ODAKLE BAKIRU IZETBEGOVIĆU AUTO OD 200.000KM - PROD'O PORODIČNE CERTIFIKATE!

Ne mogu, ne ide, na toliku nepravdu koju je ovih dana sasuo Fahro Radončić na najznačajnijeg bh.sina Bakira Izetbegovića da odšutim jer čovjeku se, a taj je, čini velika nepravda a tu sam, kao što je i on meni i mojoj porodici, da pripomognem momku u nevolji - ne daju mu rahat ni da krug u Audiju okrene.  
Kako izuzetno teško podnosim kada se nekome čini nepravda odlučio sam da javno progovorim o porijeklu imovine najznačajnijeg bh.sina jer ga, ni krivog ni dužnog, godinama salijeću istraživački novinari koji hoće, navrat - nanos, da mu utrpaju kriminalne poslove od kojih je on udaljen kao "Šaja" od najbliže policijske stanice.   Bilo je to u ljeto 1993. kada sam hodajući po ratištima RBiH na jednom od njih, u kaljavom rovu, susreo starijeg momka, boje hrđe, za kojeg će mi kasnije, šapatom, njegovi saborci saopćiti: "Ono ti je Alijin sin".
Kada me je, otvorenih usta, prošlo stanje ibreta i ljutnje, jer su mi neki u Sarajevu lagali da on sjedi kod svoga tate u kabinetu, prišao sam mu i vizionarski kazao: "Ti trebaš biti naš predsjednik".  
Skromno mi je tada, a takav je naš Bakir, kazao da on ne voli da se zna šta je on sve uradio za Bosnu jer želi da njegov nijet ostane lišen bilo kakvih primjesa koje bi ga dovele pod pitanje. Poštujući Bakirovu želju skoro dvije decenije sam šutio o njegovom ratnom putu i bol koju su mu nanosili nepravedni mediji djelio sam s njim iako ga, od tog ratnog perioda, više nisam viđao.  
Zadivilo me je njegovo dostojanstveno držanje koje je pokazao dok su mu lašci podbacivali da je rat proveo u tatinom kabinetu noseći salonske cipele a ja sam znao, i šutio sram me bilo, da to nije istina već je, u najmanju ruku, onako kako je u dalekoj a tako bliskoj Turskoj, 1995.g, izjavila Bakirova majka: "Moj sin je kod svog oca u kabinetu od sabaha do ikindije, a od ikindije do jacije je na najtežoj liniji u Sarajevu - na Žuči". 
Znam, znam da će na ovu izjavu skočiti zli jezici da govore kako je to obična laž ali ja znam, znam jer sam s Bakirom dijelio prostor žučne zemunice, da je momak bio gore gotovo svaki dan pa je čak i bježao od kuće da bi skoknuo do Žuči na kojoj su mu se, kako mi je jednom rekao, bistrili vidici. Ko je bio zna, a mnogi nisu pa ne znaju i rugaju se, da je Bakir i nosilac ratnog nadimka koji su mu nadjeli borci 1.slavne i 2.viteške brigade ARBiH - "Bakir Mašinka" jer je neumoljivo trošio redenike metaka, kao danas novinari slova, na mrskog neprijatelja.  
Kada se okončao rat Bakir se skrasio u Zavodu za izgradnju Sarajeva jer je htio da popravi i izgradi sve ono što su nam agresori srušili. Živio je za to da vidi obnovljeno Sarajevo pa je dan - noć, pregalački, tražio investitore i donatore za porušeno Sarajevo, ustakljivao ga i maltao u zanimljive boje pa su, odjednom, postale komšinice crvena i zelena zgrada. Znam ga, pa znam i da je želio borcima dodijeliti najbolje lokacije u Sarajevu kako bi oni izgradili poslovne objekte na ponos Sarajevu koje su, rame uz rame s njim, svojevremeno odbranili.  
Slujeman al Shiddi je čovjek kojeg sam 1993. godine upoznao podno hercegovačkih vrleti Vrda kada je sa dalekog Bliskog Istoka došao da pomogne našoj borbi protiv agresora i fašista ostavivši za sobom miran i bogat život. Došao i otišao ne želeći ni zahvalnicu ni vojnu knjižicu. Krvnički je radio u rodnoj zemlji otvarajući lanac kebab restorana i, kad ono hoće, Bakir ga je slučajno, kada se na jednom od svojih istočnih proputovanja uželio kebaba, sreo u jednom od njegovih restorana u dalekim nam zemljama i eto tako se zapodjenuo sjetni razgovor na zajedničku im borbu za Bosnu. Riječ po riječ, kebab po kebab, i Sulejman odluči doći i investirati u Sarajevo - naravno na Bakirov poziv. Slična priča je i ona filmska rola braće Šabanovića koji su investirali u svoje Sarajevo sagradivši toliko visoku zgradu da sa nje, zamalo, mogu ugledati i rodno im Visoko - taj kadrovski rasadnik naše Bosne.
I njih dvojica su, normalno, bili pripadnici naše vojske uz uslov svojim komandantima: "Pošaljite nas gdje god hoćete, samo nas šaljite skupa".  
Kada je posljjeratno Sarajevo trebalo svoje stručnjake, baš kao što je nekada trebalo svoje heroje, moj ratni drug Bakir prisjetio se svojih zetova, jedan se, čini mi se da je spomenuo, zove Jasminko - tako nešto, koji je elektronski genije što je dokazao svojim predanim radom, genijalan kao Tesla, uporan kao Edison, dižući Bh.Telecom iz pepela. Sjećam se mučeničkog hoda ove kompanije: momački su se napregli pa nam prodavali mobilne telefone po cijeni, od samo, hiljadu maraka (sa karticom!) što je poratno i obogaćeno Sarajevo dočekalo sa euforijom. Sjećam se sa koliko su muke sve učinili kako bi bh.mobiteli dobili i svoju sms opciju, tri - četiri godine od uvođenja mobilnosti ove kompanije. Naravno, ne trebam sebi ali radi drugih svakako, želim reći da je i Jasminko bio borac ARBiH baš kao i drugi Bakirov zet koji je, zbog ratnog herojstva, počašćen unosnim poslov ustakljivanja Sarajeva.   Helem, da ne dužim, danas vidjeh kako neki mediji postavljaju pitanje cijene Bakirovog Audija optužujući ovog iskrenog bh.borca za raskoš i bezosjećajnost prema bh.građanima.
Međutim ono što ovi mediji ne znaju jeste da su i Bakir, i oba njegova zeta, nosioci Armijskih certifikata u punom iznosu (negdje oko po 20 milja air maraka po osobi) i kad se 60 milja stavi na jednu stranu,  a na drugu lova od prodaje starog Bakirovog Audija, plus borački popust i minus PDV za posebno zaslužne građane dobije se sasvim druga, mizerna, cijena. "Al' to raja ne zna". 
 Kao što već napisah, jednom davno sam, u rovu, rekao Bakiru da treba biti naš predsjednik. Od tada ga nikad više nisam sreo da to skupa, malo, ponovo prodiskutujemo. Ne znam da li ću ga ikada opet sresti ali ako  igdje u prolazu vidim njegov novi Audi i primjetim da mu je otvoren zadnji prozor, makar ću mu doviknuti: "Družeeeeeee!, zajebavao sam se!!!"  

Semir Halilović  
Sarajevo, 3.5.2013.