Na samom početku agresije tadašnji ministar MUP-a RBiH Alija
Delimustafić reći će svojim saradnicima Asimu Dautbašiću i Muniru Alibabiću da
je potrebno „formiranje jedne manje jedinice, grupe za likvidaciju, koja bi
bila potčinjena nama a odrađivala bi prljave poslove za državu“. Da je ovakva
Delimustafićeva ideja od početka imala elemente terorizma govori i njegova
rečenica, koju je izrekao istog dana, kazavši da „ima mnogo neprijatelja koji
ne zaslužuju da im se sudi“. Delimustafić je definisao kakva to treba biti
jedinica i protiv koga treba da se usmjeri; sve je bilo jasno osim činjenice ko
će određivati ko je neprijatelj a ko nije!? Čekala se politička odluka. Munir
Alibabić, provbitno načelnik CSB-a Sarajevo potom i SDB-a sektor Sarajevo,
sjećajući se ovog razgovora sa Delimustafićem će puno kasnije izjaviti: „Tada
smo Dautbašić i ja rekli da smo zatečeni ovim prijedlogom i ako se bude šta
obrazovalo onda treba jasno definisati zadatke te jedinice koja mora biti u
sastavu MUP-a, raditi po propisima, na šta je Delimustafić rekao da razmislimo
i požurimo sa prijedlogom“. Međutim, teško da ova Alibabićeva „naivna“ izjava
ima mjesta, u šta ćemo se uskoro uvjeriti;početkom rata u RBiH, u centru
Sarajeva, dogodio se prvi zločin koji su počinile snage pod zastavom RBiH,
poznatiji kao zločin u Velikom parku. Bila je to prva akcija „jedinice za
specijalne zadatke“ čije ime će javnost sa strahom i zebnjom izgovarati
nekoliko godina kasnije – „Ševe“...
Dana 22.4.1992.g. u sarajevskom naselju Dobrinja došlo je do
pucanja gusjenice na transporteru srpske JNA u kojem su se nalazili vojnici
rezervnog sastava te vojske: Milivoje Lalović, Đorđe Bjelica, Zoran Marković,
Dragomir Đerić, Stevan Đokanović, Vlajko Golubović, Nedeljko Vujičić i Miladin
Vukmanović. Odmah, kao agresorski vojnici, bivaju uhapšeni od strane dva
policajca PU Novi Grad u Sarajevu i sprovedeni prema Domu policije u centru
Sarajeva. Iako nije jasno zašto su ih baš tamo uputili, kako bilo, na putu
prema njihovom novom odredištu presreće ih lokalni kriminalac, „Jukin“ vojnik,
Davor Matić zv. „Žmiro“ koji skupa sa nekoliko pomagača preotima ratne
zarobljenike i kroz neko vrijeme transportuje ih do Doma policije gdje je,
inače, bila baza komande Specijalne jedinice MUP-a RBiH i njenog komandanta
Dragana Vikića. I, ovdje počinje problem koji nije riješen do danas...
Vikić je Matića uputio u sarajevski CSB – kojim tada
rukovodi Bakir Alispahić, i Matić zaista kreće prema zgradi CSB-a da preda ratne
zarobljenike. Na nekih tridesetak metara od Vikićeve baze susreće čovjeka koji
će iz ratnog sarajeva izaći kao najsvirepiji ubica Izetbegovićeve tajne
policije – Nedžada Herendu zv. „Brko“. Herenda, u pratnji tri lica, odmah
otvara vatru iz oružja i likvidira sve ratne zarobljenike. Potom hladnokrvno i
zlikovački, po SS principu, Herenda uzima pištolj i hodajući od leša do leša
mrtvih zarobljenika puca u one koji su davali znake života. Ubija ih sve. Istraga o ovom zločinu pokrenuta je
22.3.2001.g. Nedžad Herenda od oca Alije, po zanimanju VK vozač, otac dvoje
djece, nalazi se van BiH. Za njim nikada nije raspisana potjernica. „Ševe“ su se, nakon zločina u Velikom parku,
povukle u svoj mrak. Po svjedočenju pripadnika SDB-a, tj. AID-a, „Ševe“ su, u
međuvremenu, vršile snajperska dejstva po četničkim naseljima ubijajući, po
Herendinom priznanju, babe i žene u crnini na Grbavici ali su "Ševe"
snajperisale i po onim predjelima koje je kontrolisala ARBiH; potencijalne su
ubice sarajevskih Romea i Julije – mladog para koji jekrenuo preko Vrbanja
mosta – linije razdvajanja kod Wilsonovog šetališta u Sarajevu, gdje su
brutalno likvidirani dok je za likvidaciju, u cilju medijske senzacije na
CNN-u, optužena četnička strana. Edin
Garaplija – pripadnik tajne policije, tvrdio je da su ih ubile „Ševe“ i da je
to priznanje dobio prilikom isljeđivanja Herende u toku akcije "Orao"
koju je, navodno, naredio tadašnji direktor AID-a Ademović Kemal.
Čitav ratni put „Ševa“ obilježen je svirepim i, uglavnom,
politički motiviranim ubistvima koja su trebala poslužiti u svrhu politike
tadašnjeg šefa države i njegovog najužeg kruga saradnika koji su, kao npr.
Alispahić Bakir, imali ekonomske ciljeve na kurentnom tržištu gladnog, ratnog,
Sarajeva. Naravno, u svjetlu aktivnosti KOS-ovih oficira ubačenih u vrh države
BiH, Muslimović Fikreta, Mujezinović Envera, Ugljen Nedžada, Rekić Seada, treba
posmatrati i sudsku izjavu francusko - srbijanskog obavještajca Petrušić
Jugoslava koji je ustvrdio da se dio "Ševa" ubacio direktno iz
KOS-ovog dentra za obuku u Nišu što se poklapa jer je upravo otamo stigao
obučeni ubica Šošić Dragan kojeg je Izetbegovićeva vlast, za vjerno služenje,
nagradila mjestom šefa sigurnosti Centralne banke BiH gdje i danas čeka svoje
procesuiranje za brutalna ubistva.
Komandant „Ševa“ i veza sa njihovim političkim šefovima bio je
dugogodišnji obavještajac, čovjek upleten u mnoge zločine počinjene pod
okriljem Službe, Nedžad Ugljen. „Asim Dautbašić mi je rekao, ideš sa mnom u
specijalnu jedinicu...Ja sam kroz selekciju lica koja su se javljaja u
specijalnu jedinicu, krišom odlagao zabilješke i pribilješke o ljudima za koje
sam cijenio da su nekih jačih sposobnosti, da mogu neštio uraditi. Tako sam
odabrao Ševe „ – prisjećao se Nedžad Ugljen u svojoj službenoj izjavi na
okolnosti istrage o teroristima iz jedinice "Ševe".
Kao lice zaduženo za djelovanje ali i tajnost „Ševa“ Ugljen
je znao da takvu jedinicu neće moći finansirati, opremati i voditi kroz legalne
kartone pripadnika MUP-a pa je spisak „Ševa“ držao zapisan u svesci, kao i
količinu novca i drugih sredstava koja im je davao. „Ja nisam dopustio da imena
ljudi ovdje ulaze u MU/P, jer MUP nije samo SDB. U MUP-u je i policija i
kriminalistika itd, a MATFIN sve obrađuje...Neću da mi se zna ko su mi ljudi u
Ševama. Zbog toga sam ja tražio novčana sredstva i njima na potpis davao
platu.“ – zaključio je Ugljen obrazlažući način potpore i skrivanja
terorističke jedinice „Ševe“ unutar strukture Službe državne bezbjednosti. Međutim, ovdje ćudjelimično zastati i
pomenuti najveći i najpoznatiji zločin koje su počinile „Ševe“ po političkom
naređenju svojih šefova, - atentat na
porodicu Halilović o čemu ću opširnije pisati u narednim nastavcima ovog
teksta. Naime, odmah poslije atentata gradom su se počele pronositi glasine da
je „granata na Seferovom balkonu zapravo postavljena bomba“, „ispaljeni RPG iz
susjedne zgrade“ i još nekoliko varijanti što se namjerno činilo da bi, kao i
kod svakog zločina, bilo ispleteno toliko priča koje će zamutiti istinu..
Osjetivši potrebu da o tome priča, Seferu se telefonom javio
i Alija Izetbegović: „Vidi Halile, po gradu se svašta priča, ima nekih priča da
su to čak uradili neki naši ljudi, ali ja bih volio da to čujem od tebe, šta ti
misliš?“ Sefer mu je, sam obišavši mjesto zločina, te nakon razgovora sa drugim
artiljercima i svjedocima, rekao: „Predsjedniče mislio sam da dijelim sudbinu
našeg naroda i da je smrt moje supruge i njenog brata dio toga. Kako vrijeme
odmiče čini mi se da nisam u pravu!“ Izetbegović je rekao da će tražiti da se
to ispita i da to „urade ovi iz MUP-a“. Naravnosistem zločina je išao ovako:
jedinica u okviru MUP-a izvšri atentat, a onda druga jedinica MUP-a treba, kao,
da napiše izvještaj kako je to bilo bilo šta osim onog što se stvarno desilo.
Ali nije to bilo sve. Iste noći kada se atentat dogodio kao u najcrnjim
mafijaškim filmovima na vrata Seferovog kabineta pojaviće se Nedžad Ugljen i
Enver Mujezinović koji su uz Bakira Alispahića organizatori ovog gnusnog
zločina, da, kao, izjave saučešće znajući da Sefer ne može tako brzo imati
informaciju šta se uistinu desilo. Zanimljivo javio se i Izetbegovićev omiljeni
prijatelj iz KOS-a, Fikret Muslimović, iz istih
razlogu kao i Alija. Sefer mu je kazao, otprilike, kao i Izetbegoviću,
te dodao da je Muslimović dio tog – mračnog sistema, a da li je dio atentata
„vidjet ćemo“. U međuvremenu policija je počela uzimati izjave komšija, ljudi
koji su bili oko zgrade, šta su čuli, vidjeli...Sve što su im svjedoci rekli
ukazivalo je da se ne radi o granati, već o postavljenoj bombi. Svjedok
dr.Šukrija Đozić koji je živio odmah do naših vrata rekao je:„U vrijeme
događaja sam se nalazio na balkonu na istoj strani zgrade, na istom spratu.
Najednom sam čuo eksploziju bez ikakvog prethodnog šištanja...“
Nihad Fazlić,pripadnik Armije BiH,prateći vod komandanta je
izjavio: „Na sedam dana prije eksplozije vidio sam dva čovjeka i to jedan u
maskirnoj uniformi, a drugi u civilu koji su vodili psa, crnog pit bul
terijera, koji su sa dvogledom osmatrali stan Sefera Halilovića...“
Svjedok Filipović
Bakir koji stanuje u istoj zgradi u kojoj je stanovala i porodica Sefera
Halilovića je izjavio:„U kritično vrijeme sam se nalazio u dvorištu zgrade i
nisam čuo nikakav šum već samo eksploziju...“
Svjedokinja Ilić Milosava je, također, izjavila da se u
kritično vrijeme nalazila u kuhinji i da nije čula nikakvo šištanje granate već
samo iznenadnu eksploziju. A onda su,
shvativši da će istraga doći pravo u njihovo dvorište, na red došli „vještaci i stručnjaci“ MUP-a
RBiH – onog istog MUP-a čija je jedinica „Ševe“ izvršilac atentat. Tako su
10.7.1993.g. inspektori MUP-a RBiH Borislav Stankov i Željko Todorović
napisali, između ostalog, da je projektil kojim je pogođen naš stan došao iz
pravca Vogošće. Nadalje, 31.7.1993.g. nova ekipa MUP-a RBiH, u sastavu Smajo
Isović, Zdravko Milutinović, Hilmo Merić, Goran Tanacković i Salko Durmo izlaze
na lice mjesta zločina i pišu da je granta došla iz sela Ahatovići. Potom,
5.8.2002.g. opet inspektor MUP-a RBiH Dino Osmankadić izlazi na mjesto zločina
i piše u svom izvještaju da je granata došla iz Paljeva. Tri ekipe MUP-a i tri
potpuno različita izvještaja o mjestu odakle je, kao, došla „granata“, tri razdaljine "dolaska granate"
Nikada nijedan oficir artiljerije nije izveden na mjesto zločina da napiše
procjenu od i činjenica da nikada nijedno stručno lice nije, kao ovlašteni
organ, izašao na kice mjesta do današnjeg dana.akle je došla granata.
Sefer je kao školovan artiljerac otišao i napravio istragu.
Potom je načelnik Odjeljenja artiljerije ARBiH, dr. Nešet Muminagić također
izašao na lice mjesta i napisao izvještaj tek 1997.godine jer je u ratu strepio
od toga da napiše istinu. Po ratu je napisao da je na terasi stana porodice
Halilović eksplodirala bomba..
Uglavnom 7.7.1993.g. na prisluškivanju telefona Sefera
Halilovića radila je žena po imenu Mira Poštić koja je dojavila crnoj trojci
„Ševa“ da je Sefer Halilović potvrdio svoj dolazak u dva sata u porodični stan
u naselju Ciglane. Pošto su se u dva sata i deset minuta na balkonu stana
Halilović pojavili moja mama Mediha i njen brat Edin koji je visinom,
konstitucijom i vojnom uniformom podsjećao na Sefera, vođa zločinačke grupe
Nedžad Herenda, koji je u trenutku atentata na našu porodicu viđen ispod našeg
stana, aktivira postavljenu bombu i zločinački ubija nedužne ljude. Odmah
poslije eksplozije Nedžad Herenda odlazi u kafić koji se nalazi odmah ispod
zgrade u kojoj je živjela porodica Halilović. Tu se zadržava kratko; čeka
rezultat svog zločina i stvara sebi eventualni alibi. Nakon toga vraća se u
mrak iz kojeg i potiče. Zanimljivo,
nakon objavljivanja prvih izdanja „Državne tajne“ valjda se, a ja sam tek
nekoliko godina kasnije dobio tu knjigu, pojavila i knjiga Rasima Delića u
kojoj se on pokušava obračunati sa Seferovom harizmom – po ko zna koji put!?,
ali i mnogim činjenicama iz „Državne tajne“ pa između ostalog Delić piše i o atentatu na našu porodicu.
Ne ulazeći u razloge radi kojih Delić uopće piše o tome i
zašto, govoreći o smrti moje rahmetli mame, kaže „da je njezina smrt najteže
pogodila njegovu (Seferovu op.a) djecu, te da nerijetko povlačenje tog slučaja
u javnosti, prije svega njima (meni i mojoj sestri. op.a.) nanosi bol, a nikome
bilo kakvu korist“. Dužan sam kazati,
radi sveobuhvatnog pisanja o ovom tragičnom događaju, još nekoliko rečenica.
Tačno je da pogibija moje rahmetli mame jeste događaj koji je promijenio čitav
tok života moje sestre i mene. Izgubiti majku, na tako surov i tragičan način,
u godinama kada majka najviše treba strašno je iskustvo za šta mi pravdu ne
može dati nijedan drugi, osim Božijeg Suda. Niti jednog trenutka, nikada, nismo
„povlačili taj slučaj“ – kako to u svojoj knjizi primitivuje Delić jer, ipak,
mi smo, samo, tražili pravdu na domaćim, bosansko – bošnjačkim, sudovima i
nismo je dobili jer je BiH postala povampirena država mafije.
Zalud je bilo sijaset svjedoka koji nisu čuli nikakvu
granatu, zalud je bilo to što se tri komisije međusobno isključuju, zalud je
bilo to što je Nedžad Herenda priznao Edinu Garapliji da je prevodio terorističku
trojku u atentatu na našu porodicu, zalud je bio izvještaj dr. Nešeta
Muminagića kao načelnika artiljerije ŠVK-a ARBiH koji je rekao da se radi o
postavljenoj bombi, zalud je bilo to da je dokazano da je naš stan osmatran
danima prije atentata, i zalud je bilo i to da je nas četvoro svjedočilo kako
se dva dana prije eksplozije dna naš balkon popelo tada NN lice, danas znamo da
je to terorista Dragan Šošić, koji je ostavio u pola noći bombu na našem
balkonu baš kao što je zalud bilo i to da je Herenda viđen ispod našeg stana u
trenutku atentata. Izjave svih ljudi koji su bili u okolini stana očito nisu ni
razmatrane dok moja sestra i ja kao očevidci tog događaja nikada nismo ni
saslušani. Također razgovori, koji su sudski dokaz, od 7.7.1993.godine su nestali.
Bilo je jasno da je tadašnja SDA stuktura, čiji ostaci i danas upravljaju tom
promašenom strankom, osmislila, provela i zataškala atentat na našu
porodicu.
Nikada niko nije tražio da sasluša i uhapsi Nedžad Herenda,
Dragan Šošić, Vladimir Popilovski zv. „Makednac“, Mira Poštić i nikada nisu
saslušani Enver Mujezinović, Bakir Alispahić, Asim Dautbašić i ostali pokretači
ali i pripadnici odreda za ubijanje "Ševe". Nadalje, niko i nikada nije tražio tačan
razmještaj četničke artiljerije oko Sarajeva pa da utvrdimo da li se sa mjesta
odakle su tvrdili ljudi iz MUP-a ispaljivala granata ili nije što se lako
utvrđuje topničkim dnevnicima, te da li se uopšte nalazila četnička artiljerija
i koja vrsta artiljerije na tim mjestima? Ništa... Međutim počele su se, zato, događati druge
stvari: uklanjanje neugodnih svjedoka mafijaške države. Tako je ubijen ubica:
Nedžad Ugljen.
Pišem o ubistvu Nedžada Ugljena!? Treba li me zanimati kako
je ubijen obavještajac koji je učestvovao u pokušaju likvidacije moga oca pri
čemu je svirepo ubijena moja mama i moj dajidža!? Trebam li uopšte biti
sentimentalan prema smrti ubice koji je organizovao ubistvo pola mohe porodice
sa ciljem da nas poubija sve!? Ne želim
ovdje biti nijednog trenutka licemjeran: Ugljenovo ubistvo me ljudski ne zanima
i nimalo ne dotiče te da nije poveznice jer bi se i preko Ugljena moglo doći do
političkih šefova ubicama iz Ugljenovih "Ševa", Ugljenovom anonimnom
ubici bih hladno, ljudski, poručio: ruka ti se pozlatila! Međutim Ugljen i jeste
upucan, pred stanom njegove ljubavnice Atije Muftić koja i danas radi u tajnoj
policiji, upravo da ne bi slučajno odao one za koje je svirepo ubijao: vrh SDA
i njihove predstavnike delegirane i izabrane u državne institucije.
Ugljenovim „Ševama“ je, kao i raznim pogorelicama, RBiH ušla
u strašnu fazu državnog terorizma iz kojeg se do danas nije izvukla. Prva
teroristička ubistva „Ševa“ počela su 1992.g. kada je RBiH dobila i svoje prve
žrtve terorizma o čemu se danas ne vodi nikakva istraga u tom pravcu. Vršeći
poslove od interesa za tadašnju vlast Ugljen je obavljao neposredne kontakte sa
predsjednikom predsjedništva RBiH Alijom Izetbegovićem i ljudima iz
Izetbegovićevog kabineta što govori da je bio isuviše upleten u obavještajno
podezmlje da bi preživio svoj mandat. Kako se dogodilo da nekadašnje vođe (ne
svi) udruženja – pokreta „Mladi muslimani“ nađu zajednički jezik sa
dojučerašnjim zakletim komunistima te da, nekako, iščeprkaju tzv. „vjerske“
razloge za njihove svirepe akcije tokom ali i poslije rata – ostaje teška
misterija?
Ubistva u Velikom parku, atentat na porodicu Halilović od
7.7.1993., pokušaj likvidacije u „Ćele Ismeta“, „djelovanje“ odreda „El –
mudžahidin“, „Caco“, „Zuka“, „Ćelo Ramiz“ - njegovo djelovanje u Grabovici i
jjegovo uklanjanje kao neugodnog svjedoka kao i u slučaju Ugljen, ubistvo Joze
Leutara, kamp Pogorelica, pokušaj ubistva ubice Nedžada Herende, ubistvo
sarajevskih „Romea i Julije“, Kazani, pokušaj atentata na Fikreta Abdića,
"Cacino" ubistvo, granatiranje i snajperisanje po sopstvenim
građanima sa kamiona "Ševa" na kojem je bio montiran minobacač,
zataškavanje ratnih zločina i organizovanje optužnica nevinim ljudima...samo su
neki od slučajeva koji su direktno proizašli iz djelovanja tajne policijske i vojne
službe RBiH te predsjedničke komande KRIVIČNA nad ovim jedinicama i
pojedincima. Ugljen je u mnogim od pobrojanih zločina imao vrlo važnu ulogu.
Delalić Ramiz, prema sopstvenom svjedočenju, višestruko je vrbovan da izvrši
Ugljenovu likvidaciju.
Kada je, malo prije svoje smrti, Ugljenov saradnik Delalić
Ramiz shvatio da se mafijaška država odlučila riješiti i njega kao
svjedoka-učesnika mnogih prljavih radnji i zločina otišao je u Kantonalno
tužilaštvo Sarajevo dati "svoj nesebični doprinos" rasvjetljavanju
Ugljenovog ubistva. Delalić je, između ostalog, kazao da mu je Bakir
Izetbegović rekao da je „Ugljen đubre i din dušmanin“ i prisjetiose da je na pitanje „Imamo li za ovo (Ugljenovo
ubistvo op.a.) odobrenje od Predsjednika.“ od tadašnjeg šefa AID-a,
"čistača" tragova zločina Kemala Ademovića dobio odgovor u potvrdnom
smislu, razbistrio se razlog Ugljenove likvidacije: došlo je vrijeme da se
zatre zločinački trag "Ševa" i da se učini sve kako bi se spriječila
krivična odgovornost njihovih političkih šefova. Dok se, prema Delalićevom
svjedočenju, on nećkao hoće li ili ne ubiti Ugljena, neko je Ugljena ubio pred
zgradom koju je često obilazio. Depešom, broj 19/04-1.3- od dana 30.9.1996.g.
upućenom Višem javnom tužilaštvu u Sarajevu tadašnji načelnik CSB-a Sarajevo
Ismet Dahić je napisao: "KRIVIČNA
PRIJAVA PROTIV NN IZVRŠIOCA zbog postojanja osnovane sumnje da je dana
28.9.1996.godine u vremenskom periodu između od 20 do 20,30 sati, na
parkiralištu ispred stambene zgrade u ulici Prijedorska sa ulazima broj: 29, 31
i 33, hicem ispaljenim iz vatrenom oružja cal.7,62 mm lišio života Ugljen
Nedžada, pomoćnika direktora AID, čime bi počinio krivično djelo iz člana
36.stan 1 KZ-a RBiH /ubistvo/.
O b r a z l o ž e nj
e Dana 28.09.1996.godine u vremenskom
intervalu od 20 do 20,30sati, svojim putničkim automobilom marke „VW“ tip
„Passat CL“, bijele boje, registarskog broja SA !)!) AA, na prakiralište ispred
stambene zgrade u ulici Prjedorska sa ulazima broj: 29, 31 i 33, dovezao se
Ugljen Nedžad, sin Dževada, rođen 1953 godine u Mostaru, pomoćnik direktora
AID-a. U trenutku kada je izašao iz svoga automobila, koga je parkirao uz
lijevu ivicu parkirališta, na oko jedan metar od žive ograde, gledajući iz pravca
gore navedene stambene zgrade, NN izvršilac je iz vatrenog oružja ispalio dva
hica cal.7,62 mm, od kojih je jedno pogodilo Ugljen Nedžada u predjelu ispod
desne ključne kosti nanijevši mu tako smrtonosnu prostrelnu ranu. Uviđaj na
licu mjesta je obavio sudija Višeg suda u Sarajevu, Maksumić Šaban, zajedno sa
zamjenikom VJT Sarajevo, Šljivar Brankom, kao i sa radnicima kriminalističke
policije MUP F BiH, CSB Sarajevo i SJB Novi Grad – Sarajevo...“
Na fotografijama pored Ugljenovog leša vidi se njegova torbica
"pederuša" i pištolj marke Kolt 38 kojeg Ugljen nije stigao da
potegne brže.
Inače Nedžad Ugljen bio je dugogodišnji, baždareni,
obavještajac najmanje dvije tajne službe bezbjednosti bivše Jugoslavije. Radilo
se o špijunu koji je svoje prve špijunske poslove uradio u odjelu KOS-a u
Mostaru odakle ga regrutuju u Službu državne bezbjednosti BiH koja ga dovodi u
Sarajevo. O njemu šira javnost nije znala gotovo ništa, istini za volju, kao i
o svakom drugom obavještajcu jer su to ljudi koji žive u mraku i od mraka.
Ugljenovo uklanjanje bilo je sistematčno planirano i provedeno baš onako kako
je Ugljen planirao i provodio ubistva. I jedan i drugi proces tekli su po
naređenju istih političkih šefova koji prvo ubijaju da bi se riješili političke
konkurencije, da bi mogli da kradu i otimaju, a potom ubijaju da bi uklonili
tragove prethodnih zločina i tako sačuvali sopstvenu slobodu i pikradeni
novac.
U Ugljenovom "metenju" prvo se dogodilo da se zbog
nepravilnosti u Službi državne bezbjednosti, zbog kampa Pogorelica, sa funkcije
direktora AID-a smjenjuje Bakir Alispahić koji zbog prisnosti u zločinu koje su
skupa počinili nikada ne bi izdao Ugljena, a
na Alispahićevo mjesto se imenuje ""čistač" Kemal
Ademović. Kako bi prikrili tragove „Ševinih“ ubistava i sve njihove zločine,
Kemal Ademović – kako bi zaštitio svoje političke šefove, naređuje – po
svjedočenju obavještajca Edina Garaplije, praćenje ubice iz „Ševa“ Nedžada
Herende i njegovo hapšenje. Akcija se zvala "Orao". Nakon nekoliko
dana praćenja Herenda biva uhapšen upravo u naselju Ciglane – desetak metara od
mjesta gdje je svirepo i zločinački oduzeo život Medihi Halilović i Edinu
Rondiću 7.7.1993.g. Ekipa koja je uhapsila Herendu prebacuje ga u „sigurnu
kuću“ AID-a na Bjelavama gdje počinje Herendino isljeđivanje i dokumentovanje
terorističkih aktivnosti i ubistava „Ševa“. Naravno da je po ovome očigledno
šta se tu, zapravo događalo. Da je Ademović želio da istraži zločine
"Ševa" ne bi Herenda bio odveden u privatne kuće već u Tužilaštvo
BiH. Jasno je da je akcija "Orao" bila uklanjanje neugodnih svjedoka
ubistava ali pošto je akcija, kasnije, krenula po zlu za Ademovića onda je
akcija "Orao" prekomandovana u akciju "istraživanja zločina
Ševa" što je potpuna, morbidna, laž.
Garaplija se svako veče, prema vlastitom iskazu, po
okončanju isljeđivanja Herende sastaje sa Kemalom Ademovićem i njegovim
pratiocem Enesom Pandžićem kojima referiše o onome šta im je Herenda priznao.
Između ostalog priznao je da su „Ševe“ izvršile atentat na Sefera Halilovića
pritom ubivši njegovu suprugu Medihu i njenog brata Edina; Herenda je, nadalje,
priznao da su „Ševe“ izvršile ubistvo sarajevskih Romea i Julije; priznao je da
su „Ševe“ za vrijeme akcije „Trebević“ 26.10.1993.g. snajperisale po jedinicama
Armije i MUP-a kako bi između njih došlo do što krvavijeg obračuna; priznao je
da su pokušale ubistvo Ismeta Bajramovića „Ćele“, priznao je ubistva u Velikom
parku...Herendina priznanja su, po svjedočenju Garaplije, foto i fono
dokumentovana. Garaplija u svojoj izajvi kaže: „On (Herenda) navodi da je
zajedno sa Šošić Draganom na Vrbanja mostu likvidirao jedan mladi par, djevojku
i momka, koji su kasnije u sredstvima informisanja prozvani „sarajevski Romeo i
Julija“, a u sredstvima informisanja je plasirano da su ubijeni sa srpske
strane...Kao najupečatljivije zlodjelo, ako ga tako mogu nazvati, u tim
aktivnostima Herende i grupe Ševe, meni je ostalo zapamćeno pokušaj atentata na
Sefera Halilovića tadašnjeg načelnika Glavnog štaba Armije kojeg su Herenda,
Dragan Šošić i lice pod nadimkom Makedonac pripremili u naselju
Ciglane...Herenda mi je rekao da su ulazne podatke dobili od Mire Poštić koja
je radila na praćenju telefonskih linija generala Halilovića, a po nalogu
Envera Mujezinovića...“
No prije samog Herendinog hapšenja Ademović je dobio zadatak
da očisti bivšu, ratnu, strukturu SDB-a i skupa s njima u nepovrat pošalje sve
prljave poslove koje su uradili za državu što je tada, ali i u vrijeme
ademovićevanja, značilo „za Aliju“. Tako je Ademović počeo pritiskati Nedžada
Ugljena da mu dostavi spisak jedinice „Ševe“ na taj način praveći Ugljena
sumanuto nervoznim. Ugljen je razvlačio, pravio se nevješt, obećavao i na kraju
dostavio „neki“ spisak jedinice „Ševe“ koji nije bio kompletan jer su
izostavljena neka imena te terorističke i zločinačke jedinice. U svojoj izjavi
od 19.9.1996.g. – posljednoj Ugljenovoj izjavi u životu službeno datoj njegovim
kolegama, o ovom problemu rekao je sljedeće: „Tada sam mu (Ademoviću op.a.)
rekao da ne posjedujem dosje, da ima nekih dokumenata, da su „Ševe“ kao borbena
grupa davno rasformirane i da ne vidim razloge i potrebu zašto se to traži!?
Naglasio sam mu da ide proces reintegracije BiH, te da ne želim imena heroja u
štampi, aludirajući na neke aktuelne napise u „Slobodnoj Bosni“ i „Danima“...Kako
mi nisu bili jasni motivi zahtijeva direktora, obećao sam to napisati, ali sam
odugovlačeći htio dobiti na vremenu da bih pronikao u razloge traženja...“
Ugljen je, ipak, ubrzo dostavio Ademoviću frizirani spisak
zločinačke jedinice „Ševe“ – koje iako su počinile najodvratnije zločine u
Sarajevu Ugljen naziva „herojima“. Spisak "Ševa" koji je Ugljen
dostavio imao je ozbiljnih manjkavosti jer je, sa spiska, bio izostavljen
ključni ubica Herenda Nedžad kao "Ševini" ljudi Faik Kulović, Skobodan
i Slobodanka Šakotić.
Spisak "Ševa" izgleda ovako:
1.Đulić (Mehmed) Memsudin – rođen 1972.godine
2.Gološ (Mirza) Edin – rođen 1966. godine
3.Gološ (Mirza) Sead – rođen 1969. godine
4.Hazrolaj (Nazif) Edin – rođen 1962. godine
5.Herenda (Alija) Nedžad – rođen 1953. godine
6.Morović (Vasilije) Jerko – rođen 1958. godine
7.Islamović (Omer) Damir – rođen 1962. godine
8.Ivačić (Ante) Zvonko – rođen 1956. godine
9.Jahić (Hasan) Sejo – rođen 1952. godine
10.Jakubik (Rajmund) Alen – rođen 1963. godine
11.Jusović (Medo) Fehmija – rođen 1956. godine
12.Muranović (Dijaz) Edin – rođen 1961. godine
13.Nedžibović (Mustafa) Samir – rođen 1963. godine
14.Šahbaz (Salim) Hazim – rođen 1962. godine
15.Šošić (Ivan) Josip – rođen 1967. godine
16.Šošić (Petar) Dragan – rođen 1967. godine
17.Torlaković (Nesib) Nedim – rođen 1968. godine
18.Zorlak (Aziz) Nedim – rođen 1957. godine
19.Kadrić (Edhem) Abdulah – rođen 1950. godine.
Međutim u „sigurnoj kući“ AID-a gdje je Herenda isljeđivan
došlo je, usljed nepažnje Herendinih čuvara, do tuče između njih Herende
uslijed čega dolazi do Herendinog ranjavanja. Herendu, nakon toga, ubacuju u
auto i odvoze u pravcu Rajlovca gdje ga istresaju pored ceste ili na samu
cestu. Drugi će tvrditi da je upucan u glavu, zavezan i bačen u šaht što je
bila laž. Herenda je preživio. Spazio ga je vojnik Vojske Federacije BiH;
slučaj je odmah došao do načelnika bezbjednosti VF BiH generala Jusufa
Jašarevića koji je, opet, o svemu obavijestio Envera Mujezinovića i Nedžada
Ugljena. Tu počinje prava drama u sukobu bivših i sadašnjih Izetbegovićevih
obavještajaca. Nakon nekoliko dana Garapliju i njegovu ekipu hapse i trpaju u
zatvor gdje se oni brane šutnjom - po poruci Kemala Ademovića. Unutar AID-a
internu istragu provodi Nedžad Ugljen u paničnom strahu da je nakon Herende on
sljedeći na listi za ubistvol. Pri tome odlazi kod Alije Izetbegovića
upozoravajući svog predsjednika – kako su ga oslovljavali, da mu je život
ugrožen od strane Ademovića. Zvuči nevjerovatno, ali Ugljen i nakon gotovo
dvadeset godina špijunskog rada nije shvatio da je naredba, o uklanjanju
tragova "Ševa" politička odluka koju nova struktura AID-a tek provodi
baš kao što je i Ugljen po istom principu provodio ubistva. Ugljen očito nije mogao
da shvati da njegove krvave ruke nisu dovoljan argument da ga se ne dira dok
god je na vlasti Alija Izetbegović i njegova „garnitura“. Pored ovoga, Ugljen
obilazi i sarajevske novinare Senada Pećanina i Fahrudina Radončića kojima
saopštava bojazan da će uskoro biti ubijen.
Pošto su Ugljena počeli intezivno da prate, prisluškuju i
prikriveno mu prijete, Ugljen se odlučuje na brijanje karakterističnih brkova
koje je nosio, – kažu oni koji su znali ovog vođu ubica, od kad znaju za njega.
Ugljen se kamuflira na sve načine, svojim najbližim i najpovjerljivijim ljudima
priča da je gotovo završio istragu oko hapšenja Herende čime je pripremao
kontraudar na Ademovića. U sklopu toga, vjerovatno osjetivši potrebu da nešto
ostane službeno zabilježeno, Ugljen 19.9.1996.g. dalje službenu izjavu svojim
kolegama. Posljednji put u svom životu: „Ovo činim prvenstveno iz razloga što
krivično djelo izvršeno nad gospodinom Herednom ima obilježja mafijaškog
postupka, a osnovano sumnjive su kolege (ako ih tako uopšte mogu nazvati), dakle
ljudi iz državnih institucija koji se kristalno jasno moraju držati zakona u
svom postupanju...Drugi bitan razlog ovog mog kazivanja jeste respektabilan
nivo drugarstva, emotivne vezanosti za gospodina Herendu kao ratnog druga koji
je sa nekolicinom patriota prvih dana, hrabro i dostojanstveno stao na branik
BiH i čitavim tokom agresije bio primjer neustrašivog borca...Dakle, nešto
otprilike mjesec i po, do dva prije kidnapovanja gospodina Herende, gospodin
Ademović je od mene zatražio dosje antiterorističke grupe „Ševe“, kojom sam
rukovodio prve dvije godine rata, a kasnije ih koristio kao logističara i
izvore Službe...
Na spisku izostavljam imena Nedžada Herende i Musina
Džaferovića, polazeći od činjenice da je to poznato direktoru Ademoviću jer smo
do 20.maja 1992.g. sva trojica bili u specijalnoj jedinici „Bosna“ na
različitim poslovima...Pošto sam se otovoreno i na svim nivoima suprostavljao
zataškavanju slučaja Herenda, slata su mi na kuću nepoznata lica „da mi uruče
nagradu koju sam dobio na nekoj nagradnoj igri, (Nikad u životu nisam igrao
nikakve igre na sreću.), interesovali se gdje parkiram automobil, slate su mi
poruke „da je to među nama“, i da treba stati. Pomoćnik Dautbašić je tražio
brojeve kućnih telefona od moje sekretarice Suade „za sve rukovodne radnike“
kako bi prema nama koji su za istu u slučaju Herenda primjenili mjere
prisluškivanja. No i sama činjenica da ovo pišem govori da se za istinu isplati
boriti...“ izjavio je Ugljen.
Dakako, jedinicu za ubistva i terorizam nazvao je „antiterorističkom“,
čovjeka koji je ubio, organizovao il učestvovao u ubistvima na drugi način –
dokazano najmanje četiri nevine duše – Nedžada Herendu, umjesto zločincem
naziva „herojem“.
Ugljen se, nadalje, zalaže za zakonitost iako je bio
komandant jedinice koja ne postoji na papiru ali zato ubija. Ugljen je bio
zadnja kategorija čovjeka – ništica bez morala i ljudskosti. Nekoliko godina nakon Ugljenove likvidacije
počet će se odmotavati priča o Ugljenovom ubistvu – opet je politika odlučila
da se, ovaj put, treba riješiti Ademovića i njegove garniture ljudi unutar
tajne policije i uspostaviti neku novu „neokaljanu“ ekipu. Ademović i Enes
Pandžić bili su osumnjičeni za Ugljenovo ubistvo. Povela se istraga. Glavni svjedok bio je saradnik Službe
državne bezbjednosti, Izetbegovićev lični mafijaš, Delalić Ramiz koji je tvrdio
da su Ademović i Pandžić dolazili kod njega i ubjeđivali ga da on „odradi
posao“ - likvidira Ugljena. Vozali su se, tvrdio je Delalić, po Sarajevu i
dogovarali ubistvo. Delalić je sve ovo začinio izjavom da mu je Izetbegović Bakir rekao da je „Ugljen je đubre i din
dušmanin.“.
U toku istrage na Kantonalnom tužilaštvu u Sarajevu, u vezi
s Ugljenovim ubistvom, ubijen je njihov ključni svjedok Delalić Ramiz tek
desetak dana nakon što je sve ovo ispričao omiljenom SDA tužiocu Šljivar
Branku. Tako su svi tragovi zločina počišćeni uz asistenciju državnih i
paradržavnih institucija i centara moći kojima, ne sumnjajte, vlada najcrnja
mafija.
Bez ikakve želje za preteškim riječima, poznavajući jako
dobro arhivu državnih institucija i politička kretanja, mogu kazati da je BiH
zaista mafijaška država te da je bosanskohercegovački narod, u svojoj
potkupljivosti i neukosti, sukreator ovakve zemlje u kojoj je nestalo svake
ljudskosti, u kojoj je gotovo sve pokradeno, u kojoj se ubijaju kako nedužni
ljudi tako i neugodni provodioci ubistava, ali i u kojoj se godinama narod
zabavlja zaj*bancijom zvanom "presuda Sejdić - Finci".
Omjer pameti za bolje nemaju. Ako je to najveći problem,
kako odobriti kandidaturu dvojici uhljebljenih klovnova, onda BiH i zaskužuje
da je satere neki četnik a la Milorad Dodik.
Semir Halilović
Sarajevo, 14.1.2013
Smeća i prodane duše, fuuuj i bljaaak!!!
OdgovoriIzbriši