Oluja“. Europa i SAD su zažmirile. Vojska tzv.
R.Srpske Krajine biva potpuno uništena kao i istoimena paradržava. Veliki dio
izbjeglica i vojske sliva se u RBiH. ARBiH u to vrijeme doživljava udarac koji
će nas uzdrmati do temelja: gubimo Srebrenicu i Žepu dok se Bihać našao pred
padom ubrzo nakon počinjenog genocida nad Muslimanima u Srebrenici i okolini.
Hrvatska vojska pomaže 5.korpusu ARBiH i ubrzo kreću vojni uspijesi ARBiH koji
će četnike i agresore iz Srbije potisnuti iz nekoliko gradova. Do danas se vodi
rasprava da li je taj protuudar ARBiH bio zapravo dogovoren jer se ARBiH iz
pozicije pred potpunim padom, odjednom, našla u poziciji oslobodilaca uz
asistenciju vojske R.Hrvatske. Ostaje činjenica da su se vojske zaustavile
približno ondje gdje je bila dogovorena unutrašnja dioba RBiH. Čak su se neke
jedinice ARBiH vraćale sa područija gdje su bile „premašile“ granicu koju nisu
smjeli preći. SAD je, navodno, zaprijetio napadima po jedinicama ARBiH ukoliko
krenemo i pedlja naprijed. Pedlja od dogovorenog? Vjerovatno.
Dana 3.10.1995.g. u 13h održana je sjednica Predsjedništva
RBiH. Tema je bila: finalni pregovori o završnim dogovorima.
Izetbegović: Dakle,
prelazimo na predstojeće mirove pregovore. Kod ovih nemamo nešto novo reći...
Ali, ima jedan problem koji se mora postaviti i koji držim da će biti
postavljen odmah, a to je pitanje sankcija Srbiji, odnosno pitanje suspenzija
sankcija za priznanje BiH. Izgleda da je Milošević spreman da pokrene to
pitanje.
Delić: Da li uz to odmah ide postavljanje na granicu –
efektivna kontrola granica?
Izetbegović: Recimo da mi dopunimo tim zahtijevom, da li
bismo u tom slučaju prihvatili?
Bičakčić: Puno priznanje RBiH u međunarodno priznatim
granicama.
Izetbegović: Najvjerovatnije puno priznanje bi bilo. Mada
priznanje BiH je poruka onima, da je definitivno prekrižen plan velike Srbije.
Trenutno najvažnije pitanje, oko koga je sada i Menzis dolazio, ovaj problem
prekida vatre. Naime mi imamo teškoća gore na sjevernom frontu. Mi se sami
ponovo borimo. Jer, ono je išlo, napredovanja su bila kada je istovremeno jedno
7–8 dana, atlanski pakt i hrvatska vojska i HVO...Dakle, ta četiri faktora... U
Zagrebu je bila malo atmosfera zategnuta, djelimično, i zbog toga što sam ja
pokrenuo problem povlačenja hrvatske vojske. Oni to smatraju malo netaktičnim
itd. Možda nama ne treba toliko da se žuri. Ovo je prekid vatre. Jer, prema
Ženevskom dogovoru, nama je garantovano 51%. Prihvatili, da se povuku sa 51%
teritorije. Kada je riječ o mapama, a u mapama je Doboj i Brčko su naši, je
li?! Goražde takođe, dio Prijedora itd.
Pejanović: Ja bih da mi iscrpimo ovo pitanje Vaše: da li
prihvatiti prekid ili ne? Imamo li mi šanse da neko značajnije mjesto u nekom
kraćem roku uzmemo ili nemamo? Ako nemamo, onda je bolje ovo, na sigurno,
čuvati. Jer, nisu ovo mali prostori.
Izetbegović: Naime, ne znam što bi sada ginuli za neka
mjesta koja možemo pregovorima da dobijemo. Mi smo mislili da možemo da
dobijemo puno više.
Komšić: Mislim, da sada treba na brzinu procijeniti. Očito
je da samo sa ovim snagama Armije je teško praviti velike pomake. Sada treba
napraviti procjenu, po mom mišljenju. Da li to raditi ponovo u dogovoru sa
Tuđmanom, sa hrvatskom vojskom, rizikovati njihovo veliko uplitanje ili ići na
ovaj prekid vatre, gdje se nalazimo, da se tu stane.
Duraković: Najveći je problem, što nema ni u jednoj tački,
fino je to kada nama Amerikanci kažu – Federacija je gotova stvar. Nažalost,
ona nije. Ona nije ni zaživjela i pitanje je hoće li zaživjeti? I koliko stoji
opasnost secescije srpskog entiteta, još više secesije hrvatskog entiteta u
ovom momentu.
Šaćirbegović: Ja sam osjećao kod g. Holbruka i kod Europe,
nekada želju, da upotrebljavaju Bosnu kao jednu ravnotežu, između Beograda i
Zagreba. Kada ne odgovara, na jednu stranu malo gurnu, kad odgovara malo na
drugu stranu. To sa jedne strane nije loša situacija, jer znači da obadvije
strane nas trebaju.
Dana 21.11.1995.g. u gradu Dejtonu, SAD, potpisan je
Sporazum o miru u BiH. Osam dana kasnije delegacija koja je potpisala Dejtonski
sporazum stiže u Sarajevo u kojem ih narod, iscrpljen od rata, umiranja i gladi
dočekuje aplaudirajući porazu. U 17h i 15min počinje sjednica Skupštine BiH.
Nakon uvodog protokola riječ dobija Izetbegović koji kaže: „Ovih dana okrenuta
je nova stranica naše, bosanske historije. Piše je vrijeme, ali najvažnije
stvari, ipak, mi ispisujemo...Ta nova stranica okrenuta je u dalekon Dejtonu,
21.novembra 1995. prihvatanjem Opšteg Okvinog sporazuma o miru u BiH i njegovih
jedanaest aneksa.“
Svoj govor i postupke Izetbegović, nadalje, obrazlaže:
„Stalno me pitaju je li bilo pritisaka? Mogu reći direktnih nije bilo, ali bilo
je indirektnih i oni su glasili: ako ovi pregovori iz bilo kojeg razloga propadnu,
Amerika se definitivno povlači. Moraćete sa Evropom rješavati vaš problem, a mi
znamo šta to znači.“
Nakon Izetbegovića riječ su uzimali predstavnici zakonodavne
vlasti iz različitih dijelova BiH. Tako je zastupnik u Skupštini BiH, Sabahudin
Turcić iz Gradačca, dao podršku delegaciji koja se vratila iz Dejtona „ukoliko
Mirovni sporazum koji ćemo prihvatiti i potpisati daje čvrste garancije za
povratak svih izbjeglica kućama.“
Ahmet Aličić je kazao da je u njegovoj petogodišnjoj
zastupničkoj karijeri ovo skupštinsko zasjedanje, možda, najteži trenutak.
Aličić je, inače, dolazio iz Doboja koji je u dejtonskohj diobi djelimično
potpao pod manji bh.entitet R.Srpska.
Gradimir Gojer, ispred SDP-a BiH, oficijelno je kazao da SDP
prihvata sporazum ako on garantuje...
Sjefudin Tokić ispred UBSD-a je „iznio podršku Dejtonskom
mirovnom sporazumu, shvatajući sve konsekvence koje znači davanje podrške
jednom sporazumu koji u principu otvara mogućnost dvojakog procesa a to je i
dalje razgradnje BiH. Naravno, teško da ćemo mi danas dati apsolutnu ocjenu
Dejtonskog sporazuma. Tek će naredno vrijeme pokazati koliko je potpisom
svojim, odnosno parafom u Dejtonu, napravljena jedna od najbitnijih etapa da li
ka političkoj reintegraciji BiH ili ka legalizaciji njene etničke podjele.“
Današnja Bosna I Hercegovina odraz je svih navedenih
sporazuma o njenoj diobi. Otud je i danas Mostar trusno političko pitanje jer
je taj grad obećan hrvatima kao stolni grad nevidljive tzv.Herceg-Bosne i otud
su Bošnjaci na tom području razjedinjeni na vrlo sistematičan način za šta se
izdvajaju novci koji većinski lijenom stanovništvu tog kraja nije mrzak. Po
istom urneku, ali ovaj put radi obećanja srbima, Istočna Bosna se sistematski
uništavala u ekonomskom i demografskom smislu tako što su ulaganja u taj dio
BiH svedena na minimum dok je povratak gotovo deklasiran iz čistog nedostatka
političke volje. Ljudi se oslanjaju na sistem da žive od sadake i
institucionalne prošnje pričajući priče o preživjelim strahotama. Tako narod
umire i mentalno jer se prepustio bez borbe. Ako se pogleda domašaj pravosuđa,
policije, ekonomije, telekomunikacija i sl. vidjet će se da u BiH funkcionišu
tri države sa malom iznimkom djelovanja Tužilaštva BiH i SIPA-e koji, opet,
imaju vrlo probran ukus za istrage i procesuiranja.
Politički život u BiH je sveden na borbu za vlast po
principu svako djeluje na dijelu teritorije koji mu je pripao pri crtanju mapa
o diobi BiH. Izborne pobjednike određuje uložena količina novca jer se većina
naroda u BiH odavno odrekla usluga sopstvenog mozga.
Semir Halilović
Nema komentara:
Objavi komentar