NIKO NIKOGA NE MOŽE SLAGATI KAO ČOVJEK SAM SEBE

Prije dva dana BiH je slavila Dan pobjede nad fašizmom kojeg je, kao, Europa, a i mi s njom, pobijedila prije šezdesetak godina i zatrla joj sjeme do te mjere da se nakon te njihove pobjede u srcu Europe nisu imali hrabrosti pojaviti ni Žan Mari Le Pen, ni Radovan Karadžić, ni Franjo Tuđman, ni Slobodan Milošević, ni Momir Bulatović, ni Jerg Hajder, niti još nekoliko empatičnih političara iz Holandije, Švedske i Danske već su morali tražiti sebi selameta van okvira Europske unije u kojoj je fašizam, prema istraživanju vodeće euro statističke agencije, potpuno strana riječ mladim radoznalim europljanima.   BiH, iskrena kakva jeste, slavila je taj Dan sa nevjerovarnom predanošću: polagali su se buketi i vijenci, održavali skupovi i akademije, davale se izjave i intervjui a sve kako bi se pokazala slika koja se, radi europskih dušebrižnika opšte prakse, mora prikazati javno da bi tajno veliki broj slavljenika mogao, mirno i dostojanstveno, nastaviti svoje fašističke tradicije. Tako je Milorad Dodik, poznati antifašista, govorio o Republici Srpskoj kao kolijevci antifašizma i u njeno krilo utrpao i bitku na Neretvi: doduše možda i ima neka bitka na Neretvi, u dijelu toka koji protiče kroz RS,  koju su mračni komunistički aparatčici sakrili od očiju javnosti dok su partizanske izdajice veličale svoju jablaničku ratnu rolu čime je nanesena neviđena duševna bol antifašistima iz SNSD-a u pauzi klicanja "nož, zica, Srebrenica".   Koliko je antifašizam danas rasprostranjen u RS-u svjedoče gradovi poput Prijedora, Bijeljine, Zvornika, Srebrenice ili "prijestolnice" Banja Luke iz koje su Muslimani i Hrvati, fašisti, utekli trbuhom za kruhom jer više nisu mogli da podnesu toliki antifašizam njihovih komšija Srba koji su, pošto po to, htjeli da sačuvaju svoju antifašističku tradiciju koja vuče korijenje još iz četrdesetih godina prošlog vijeka i koju personificiraju svjetski poznati filantropi Pavle Đurišić, Dragoljub Draža Mihailović, Nikola Kalabić i drugi koji su nastradali, od fašističke i povamiprene Europe, samo zato što su ustali protiv progona nevinih ljudi. Da ne pominjem erupciju antifašizma koja se odvijala na trgovima Banja Luke kada su organizovani skupovi podrške antifašisti Ratku Mladiću kojeg je fašistički i povampireni Haški tribunal uhapsio samo zato što je od glave do pete antifašista čiju metodologiju jednostavno ne razumiju europski ledeni aparatčici.   U Federaciji BiH fašizam je već podavno pobijeđen pa je proslava Dana protekla tiho, neprimjetno, i da toga dana poznati glupko Željko Komšić nije izrekao neistinu da "fašizam nije pobijeđen" ne bi se ni znalo da smo slavljenici. Gdje god da se okrenem u Federaciji BiH su znakovi pobijeđenog fašizma: od mosta Franje Tuđmana, koji je u naletu svoga antifašizma istjerao oko 300.000 fašista iz Hrvatske, preko ulice Jure Francetića kojeg fašisti i dan danas spominju samo zato jer je, u Drugom svjetskom ratu, organizovao logore i kampove za skrb o fašistima, pa sve do trga Eugena Savojskog koji je u žaru antifašističkog raspoloženja spalio i satro fašističko Sarajevo. Naravno tu su i gradovi, kao spomenici, našem antifašističkom pregalaštvu: recimo današnji Istočni Mostar je sistematski rušen i paljen samo zato kako bi se iz njega istjerala, poput đavola, i posljednja fašistička iskra koju personificira poznati fašista i izdajnik, maskiran u skakača sa Starog mosta, Emir Balić. Iz Gruda, Širokog Brijega, Posušja i Zapadnog Mostara su, listom, protjerani svi fašisti, nek' se snalaze kako znaju i umiju, a oni koji nisu dobrovoljno napustili ta područja stavljeni su u izolacione centre za borbu protiv fašizma poput kampova Heliodrom i Dretelj u kojima su, na vodi i hljebu kako ne bi imali snage za fašizam, čekali razmjenu za poznate antifašiste koji su pali u ruke mrskog im neprijatelja.   Inače antifašisti iz Zapadnog Mostara su, predvođeni umiljatim i nježnim anifašističkim pregaocem Slobodanom Praljkom, krajem 1993. došli na antifašističku ideju da sruše i skrkaju u vodu Stari mostarski most kako fašisti sa Istoka više nikada ne bi mogli na drugu stranu. Također su, shvativši pogubnost širenja fašizma, odlučili zatražiti pomoć antifašista iz Hrvatske predvođeni balkanskim Če Gevarom Mladenom Naletilićem "Tutom" kojem današnja fašistička Europa to nikada nije oprostila pa čim se kutarisao jednog oni hoće da ga strpaju u drugi zatvor, ni krivog ni dužnog naravno.   Svakako da, u ovoj odi antifašizmu, nikako nisam zaboravio poznatog antifašističkog sladokusca iz Sarajeva Mušana Topalovića "Cacu" kojeg samo lokalni izdajnici i fašisti nisu razumjeli pa su ga, ni krivog ni dužnog, lišili života i tako zatrli njegov antifašistički let koji se odvijao podno sarajevskog procjepa Kazani.   Svakako da, u ovoj nostalgičnoj epizodi prisjećanja na junake našeg doba, nisam zaturio imena slavnih antifašističkih boraca Ramiza Delalića "Ćele" i Zulfe Alića "Zuke" koje je mračni fašistički režim proganjao, i još uvijek proganja, samo zbog toga jer su njihovi vojnici, šireći antifašističku riječ i misao, satrali dva hrvatska sela i poubijali fašističke babe i dede koji nisu mogli da shvate i prihvate liberalne antifašističke misli i ideje čije je vrijeme ne umoljivo dolazilo.   Bosna i Hercegovina je uvijek bila, i ostala, rasadnik blistavih umova jer se, čini mi se, samo kod nas mogao roditi i izlistati blistavi antifašistički um Vojislava Šešelja koji je, hrabro i dostojanstveno, na sopstvenom suđenju, organizovanom radi njegovih antifašističkih ideja i odreda, hrabro uskliknuo "Vi pvipadnici haškog tvibunala možete samo pvihvatiti da mi popušite kuvac" gledajući inkvizicijsko -fašističke sudije u lice.   Skoro sam čuo da su građani neke mjesne zajednice u Sarajevu vijećali, vijećali i na kraju odbili prijedlog grupe fašistoidnih građana da se jedna od ulica iz njihovog kraja nazove po fašisti s dna kace Safetu Isoviću. Potpuno razumijem ovu herojsku, rovovsku, borbu mojih sugrađana jer ako dopuste da jedan Safet Isović uđe u njihove kuće i mahale onda se sutra može dogoditi i da opskurni fašista Abdulah Sidran dobije svoj sarajevski sokak a to im, znaju to dobro, antifašista i moderni "Valter" Emir Kusturica nikad' ne bi oprostio.   Semir Halilović   11.5.2013.